|
Kolege iz djetinjstva |
U gradu sam još
par dana a nisam završio sve planirane poslove. U zgradi PIO-a sam svaki dan i
gubim nadu da ću u borbi s administracijom izaći pobjednikom. Izlazim iz zgrade
ljut nakon prepirke sa jednom od službenica. Ubjeđuje me da ne mogu podnijeti
molbu za penziju dok ne zatvorim firmu koja ne radi još od 92. Još pod dojmom neprijatnog
razgovora ne obraćam pažnju na osobe koje se kao i ja muvaju hodnicima zgrade
boreći se s sličnimm problemima kao ja.
Dan je prekrasan, sunčan, toplo je. Silazim niz stepenice razmišljajući
šta da radim i onda iznenada ugledah poznato lice. Marinko, moj kolega iz
djetinjstva u društvu ženske osobe.
|
Marinko |
Vidio sam ga na Skype-u prije par mjeseci,
slučajno, nakon više od dvadeset godina. Taj dan smo pričali više od tri sata,
sjećajući se djetinjstva na Predgrađu gdje smo obojica odrasli. U Austriji je,
u Knittelfeld-u, malom gradiću kojeg sam posjetio jednom, sedamdesetprve, kada
sam sa jednim bivšim prijateljem stigao u ovaj lijepi dio Austrije u želji da u
živo vidim formulu jedan koja se održavala u obližnjem Zeltweg-u. Znajući da
živi u Austriji nisam očekivao da ću ga sresti u u gradu iako mi je pričao da u
stari kraj dolazi često. Obnovio je vikendicu koja mu je u ratu devastirana pa sada,
kada je i on dočekao penziju, češće sjedne u auto i zapuca u pravcu Banjaluke.
A danas ga evo, tu ispred mene, na mjestu koje posjećuju mnogi prognani u nadi
da ostvare svoja prava koja im nova vlast na sve moguće načine nastoji uskratit.
Nakon što se pozdravismo (bio je u društvu supruge Dušanke) i ramijenismo par
riječi o razlozima koji su nas doveli na isto mjesto, pade dogovor da sutra zajedno
odemo ne večeru.
Dok su on i
supruga mu odlazili prema gradu a ja ostao da nastavim svoju borbu s
vjetrenjačama,
|
Duška |
gledajući ih kako su lijepo obučeni u odnosu na mene, shvatio
sam koliko okruženje utiče na čovjeka. Znao sam da Amerikanci nemaju ukusa i da
je dvadeset godina života uticalo na moj život iako sam se trudio da to ne
priznam, toga nisam bio svjestan sve dok nisam vidio Marinka i Dušanku kako,
ruku pod ruku, elegantno obučeni odlaze prema gradu, razlikujući se od ostalog
svijeta koji se vrzma okolo.
|
Pogled prema bivšoj Učiteljskoj školi |
Taj osjećaj se
još pojačao slijedeći dan naveče kada smo otišli u restoran na 14. spratu zgrade
u kojoj se nalazi televizija manjeg blentiteta. Restoran reprezentativan,
Marinko i Dušanka upicanjeni a ja u vindjaci, đemperu, hlačama od samta i
zimskim cipelama, garderobi koju sam ponio, predpostavljajući da će me dočekati
hladno, ružno vrijeme. Od samom trenutka ulaska u zgradu vidim da su moji prijatelji
gosti od poštovanja. Osoblje trči oko njih, svi ih srdačno pozdravljaju, uživaju
posebnu pažnju. Kada smo se smjestili za stol pitam Marinka o čemu se radi.
„Mi često
dolazimo ovdje, stalni smo gosti. Kada dođemo u Banjaluku volimo da se
opustimo, da dobro pojedemo i popijemo, da si priuštimo stvari koje smo svojim
radom zaslužili“.
|
Pogled na zgradu vlade i centru grada |
Vjerojatno su u
pravu, razmišljam. Prošli su kroz ružan period kao većina koja je morala napustiti
grad, pošteno radili sve ove godine u prognanstvu pa je red da sada uživaju u
plodovima svoga rada. Imali su sreću da su ih u novoj domovini prihvatili i da
se njihov trud i pošten odnos prema životu cijeni za razliku od situacije u
sredini koju su morali na silu napustiti. U nešto manje od mjesec dana koje sam
proveo u Banjaluci imao sam priliku da steknem osjećaj kako oni koji su tamo
ostali žive i kako se osjećaju. Prevladavalo je nezadovoljstvo i apatija.
