Dudo

Slučajni susret sa Dudom

Dudu, Antuna Sertića, zna sva raja koja je sedamdesetih glancala klupe u četrnaestici Elektrotehničkog fakulteta u Banjaluci. Kada sam se upisao na fakultet bio je asistent Oliveri Josifović na predmetu Prijemnici i Predajnici a kasnije ga je od Olivere preuzeo. Nisam bio on onih koji su se umiljavali profesorima i asistentima i prema većini sam se odnosio s dužnim poštovanjem ali je Dudo bio drugačiji. Bio je raja i većina studenata ga je prihvatala kao jednog od njihovih. Imao je svoj poseban šarm koji ga je izdvajao od ostalih.

Sjećam se jedne anegdote iz studentskih dana. Bio je hladan jesenji dan i nekoliko nas apsolvenata se zaputilo na fakultet nekim poslom. Uz put smo sreli Dudu koji je išao u istom smjeru. Sjećam se kako sam u jednom trenutku zakukao kako je hladno a Dudo mi na to reče: „Pa kako tebi može biti hladno, u tebe se nema šta smrznuti“, aludirajući na moju mršavost koja me prati još od rođenja.

Na fakultetu sredinom osamdesetih

Nakon što sam se zaposlio u Profesionali s Dudom sam se sreo samo nekoliko puta. Sjećam se da me je jednom zamolio da mu pomognem oko HP računara koji se koristio kao kontroler za programabilne instrumente. Kako sam u našoj fabrici bio među prvima koji je nabavio i koristio tu vrtu računara i opreme, rado sam se odazvao njegovoj molbi. Čak imam i jedan fotos iz tih dana koji sam uspio pronaći u albumima koji su s nama završili u Americi.

Devedeset reće smo završili u Zagrebu kao izbjeglice, pokušavajući naći bilo kakav način da preživimo. Posla nije bilo ni za domaće a kamo li za nas iz Bosne. Snalazio sam se kako sam znao i umio. Negdje devedeset četvrte sam uspio prodati nekoliko svojih aplikacija za male firme pa sam zbog obilaska kupaca programa češće koristio tramvaj. I tu, u jednom tramvaju, naletih na Dudu koji je i sam završio kao izbjeglica u Zagrebu. Bilo je to doba kada smo bivše poznanike sretali na ulicama Zagreba jer su mnogi od njih kao i ja završili u glavnom gradu Hrvatske. Iznenadio se kada me je sreo. Nije znao „od kojih sam“ jer je moje ime i prezime i njega zavelo kao i mnoge u našem gradu. Saznah da se mota oko fakulteta a ja mu na brzinu ispričah našu sudbinu. Rekoh mu da smo primljeni za useljenje u USA i da samo čekamo datum polaska. Dogovorismo se da ćemo ostati u kontaktu iako su za to bile male šanse.

Mjesto susreta: fakultet i Ferhadija

Od tog susreta su prošle godine. I onda, devetog novembra ove godine naletih na Dudu u blizini Tehničkog fakulteta. Upravo sam se vraćao iz obilaska Kastela i spremao se da se zaputim preko Vrbasa. Dan je bio lijep, sunčan, i ja sam, po svom običaju, u poslijepodnevnim satima obilazio rodni grad, razgledajući ga kao što bi to radio bilo koji turista koji bi se u njemu obreo. Kaže da je u Zagrebu i da je poslom došao u Banjaluku. Rekoh mu da sam i ja stigao zbog nekih poslova i da ću ostati malo duže nego obično. U penziji je. I ja sam. Kaže da je dobro, onoliko koliko se u njegovim godinama može biti.

Ponovo se dogovorismo da ćemo ostati u kontaktu. Reče mi svoju email adresu a ja obećah da ću je zapamtiti i da ću se javiti. Ali nisam je zapamtio. Nije ni čudo, mozak pomalo otkazuje pa se nekada ne sjećam ni šta sam jučer ručao.

Da li ćemo se Dudo i ja ponovo sresti teško je reći. Daljine su velike a starost stigla. Ali, ako je suditi po onome što mi se za prvih deset dana boravka u rodnom gradu dogodilo, možda griješim. Osim Ale, u gradu sam sreo samo Davorovog kolegu koji živi u Hjustonu i Dudu, koji je već dvadesetak godina građanin Zagreba.