Prvi utisci

U rodni grad sam navratio na kratko prije manje od tri godine dolazeći u stari kraj neplanirano u posjetu bratu i kumu koji su vodili bitke u kojima nisu mogli pobijediti. Grad me tada dočekao neprijateljski, ružnim, hladnim vremenom koje me nije mamilo na njegove ulice. Ostao sam samo dva dana i od grada nisam vidio gotovo ništa. U sjećanju mi je ostala samo hladna, kišovita Gospodska ulica i na brzinu popijeno pivo u restoranu hotela Palas u kojem nisam vidio niti jedno poznato lice.

Ovaj put je bilo drugačije. Iako je bio kraj oktobra, vrijeme je bilo lijepo, čak pretoplo za ovo doba godine. Zimska odjeća koju sam ponio mi je bila pretopla pa sam se snalazio na razne načine. Čak sam od starijeg brata morao posuditi laganu vindjaknu koju bih oblačio ujutro i uveče dok bih je po danu nosao pod rukom. Uz hrpu dokumenata svrstanu u nekoliko plastičnih fascikli, moje glavno oružje u borbi protiv birokratije vlasti koja se koristi svim sredstvima da od protjeranih otme sve što se još oteti može, bilo je teško obilaziti poznate komšiluke izmijenjene novogradnjama i istovremeno fotografisati.

Grad se izmijenio, proširio, mnogi dijelovi su gotovo neprepoznatljivi. Dio oko nove zgrade vlade je najuređeniji, Kastelov čošak i prostor oko Boske na kojem trešti muzika novokomponiranih narodnjaka su se srozali na nivo srbijanske palanke uprkos novim građevinama, dok je dio grada preko Vrbasa, i to onaj uzvodno, neka čudna mješavina starih, malih kućica i novogradnji, izmiješanih u oku nelijepu cjelinu. U naeslju Nova Varoš i dijelu Mejdana između Vrbasa i Starčevice izgrađene su mnoge višespratnice u kojima su se smjestile pridošlice. Svuda su primjetne ogromne razlike u bogatstvu. Dok se na mnogim mjestima mogu vidjeti stari kućerci koji godinama nisu vidjeli nikakvog poboljšanja, na drugim se šepure vile čije gvozdene ograde vrijede više nego moja kuća s

okućnicom. Gradom se voze najnoviji modeli auta kojih se ne bi stidjele ni najpoznatije metropole svijeta a tu i tamo se može vidjeti pokoji zahrđali Jugo ili Zastava. Pitam se koja je to nova gospoda koja je u relativno kratkom roku mogla zaraditi toliko bogatstvo? Koje ljudske i životne vrijednosti posjeduju kada su tako bogato nagrađeni da im ne bi pozavidjeli ni mnogi bogati Amerikaci. Kakva su djela ostavili novim generacijama da oni koji jedva sastavljaju kraj s krajem u tome ne vide ništa neobično, šuteći gledajući kako njihova bogatstva rastu iz dana u dan dok oni jedva preživljavaju?

I bog je, izgleda,u ovom gradu našao pogodno tlo pa nove crkve vire iza svakog čoška. Susretao sam ih svugdje a najviše me iznenadila jedna, istina još u gradnji, koja se smjestila između dvije kuće u nekadašnjoj ulici Ranka Šipke (to je ona ulica koja vodi od nekadašnje Poljoopreme u Rosuljama ka tranzitu) kojoj nisam htio ni ime pogledati da se ne bih još više iznervirao. Pitao sam se ko je, i zašto, smjesti tu. Pričaju da ju gradi jedan od novokomponiranih tajkuna u dvorištu svoje vile jer na taj način želi biti bliže bogu. Valjda se nada da će mu to pomoći kada i njega sudbina odvede pred vrata nebeska gdje se dijele ulaznice za vječni život prema zaslugama na ovom zemaljskom. Nisam u najboljim vezama sa svevišnjim pa ne znam njegove kriterije ali ako je suditi po onom što svete knjige kažu, neće mu to puno pomoći. Ili možda hoće, samo sam ja previše naivan pa te stvari ne razumijem. Možda i kod onog gore vrijede isti kriteriji a samo oni naivni vjeruju da nije tako. U svemu ovom me iznenađuje da crkva nije izgrađena u obližnjem parku Mladen Stojanović, koji je, za divno čudo, za sada ostao pošteđen od najezde novih neimara koji grade gdje god stignu. A narod se, vjerujem, ne bi ni bunio da su jedan dio parka odvojili za duhovno uzdizanje koje bi sena taj način sjedinilo s fizičkim. Jer, ne kaže se đabe, u zdravom tijelu, zdrav duh.