Novopridošli su prigrabili sve sebi a starosjedioci su, bar velika većina, potisnuti na margine događanja, pokušavajući da prežive
družeći se međusobno, svjesni da je između njih i došljaka velika provalija. Protjerani,
u isto vrijeme, dolaze iz uređenih sredina gdje se njihov rad i odnos prema
sredini cijeni, gdje su za to uglavnom solidno nagrađeni pa ih odnos došljaka u
njihovom gradu manje tangira jer na njih više nema uticaja.
|
Nekad davno, sa Marinkovom sestrom |
Gledajući
konobare kako se trude oko nas, kako im sada ne smeta što nismo „njihovi“ (ili
se vjerojatno samo pretvaraju), sjetih se dana kada smo bili građani drugog
reda, kada su nas nezakonito otpuštali s posla, kada smo trošili zadnje uštede
da se prehranimo, kada smo strepili za svoje sutra jer nas je slučajan susret
sa nekom budalom mogao koštati života. Sada, dvadeset i nešto godina kasnije,
stvari su se promijenile. Više nismo okuženi i prve komšije ne okreću pogled na
drugu stranu kada nas sretnu. Nije to zbog neke nove ljubavi ili zato što se
većina opametila, već zbog novca koji donosimo. Sjetih se one narodne „para vrti
gdje burgija neće“. Bili su pametni naši stari, u to sam se mnogo puta uvjerio.
Bilo mi je to jasno kada mi je konobar restorana otvarao vrata da izađem na
terasu da napravim
|
Pokojni Žarko iz Zagreba, ja i Marinko u našem dvorištu. |
nekoliko snimaka dok je on strpljivo čekao iza vrata da
obavim „posao“, kada se stalno vrtio oko nas da napuni vinske čaše koje smo
polako ispijali dok smo se sjećali starih dana i pričali o životu u
izbjeglištvu, dok mi je pridržavao vindjaknu kada smo pošli kući. Znao sam da
je ljubaznost naučena, vještačka, ali me nije smetala. Osjećao sam zadovoljstvo
što sam u situaciji da sada oni ovise o meni, što je san o jedenju zlatnim
kašikama bio samo san, što im gotovo „čist“ blentitet nije donio blagostanje, što
velika većina sada šuti dok ih „njihovi“ pljačkaju, zaboravljajući kako smo mi prije
dvadesetak godina bili opljačkani. Oni ih pljačkaju a njima „lepo“, što bi
rekao Minimaks (ne baš tako, ali nešto slično). A i meni je, jer mi je svejedno.
Sami su to izabrali pa je red i da na svojim leđima osjete plodove svoga „rada“.
|
Sa Marinkovom sestrom u našoj ulici |
Tako sam proveo još
jedno lijepo veče u rodnom gradu sa prijateljima od nekada. Družili smo se,
prisjećali lijepih dana, uživali u ukusnoj hrani i kvalitetnom vinu. Ružne doba
je za nama, ostaje nam da pokušamo uživati u ovo dana što nam je ostalo. Znam
da Marinka i Dušku neću za dugo sresti jer su daljine velike i jer nam životi
diktiraju puteve ali mi je bilo drago da smo se ponovo sreli nakon toliko
godina i obnovili sjećanja. Nema nas još puno i svaki susret je dragocjen. Njih
dvoje će i dalje često navraćati u rodni grad a ja, ko zna. Ali, zadnji događaji
u rodnom gradu su me naučili da ništa nije nemoguće pa se možda sretnemo još
koji put kao što se to desilo sada.
Kada sam se
vratio kući, pregledao sam albume nadajući se da ću naći koju sliku iz
djetinjstva. Našao sam ih samo nekoliko i evo ih ovdje zajedno sa slikama iz
restorana.
Labels: druzenja
9 Comments:
Moguće je da je frustrirajuće kad na ovolike tekstove o boravku u Banjaluci, prepunih zapažanja, razmišljanja i zaključaka izostanu komentari.
Čitam ih sa zanimanjem, iako mnoge s kojima si se susretao ne poznajem, zanimljivost je u iskrenosti svake kratke priče i zato su ne samo zanimljive već i dobre.
Konačno su ovi dugotrajni blagdani / praznici iza nas, pa iako smo ih, pretpostavljam svi, proveli u krugu svojih najmilijih, i uživali u druženjima, preopteretili smo se mnogobrojnim aktivnostima, preobilnom hranom, previše kolača, previše boravaka u zatvorenom prostoru, previše prilagođavanja trima generacijama. Konačno su iza nas! Dosta ih je bilo!
Jeli tako osjećaju samo žene, preoperećene do ruba izdržljivosti? Ne vjerujem!
Duga je godina dana, zaboravljamo i ono što se jučer dogodilo, tako ćemo i ovo, i kad uđemo u slijedeći decembar, radovati ćemo im se ponovo.
