Obaveze, obaveze...

Povratak iz Šibenika preko Međugorja i
graničnog prelaza Biača.
Iz Sarajeva do Šibenika četiri sata
s janjetinom u Jablanici

Nisam se dugo javljala. Bili smo između ostalog u Šibeniku 15- tak dana, kontrole poslije operacije oka, Franin odlazak u Ameriku službeno i još je tamo.  Snaha i unuk ovdje, snaha jos uči naš jezik, unuk radoznao do besvjesti a dida i baka ako nisu u blizini haos. U našim godinama tri unuka u 4 godine.  Sad kad se Frane vrati idemo u Holandiju, jer su trećem unuku vec tri mjeseca a još nismo bili.

Maliha, Vice i Zana u kompleksu
restorana Staro selo u Solarisu

Svaki dan "zacrtam"  da ću se javiti prijateljima koji su poslali mailove, komentarisati priloge koji su to zasluživali na ovom blogu, pisati vlastite priloge o događajima kojih je bilo, o izbornoj ludnici na koju je Bosna vise ličila nego ikad do sada. Ali kad padne mrak ja sam grogi i onda osim kreveta ne vidim više ni bijelu mačku.

Sada sam u čekaonici bolnice u koju sam dovela sestru radi nekih pretraga i obzirom da sam sama a s tom namjeromom sam ponijela Ipod da ovo napišem, pa kad dođem kući pošaljem.

Najviše sam uživala čitajući priloge od blogera koji putuju po lijepom svijetu i uživaju otkrivajući zemlje i civilizaciju u kojima je sve uređeno. Koji su to svojim odgojem, stilom i načinom zivota i zaslužili. Oni koji ih vole uživaju zajedno sa njima, a oni koji su ostali u vlastitoj duhovnoj bijedi i primitivizmu moraju crknuti od muke i zavisti. Natašini  prilozi o kulturi i ljepoti Zagreba mogli bi se staviti u gradski prospekt, jer način na koji ona to radi je zaista profesionalan.

Zana, Frane i Dorian u Solarisu

Godišnjica smrti naseg Borisa me rastužila , mislim da ne znam broj puta u mom zivotu koliko sam ga se sjetila. Uvijek sa sjetom i tugom zbog jedne divne osobe i mladost. Nisu mi samo posjete groblju bile sjećanja,  nego mnogi mnogi dani u mom životu.  Neki ljudi zaista ostave dubok trag. Od živih cesto su mi u mislima Darjana i Pero Kolarević . Ne znam ništa o njima ali uvijek su mi bili posebni. Pamtim ih stalno nasmijane.

Sedmi razred

Imala sam predivnu posjetu. Dolazila mi je Ešrefa, nakon 30-tak godina vidjele smo se u živo. Temama i bliskosti nikad kraja, donijela mi je jednu sliku iz VII razreda osnovne škole na kojoj nisam bila. Oduševio me izgled naše razrednice Džebe Elze i vratio mi je u sjećanje. Nije se razlikovala ljepotom od američkih glumica iz tog vremena. Bar meni. 

Ovaj prilog ću potkrijepiti sa slikama povodom raznih događaja kad se vratim kući.

Grofov divni prilog našoj Nadi mi je dao snagu da joj se javim lično, jer zaista mislim da je mi stalni blogeri osjećamo u duši i učestvujemo u njenoj boli.

Puno vas pozdravlja Saima, koja prvi put u životu ne uspijeva da se takmiči s vremenom.
Najbolji lijek za to je imati stalno rodni list u torbi.

Baka i unuk na vrelu Bosne na ljuljački

Slike unučadi

Frane, Zana i Dorian