Neko "ozgora" povlači konce

Kako su se dani boravka u rodnom gradu redali jedan za drugim, stvari su postajale sve zanimljivije. Neki događaji i koincidencije su se tako ispreplele da sam u jednom trenutku pomislio da je bolje da se i ja okrenem gdje i većina koja je od javnog odricanja boga za vrijeme Titove Jugoslavije sada istog prigrlila pa je teško razlučiti ko više voli svoje: Srbi, popove, Hrvati, svećenike, a Bošnjaci (muslimani), hodže. Možda ipak „neko ozgora vidi sve“ i „pomiče konce, igra se“, kao što to lijepo reče Balašević u jednoj svojoj pjesmi. Možda su me komunisti zaveli na krivi put pa sada teško mogu naći svoje mjesto u ovo postratno doba kada svako hrli svome stadu.

A počelo je ovako.

Veče je. Završio s večerom. Sjedim u kuhinji kod brata i sestre a pokraj mene sjedi moja nećaka koja nenajavljeno stiže u Banjaluku da posjeti svoju teško bolesnu prijateljicu. Nismo se čuli par godina pa pitanja pljušte. U jednog trenutku spomenuh da se moram javiti nekolicini prijatelja i poznanika i s spiska napravljenog na papiriću spomenuh Radmilu Karlaš. Javio sam joj se emailom prije polaska i ona mi posla broj telefona da je nazovem kada stignem.

„Radmila Karlaš?“ začudi se moja nećaka.

„Pa znaš ona književnicu čije su knjige veoma popularne kod prognanih i izbjeglih“ rekoh.

„Pa ja sam sa Radmilom išla u osnovnu školu i odlazila joj kući. Znam joj mamu i tatu. Divni ljudi. Stanovala je u Budžaku i išle smo u osnovnu školu Ivan Goran Kovačić. Nisam znala da piše a nismo se čule godinama“, reče nećaka.

Kroz razgovor se uvjerih da se stvarno radi o istoj osobi i da moja nećaka zaista poznaje Radmilu ali ih je život razdvojio a po odlasku devedesetih u Zagreb nije ništa čula o njoj. Dadoh joj broj telefona, ona je nazva i njih dvije tako uspostaviše kontakt nakon ko zna koliko godina.

Bila mi je neobično da su Radmila i moja nećaka išle zajedno u školu i da je naš neplanirani susret u Banjaluci pomogao da njih dvije ponovo uspostave kontakt ali se čudne stvari ne završiše na ovome.

Damira, prijatelja mog sina Davora, kojeg je upoznao u jednoj kavani u Hjustonu, sreo sam u aleji Braće Pavlića slučajno, i prepoznao ga, iako se s njim nikada nisam sreo u živo. Viđao sam ga na Davorovim slikama i to je bilo dovoljno da se prepoznamo hiljadama kilometara daleko od gradova u kojima živimo. I taj susret je bio neobičan ali će kasniji događaji pokazati da je to samo početak.

Nekoliko dana nakon susreta s Damirom, nađosmo se ponovo. Htio je da se još malo družimo pa ga, na mom povratku iz Toplane i Električnog gdje sam ganjao neke račune, sačekah kod Rebrovačkog groblja i krenusmo Vrbasom uzvodno stazom koja je od Rabrovačkog vodila do gradskog mosta. Dan je bio oblačan, prohladan, nakon nekoliko dana lijepog vremena ali mi to nije smetalo da se osjećam prijatno u Damirovom društvu, pričajući o svemu i svačemu. Hodali smo Damir i ja i pričali, slikali se uz rijeku i kroz razgovor stigosmo blizu gradskog mosta. Negdje u blizini Kastela razgovor se okrenu ka druženju Banjalučana koje Damir posjećuje od sredine dvijehiljadite godine. I mi smo bili jednom ali nas je preglasna muzika i izbor pjesama razočarao pa se više nismo odlučili na vožnju od desetak sati da bi na kraju kući došli promukli, ne imajući šanse da se ispričamo s rajom koju nismo viđali godinama. U tom momentu se sjetih Duška Vlainića, njegove familije i tragedije koja ih je zadesila. Upitah Damira da li je čuo šta im se desilo ali on mi reče da nema pojma o kome se radi i da se ne sjeća da ih je neko spominjao. Sjetih se da se sve desilo prije nego što je Damir počeo dolaziti na susrete pa je to vjerojatno bio razlog da ništa nije čuo. A Duška i Srebrenku su znali svi pravi Banjalučani i svi su ih cijenili zbog njihovog poštenja a posebno zbog Duškovog odnosa prema zlu koje su se dogodili u Banjaluci prema nesrbima tokom ovog zadnjeg rata. Duško, Srbin rođen u Beogradu, nikako se nije mogao pomiriti s tim, pa ih je to i dovelo u Ameriku kao i mnoge druge koji nisu imali izbora.