I tako iz godine u godinu.
Uz obimne aktivnosti nije bilo ni vremena ni volje pisati komentare, pogotovo ne nove priloge, ali čitali ih jesmo, i kao što već rekoh sa zanimanjem, u to budi siguran.
Pozdrav svima Nataša
Takodjer uzivam citati ove lijepim stilom pisane zanimljive male price.
Zanima me jedna stvar, mozda je to previse ali ipak cu pitati. Da li ti Co u teoriji negdje duboko u mislima dopustas mogucnost da jednog dana unatoc svemu ipak preselis u Banja Luku i tu provedes vecinu penzionerskih dana. Ili smatras da je takva stvar ipak nemoguca.
Volio bi cuti Tvoj komentar
Dok čekam da počne utakmica Atletiko Madrid – Real Madrid a na vani puše hladam sjeverac koji temperaturu spušta daleko ispod nule, evo da odgovorim posmatraču. Ne, nemam namjeru da se vratim u Banjaluku niti da svoje penzionerske dane provedem tamo iz više razloga. Drugi je to grad, grad koji ne poznajem i ne bih se u njemu osjećao prijatno. Nove zgrade i bulevari me ne privlače, ne znače mi apsolutno ništa. Primitivizam koji sam često osjetio bi me nervirao i ne znam kako bih se mogao praviti da ga ne primjećujem. On u svakom slučaju počinje sa onima na vlasti a odnosi se i na veliki broj novih stanovnika grada koji su ga donijeli sa sobom. Sredina u kojoj se ukorijenila lažna religija (u ogromnoj većini) me nervira i na nju ne bih mogao ostati indiferentan. Nervirala bi me i dvoličnost mnogih jer je teško razlučiti ko je iskren a ko nije. Imao sam priliku da čujem razgovor jednog od „poznatih“ Banjalučana sa predstavnikom vlasti dok sam sjedio u slastičarni Pingvin. Osoba koju ne želim da imenujem da ne bih razočarao mnoge koji o njoj imaju lijepo mišljenje (i koji joj vjeruju) je tako ružno govorio o jednoj drugoj osobi koja je prema njegovim riječima „polutan“ ali koja mu dobro posluži kada treba da ostvari neke svoje ciljeve. Kada on, stari Banjalučanin, koji javno propagira zajedništvo, tako govori (i misli), mogu zamisliti šta misle oni drugi. Ne, u Banjaluci ne bih mogao živjeti jer bih se osjećao strancem, daleko više nego što se to osjećam ovdje gdje sam sada. Osjećao bih kao da se nalazim u nekom getu. Onaj mali broj pravih prijatelja nije dovoljan razlog da se većinu vremena nerviram ili osjećam nelagodno praveći se da ne primjećujem šta se oko mene događa.
Utakmica počela a ja nisam završio. ali mislim da sam i s ovim što sam napisao odgovorio posmatraču.
Prvo svima pozdrav, a zatim i mali komentar na ovaj a kada stignem na jos koji od priloga sa Milanovog putesestvija. Ja nemam toliko vremena da pisem (ali cu ubrzo u penziju) pa cu se pridruziti Nadi,Saimi,Natasi i ostalim pravim saradnicima bloga. Posto sam ja odrastao na Predgradju, naravno moram da reagujem jer Co pogadja u "sridu". Pojedine momcice iz nase mladosti sam potpuno izgubio iz vida ali ovako se prosto "podmladjujem". Poslije nekih 35 godina a mozda i vise vidim Marinka pa mi je drago i odmah "razbacujemo" partijicu fudbalice na starom Jelsingradovom ili kasnije na Zeljinom igralistu. Sve je to bilo jos u vrijeme osnovne skole, prije pedesetak i vise. Na slici je i njegova sestra Ljerka za koju ne znam gdje je sada ali je u svakom slucaju izuzetna licnost (uvjek raspolozena, spremna za salu, nasmijana,puna zivota - sto bi mi rekli nasim jednostavnim rijecnikom. Ljerka je radila koliko se sjecam u Urbanistickom Zavodu, tako da sam i u svom "radnom vijeku" u Banjaluci imao prilku da je cesce sretnem. Ovom prilikom ih pozdravljam pa mozda poruka stigne do Marinka i Ljerke. A Predgradje je bilo ... ko' predgradje, kao i u svakom kvartu postojale su "raje" iz ulica. Lijepa mladost, normalno odrastanje.
Ali, o tome cu jos da pisem.
Pozdrav.
Sega
Jedna ispravka na Segin komentar. Marinkova sestra se zove Jožica i sada sa familijom živi u Torontu.