Prvi dan sam od bratovljeve kuće u Rosuljama prošetao sve do Alibabe, svraćajući u ulice kojima sam nekada često hodao. Vratio sam se nazad preko Zelenog mosta, prošetao Hisetima, prošao kroz Novu Varoš i onda nazad do polazišta. Lutao sam ulicama grada pet, šest sati ali nisam ugledao niti jedno poznato lice. Zagledao sam se u lica starijih prolaznik nadajući se da ću u zabrinutim pogledima prepoznati bar nekoga. Sva moja nastojanja su bila uzaludna. Nije to više bio moj grad u kojem sam poznavao mnoge već neki novi u kojem sada žive generacije koje govore nekim čudnim jezikom mome uhu neprepoznatljivom. Grad je pun mladih, posebno djevojaka koje slijede modne trendove. Nose se uske hlače koje naglašavaju sve obline i na taj način neodoljivo privlače poglede muške populacije. Momci, čini mi se većina, izgledaju nekako grubo, primitivno, da li zbog same prirode ili zbog toga što žele ostaviti takav utisak. Nisam primijetio gotovo niti jednog koji bi se po izgledu i načinu oblačenja približio nekadašnjim banjalučkim šmekerima obučenim u odijela po najnovijoj svjetskoj modi. Primijetio sam, istina, i spodobe u odijelima, obično bi bili u grupama od dva ili tri, koji nezgrapnim koracima žure Gospodskom i glasno diskutiraju. Po njihovom hodu, nadmoćnom ponašanju i odijelima koja im nikako ne pristaju zaključio sam da se radi o pripadnicima novoizabrane demokratske vlasti čiji nivo određuje glavni baja iz okolice Laktaša. Druga su vremena, znam, ali ono što sam vidio mi je upalo u oči i navelo da po stoti put razmišljam o uzrocima koji su doveli do ovoga.

Obilazeći razne institucije, ganjajući mnogobrojne potvrde kojim nova vlast gotovo do iznemoglosti opterećuje svoje građane, primijetio sam da su popunjene uglavnom onima koji su u grad došli iz okolnh sela, gradiće i gradova. Dalo se to primijetiti po govoru, načinu oblačenja, manirima, iz razgovora. Banjalučana gotovo da i nema. Kao da su propali u zemlju. Jasno mi je da nas je svagdje više drugdje nego tamo gdje smo se rodili ili živjeli većinu svojih života ali me čudi šta se desilo s onima koji su ostali. Čini mi se da oni pripadaju grupi koja je osuđena da izumre kao što su tokom razvoja života na zemlji nestale mnoge vrste životinjskog carstva. Ko je glavni krivac za to ne znam. Da li mi, koji smo morali otići da bi preživjeli, sačuvali ljudsko dostojanstvo i naše živote i živote naše djece ili oni koji su nijemo posmatrali šta se oko njih dešava. Posjeti me to na poznatu pjesmu pastora Martina Niemollera iz vremena prije drugog svjetskog rata kada su se se oni koji su posmatrali kako druge odvode, ne čineći ništa, iznenadili kada su jednog dana došli i po njih. A situacija se nije promijenila ni do danas. Niko se ne buni kao da je sve potaman i kako treba.

Za razliku od grada kojeg više gotovo ne prepoznajem, stari prijatelji, velika većina, su ostali isti. Rijetki susreti nisu promijenili ništa. Govorimo istim jezikom, mislimo slično, razumijemo se bez problema. Ponekad pomislim kao da smo se zadnji put sreli prije par dana a ne godina. Koliko puta sam se uhvatio u razmišljanju kako se često teško razumijem s nekima s kojima se družim u novom kraju jer su nas sudbine spojile i jer dolazimo iz istih krajeva a kako je lako s onima s kojima sam proveo mnoge lijepe trenutke. Ali, tu se malo šta može promijeniti. Život ide dalje i treba ga prihvatiti onakvim kakav je. I nastojati da se učini što ljepšim jer nam nije još mnogo ostalo.

Posjetu rodnom gradu nastavljam i bilježim, za neko novo javljanje.