Sa Stelom i Zoranom

Sa Stelom i njenim suprugom Zoranom sam se sasvim slučajno sreo na groblju Sveti Marko u Rosuljama za Svi svete i domah je pao dogovor da se jedno veče nađemo i odemo negdje na kavu, kolače ili piće. Stelu nisam vidio godinama a Zorana sam poznavao samo na slikama pa je to bila šansa da se ispričamo i malo bolje upoznamo.

Našli smo se u Aleji Braće Pavlića, malo niže od fabrike Čajavec kada se ide prema Novoj Varoši i svratili u restoran u jednoj od novih zgrada izgrađenoj poslije ovog zadnjeg rata. Restoran je bio gotovo prazan što mi je i odgovaralo. Bilo je tiho tako da smo mogli razgovarati bez da se nadvikujemo s ostalim gostima.

Nakon što smo naručili piće, Zoran, sav sretan, iz platične kese izvuče knjigu i pokaza mi je. „U ovoj knjizi ima nešto i o tebi“, reče. „Slučajno sam na nju naletio kada sam ječer svratio u KAB“. Nisam najbolje razumio da li se radi o restoranu koji nosi ime KAB-a ili KAB ima svoje prostorije ali to i nije toliko važno. U ruci sam držao knjigu Suleta Junuzovića u kojoj je ispričana priča o muzičkoj sceni Banjaluke iz našeg doba. Na brzinu sam je prelistao i zaustavio se na poglavlju o VIS-u Usamljeni čiji sam bio člna sredinom šezdesetih. O grupi je pričao moj školski kolega i bivši solo gitarista grupe Željko Kosanović. Željo ko Željo, pun lijepih riječi o sastavu koji je seždesetsedme osvojio prvo mjesto na prvoj gitarijadi održanoj u Domu kulture. To veče mi je ostalo u divnim uspomenama i nikada ga neću zaboraviti.

Zoran je, reče mi, pokušao da nađe knjigu za mene ali nije imao sreće. Ovu koju je donio je morao vratiti tamo gdje ju je uzeo. Primijetio sam da je bio nesrećan zbog toga ali sam ga ja pokušavao uvjeriti da je sve u redu i da to ne treba da ga brine.

Nakon ovog kratkog izleta u lijepu prošlost, sjetili smo se pokojnog Bore, Stelinog brata a mog najboljeg prijatelja kojeg smo izgubili još davne 1997. Zanimljivo je kako ga se često sjetim iako je prošlo toliko godina. Čak nedavno, prije par dana, ponovo sam ga sanjao i u tom trenutku se probudio. Čovjek je veoma komplicirano stvorenje a njegov mozak za mene još uvijek velika tajna.

U razgovoru smo se dotakli i djece. Složili smo se kako je dobro što su nam djeca uspjela prebroditi sve nedaće koje su ih zadesila i što su uspješni u onom čime se bave. To nam je najveća satisfakcija jer su posljedice onoga kroz šta su prošli ni krivi ni dužni mogle biti pogubne. Na sreću, odabrala su pravi put na ponos roditelja. Nije im trebao kredit od tate da ne bi postali problemi niti su im se roditelji obogatili  na tuđoj nesreći kakav je slučaj s djecom današnjih tajkuna i vlastodržaca koji se razbacuju bogatstvom, već su sve postigli poštenim radom.

Od Stele i Zorana sam se oprostio u toplo, novembarsko veče, misleći da će to biti naš zadnji susret. Bio sam u krivu.