Co, ocekivao sam tvoju reakciju jer nakon slanja komentara poceo sam i sam sumnjati u ispravnost imena. Mislim da se moja komsinica nece ljititi na svog komsu,vrijeme cini svoje. Co, ali ipak imam pitanje: tko je bila Ljerka, dali je bila jedna od sestara Josipovic ? Hvala na korekciji i mnogo pozdrava.
Sega
E moj Sega, i ja sam puno toga pozaboravljao. A što se tiče Ljerke, ja se sjećam da se jedna od ri sestre Kezić zvala Ljerka (Ivanka, Ljerka i ?). A možda je bila i Ljerka Josipović ali sam to zaboravio.
Prije par mjeseci prošao je Kurbanbajram, prije petnaestak dana dva Bozica.
Sirom cjele Bosne, za vrijeme ovih blagdana, gledala sam ozarenenovinare, koji koji zaskaču prosvijetljene, usplahirene vjernike sa istim pitanjima " Sta za vas znače (ovaj), ovi praznici.?". Vecina ljudi za u dlaku, u zarez govore isto. Dosadno predvidivo. - " radost, ljubav, obitelj, mir..."
A u Bosni nikad manje mira, nikad manje radosti, nikad manje ljubavi, nikad manje stvaranja novih mladih obitelji.
Onda ja razmisljam o sebi i na u mi pada samo da je za mene najveca vrijednost i rijec, ISKRENO PRIJATELJSTVO.
Kad bi ga bilo medju ljudima,neovisno od mjesta, vremena,rase, religije i prostora, svijet bi tek tada mogao biti ljepsi.
Milanovi susreti sa starim prijateljima prijateljima, cini i njega i ovaj blog pozitivnijim jer te uspomeni iz tog vremena nikad nece nestati.
Nasa generacija je dozivjela to svoje djetinjstvo bez mnogih komunikacija. Roditelji su vodili brigu gdje se krećemo. Ja nikad nisam bila u Predgradju, kao sto sigurno i mnogi iz Predgradja nisu bili na Studencu.
Ali su zbog toga nase ulice bile porodice.. Svi smo zivjeli zajedno, djelili sve sto smo imali, niko se nije posebno isticao. Rat je bio, ali iz moje ulice niko nije nista nečasno uradio niti je pripadao " zarobljenim umovima od strane nacionalista" . Nekolicina mi je rekla da je samo jedan komsija bio izuzetak, ali ja nisam vidjela svojim ocima pa nije u redu da to navodim. Sretna sam sto su na ovom blogu i Made i Merso iz moje ulice.
I danas svaki susret sa mojim prijateljicama i prijateljima iz djetinjstva je praznik. Nazalost mnogi dragi vise nisu medju živima.
Jos jedno sjećanje vezano za ovaj prilog. Meni je u tom periodu bila najdraža pjesma " Potrazi me u Predgradju " ali sad ne znam je li bila od Zvonka Spisica ili Lade Leskovara. A druga je bila " Odiseja" od Lea Martina
Puno pozdrava od Saime koja ponovo nalazi inspiraciju za pisanje. Prva dva pasusa Natasinog komentara su mi skoro identična sa onim sto bih i ja slicno napisala.
Nastavljam komentar na ovaj prilog.
Gledajuci sliku Milana, Željka i Marinka razmisljam ko je bio fotograf. Slika kao da je izvadjena iz američkih časopisa za koje mi tada nismo ni znali. Svi su mladi, lijepi i umjetnički poredani. A inace me crno bijele fotografije oduševljavaju.
Ponašanje konobara prema vama je obavezno i diktirano od strane vlasnika,najcesce novopečenog bogataša ili ratnog profitera. Kod nas u Bosni je jako mali procentima pošteno zarađenog novca za silne firme, tvornice , restorane i sta sve jos ne. Mislim da je sada veca mržnja prema onima za koje rade vecinom za male pare nego prema vama koji dolazite. Od vas zavisi i njihova zarada.
Milane nemaš potrebe da se osjećaš manje kultivirano nego Marinko bez obzira na trenutnu garderobu.
Obojica mi djelujete zadovoljno, zbog unutrašnjeg osjecaja srece sto ste zajedno.
Sva tvoja Zapažanja su lijepo opisana i starosjedioci (svi koji su do rata zivjeli u nasem gradu) su najčešće tamo izgubljeni u vremenu i prostoru u borbi za goli zivot,ukoliko nisu učestvovali u opstoj histeriji i progonima .
A gospodja Dusanka izgleda zaista lijepo.
Pozdrav Saima
Post a Comment
<< Home