Dida Danin 87. rođendan

U subotu smo (s par dana zakašnjenja) skromno proslavili rođendan dida Dane. Ekipa standardna: Tufekčići i nas troje. Ovaj put smo umjesto restorana u drugim dijelovima Pittsburgh-a izabrali lokalni: PaPa J’s u glavnoj ulici Carnegie-a. Restoran je poznat u Pittsburgh-u i okolini, u njega svraćaju gosti sa svih strana, čak je i naša Sanja svoje prve dolare zaradila u njemu pripremajući salate kada je imala tek nešto više od 15 godina ali moja noga nikada nije prešla njegov prag.

Dame ispred ulaza u restoran

Restoran nas je prijatno iznenadio. S ulice se vidi samo jedan manja prostorija koja ne izgleda posebno privlačno. Kada smo ušli na glavni ulaz ugledali smo nekoliko prostorija koje su očigledno bile smještene u različite objekte koji su adaptirani kao jedan zajednički prostor. Prostorije su bile interesantne, lijepo uređene i obećavale su da ćemo se prijatno osjećati. Na samo ulazu je bio  pult na kojem su bile izložene različite vrste kruha koje prave u restoranu i koji gosti često kupuju kada završe s klopom.

Hrana je bila odlična, čak mnogo bolja nego što smo očekivali. Ja sam po prvi puta u USA pojeo šniclu koja se istina zove Milaneze ali koja je istog ukusa i na gotovo isti način pripremljena kao bečka a koju sam zadnji put pojeo u jednom restoranu u Austriji kada smo jedne godine, još dok je Davor bio mali, s Krka napravili malo putovanje po Sloveniji, Italiji i Austriji. Sjećam se da sam tada kupio svoj prvi foto aparat, Yashica, kojom sam zabilježio mnoge lijepe trenutke iz našeg života, sve dok ga pred sam početak rata u Bosni nije ukrao Žuti, Davorov drugar, koji je već u to doba pokazivao vrijednosti koje će ubrzo nakon toga pokazati mnogi iz našeg okruženja.

A evo i poklona

Nakon dobre večere koju smo zaliti bijelim vinom (ja sam pio Heineken), prošetali smo „našim malim mistom“ da ga Tufekčići upoznaju. Veče je bilo prekrasno a za divno čudo u gradiću smo sreli dosta svijeta (istina, ni blizu kako je to kod nas) što nas je iznenadilo. Didu smo ostavili na klupi ispred Caffee shop-a da gleda „mace“ a mi smo prošetali glavnom ulicom sve do njenog kraja. Kada smo prešli Chartiers Creek, ispred građevine u kojoj je smješteno manje pozorište, sretoh profesora s Pravnog fakulteta koji se u slobodno vrijeme bavi glumom. Obojici nam bi drago što smo se sreli jer sam s njim često razgovarao i osjećao sam ga kao prijatelja. Glumio je u jednom komadu koji je bio dio malog takmičenja organiziranog od strane vlasnika pozorišta. Popričali smo o svemu po malo a onda se svako zaputio na svoju stranu: on u pozorišta, da odradi svoj „posao“, a mi, kući, da rođendan proslavimo tortom koju je Nera napravila veče prije.

Bio je to još jedan prijatan dan u našoj novoj domovini koju još uvijek, nakon dvadeset godina od dolaska, upoznajemo. Po običaju sam napravio nekoliko slika da se ne zaboravi. 

A sada u šetnju

Evo i mene

Dame ispred murala u pozadini

I torta je tu