Čudo u centru Banjaluke

Čudo u centru grada

Čuda se ne dešavaju svaki dan inače se ne bi zvala čuda. I ne dešavaju se svakom. Eto tamo u Međugorju, gdje narod hrli iz cijelog svijeta a promućurni trljaju ruke brojeći lovu, Gospa se pojavila poodavno. I nisu je vidjeli svi nego samo par odabranih. Jedna od odabranih još i dan danas je vidi, razgovaraju počesto ali obična raja nije ta sreće. Džaba im je piljiti u nebo, naprezati čula vida i sluha. Ne vidi se ništa. I ne čuje. Samo odabrana i vidi i čuje i onda prenosi običnom puku. Razmišljam nešto u sebi, tako to i mora biti inače kakvo bi to čudo bilo kada bi ga svako vidio.

E’, u našem gradu jedno čudo vide svi. I to svaki dan. Ne treba se previše naprezati, ne treba se pentrati po brdima kao u Međugorju, samo prošetaš centrom grada i tu si. Nije to ni neobično za grad gdje su crkve nikle na svakom čošku, gdje se slave slave za sve i svašta i gdje ni vlada ne može da se konstituira a da se ne dobije odobrenje od svevišnjeg. Ovdje više ni čuda nisu kao što su nekada bila, namijenjena samo odabranim. Vide ga svi, čak i oni koji u grad samo navrate, pa čak i oni koji u čuda puno ne vjeruju. Kao ja, na primjer.

A ono, čudo, je baš poveliko. Zauzelo jedan čitav blok. Bolje reći, park. Jeste da taj park i nije bio neki, a imao je i nezgodno ime. Picin park. Malo nezgodno da se čudo desi baš tu. A možda i nije. Jer, kakav je to grad koji ima park s takvim imenom? Ovako, parka više nema a obična raja sada mogu da se dive čudu svakodnevno. I da se krste. A mogu se uz njega i slikati, ako im je baš ćeif.

Jer, kako neko može objasniti činjenicu da je novokomponirani „biznismen“ Mile Radišić u centru grada uspio izgraditi zgradu a da njegovo preduzeće, koju je zgradu izgradilo, ima samo dvoje zaposlenih uz početni kapital od 2000 KM. Čudo, pa to ti je. Nema drugog objašnjenja. Jer da nije tako i drugi bi gradili. Ako ne ovi domaći koji po nekoliko mjeseci ne dobijaju plate, sigurno bi to radili oni iz inostranstva koji gledaju kako da obrnu lovu koju su zaradili. U njihovim zemljama se s 1000 Eura ne može puno šta uraditi ali u manjem blentitetu se, kako se vidi iz navedenog, može izgraditi povelika zgrada i uz to dobro zaraditi. Eh, koliko bi zgrada mogla izgraditi raja rasuta po svijetu. Banjaluka bi do sada bila mali New York.

Željko Katalina u prvom planu

P.S. Izgleda da sam se ipak malo zaletio. Jeste da se u ovom slučaju radi o čudu ali nije to baš obično čudo. U njega su prste upleli još neki a ne samo onaj koji se za sve pita. Nije da njegova uloga nije najveća (kao i onog gore u slučaju Međugorja) ali i drugi su zaslužni. Jedan od njih je i moj bivši komšija, bivši kolega s fakuletat i posla, osoba koja ni mrava ne bi zgazila. Čovjek bi ga na ranu privio, toliko je bio dobar. Moj kolega Željko, poslijeratni direktor preduzeća Medicinska Elektronika, koje je u ona bezbožna vremena osnovano uz pomoć zaposlenih u firmi Rudi Čajavec i čije je dionice za male pare kupio upravo gore navedeni „biznismen“, je odigrao značajnu ulogu. Za svoju ulogu je nažalost osuđen na zatvorsku kaznu kao i gore navedeni „biznismen“. Međutim, ako se sjetimo kako je to s čudima, obično su oni koji su ih stvarali morali za života propatiti da bi kasnije postali sveci. Valjda će tako biti i u ovom slučaju, samo treba biti malo strpljiv.