Na današnji dan

Prošlo je evo već 37 godina a ja se još uvijek često sjetim njega, Bore, mog najboljeg prijatelja, koji

Zima 69-te

nas je na današnji dan 1977. godine iznenada napustio. Šezdesetikusur godina nije malo, mnogo se toga proživjelo, još više zaboravilo ali ja se evo i sada, nakon toliko godina, vratim u te dane kada smo se družili i proveli mnoge lijepe trenutke zajedno. Pred očima mi se redaju slike:

Slika za maturski pano

Korzo u Gospodskoj, na koje smo se žurili poslije škole da uhvatimo naše mjesto ispred trgovine Tehnometal.
Sala Borik u kojoj smo do kasno u noć igrali stoni tenis, boreći se za svaki poen.
Stepenice ispred glavne pošte na kojima me strpljivo čekao dok sam s Predgrađa stizao poznatom banjalučkom jedinicom koja je vozila od Trapista do Gornjeg Šehera i nazad.
Moj rođendan na Brionima kada su on i naš školski kolega Pedi u rane sate nosili do stana u Mejdanu jednog kolegu kojeg je piće te noći prevarilo pa nije mogao da hoda.
Prvi karate trening, negdje prije zemljotresa, kada smo obojica isprebijani otišli kućama.
Predavanja na Elektrotehničkom fakultetu nakon kojih smo obavezno išli na kavu kod Alije u malu bašticu odmah do Ferhadije.
Piva popijenih u bašti hotela Bosna, i vinjaka, Rubin, u sneku na početku Jukićeve, kada se vrijeme u jesen pokvari…

Na zabavi

Njegov osmjeh kojim je dočekivao svakoga…    

Sreo sam u životu mnogo osoba, družio se sa mnogim, imao prijatelja (i još ih imam) ali samo jedan je bio Boro. Upoznali smo se u Tehničkoj školi 64. godine kada smo obojica izabrali elektroniku kao naše buduće zanimanje. Boro je bio izuzetno zgodan momak, sportski građen, lijepog ponašanja, koje je ponio iz familije u kojoj je odrastao. Uvijek je bio veseo, ljubazan sa svima, sprema da pomogne ako je trebalo. Bio je jako dobar đak i svi su ga u razredu voljeli. Naše druženje smo nastavili i nakon Tehnike, na fakultetu, na koji smo se obojica upisali. Prijateljstvo se nije prekidalo ni nakon završetka fakulteta. Iako smo se zaposlili u različitim firmama, i dalje smo se redovito sastajali, misleći da će tako biti još jako, jako dugo.

Na igralištu Tehničke škole

A onda, 6. oktobra 1977. jedan mladi život se ugasio. Iznenada. Mi, njegovi prijatelji i kolege nismo mogli vjerovati. Kao da nas je pogodio grom iz vedra neba. A bila je istina. Gorka.

Moj odlazak u JNA

I evo, danas, na današnji dan, ponovo se sjetih mog prijatelja Bore. I tužan sam jer znam da me njegov osmjeh neće dočekati kada svratim u rodni grad. Gospodska je još uvijek tu, i dvorana Borik, i fakultet je na istom mjestu, autobusi još uvijek staju pred glavnom poštom ali Bore više nema. Mnoge, žive, sam već odavno pozaboravljao, neke ne želim ni da vidim, a njega ću se sjećati dok god sam živ. 

S rajom 1975-te

Posjeta grobu raje iz razreda