Ispričah ukratko Damiru o Duškovim problemima na početku rata, kada se družio sa komšijama muslimanima, često upravo na obalama Vrbasa, gdje je par puta došao u sukob sa naoružanim pripadnicima vojske novoproglašene države. Ispričao sam mu i o tragediji koja ih je zadesila u novoj domovini, u koju su stigli nadajući se da će naći mir koji im je otet u Banjaluci. Slušao je Damir moju priču o Matiji, njegovom vršnjaku i zloj sudbini koja ga je snašla u godinama kada je tek trebao da započne novi život ali ništa nije komentarisao. Pod tim dojmom svratismo na čevape u čevapčinicu kod Muje u blizini gradskog mosta, jednu od nekoliko koje se sada mogu naći u gradu. Nakon čevapa, nagovori me Damir da prošetamo do kafića u kojem radi jedan njegov poznanik. Laganim korakom zaputismo se ka Maloj čaršiji ulicom koja vodi od gradskog mosta a kojoj sam već odavno zaboravio ime. Hodajući tako  stigosmo pred zgradu u kojoj su Duško i Srebrenka nekada stanovali.

„Evo ovdje su stanovali Duško i Srebrenka, na prvom spratu, samo ne znam na kojem ulazu“, rakoh, ne mogavši se tačno sjetiti stana.

„Ovo je bio njihov stan“, iznenada reče Damir.

„A kako se zvao njihov sin? Matej, Matijaš? nastavi Damir.

„Matija“, odgovorih.

„Pa znam ja Matiju, Mi smo se igrali kad sam bio mali. Njegov otac je bio onako pokrupan, s bradom. Bio je usporenih kretnji. Zbam da je često izvodio psa u šetnju“ na moje iznenađenje reče Damir.

„Pa otkud sad to Damire?“ upitah.

„Pa ja sam kao dijete stanovao u ovom stanu na prvom spratu“ reče Damir, pokazujući na stan u zgradi uvučenoj malo od ulice i naslonjenoj na zgradu u kojoj su stanovali Vlainići.

Da, Damir je kao dijete stanovao u tom stanu i igrado se sa Matijom. Poznavao mu je roditelje ali je s Vlainićima izgubio kontakt još davno i ništa nije znao o strašnoj nesreći koja ih je zadesila.

Nastavili smo našu šetnju obojica iznenađeni razvojem događaja i potišteni zbog sudbine naših sugrađana koji su nas na neki način povezivali iako to do ovog trenutka nismo znali.

Skrenuli smo u Bukićevu, pokazao sam mu zgradu u kojoj su VIS „Usamljeni“ prvi put vježbali u podstanarskoj sobi basiste Srećka Šaina, svratili u kafić u ulici Nurije Pozderca u kojem nismo zatekli Damirovog prijatelja i onda se vratili prema Zelenom mostu na putu ka jednoj od slastičarni u gradu.

Negdje na početku mosta slučajno spomenuh da se nisam vidio sa Radmilom i da joj se moram javiti. Upitah Damira da li je čuo za Radmilu i njene knjige a on mi u prvom trenutku odgovori negativno a onda zapita da li se to radi o „onoj novinarki“ koja je pisala o situaciji u Banjaluci.

„Jest, to je ta“, rekoh.

„Pa ta Radmila je išla u isti razred sa mojom mamom. Ona je u to vrijeme stanovala u Budžaku i njih dvije su išle u istu osnovnu školu“ reče Damir.  

A i moja nećaka je išla u isti razred što je značilo da je bila školska drugarica sa Damirovom mamom. Damir ju je upoznao prilikom jedne posjete Zagrebu ali njih dvoje nisu znali o tim vezama iz nekih davnih vremena. A ni moj Davor nije imao pojma da su se Damir i Matija nekada davno družili. U našem albumu još uvijek stoji slika na kojoj su Davor, Matija i kćerka naših kumova Andrea uslikani na kauču kod kumova, poredani jedno do drugogo kao malo veće lutke. Imali su tada tek par mjeseci.

Bilo je to za mene previše. Toliko slučajnosti u nekoliko dana više nije bila slučajnost. Mora da je onaj gore u sve to umiješao svoje prste pa me sada testira a ja se još uvijek otimam.

Mislio sam o tome kada sam se uveče vraćao nazad ka Rosuljama dok je sitna kišica počela da sipi.

Ima tu nešto...