Dževdo i njegova raja

Još prije polaska za Evropu javio mi se moj komšija iz Pittsburgh-a a prijatelj iz rodnog grada, Dževad Sitnica i rekao da ima jednu fotografiju iz školskih dana koja bi mogla biti interesantna za neke posjetioce bloga. Dogovorili smo se da mi fotografiju pošalje kada se vratim i evo je tu pred vama.

Napravljena je u dvorištu osnovne škole „Zmaj Jova Jovanović“ za đake od I do IV razreda negdje 1957. ili 1958. Oni malo stariji su išli u školu koja je bila domah do Elektrotehničkog fakulteta a koja je kasnije srušena. Učiteljica na slici je Vera Bezrodnik. Fotografija je posebno interesanta jer se na njoj mogu vidjeti neke trgovine kao Komision, Ukus i Uzor kojih se mlađe generacije sigurno ne sjećaju.

Nakon što sam fotografiju dobio, Nera i ja smo dugo raspredali gdje je napravljena. Komisiona se sjećam jer sam u njegovom izlogu mogao vidjeti neke stvari koje se nisu mogle naći u drugim trgovinama. Zbunjivala me je mala ulica između Komisiona i trgovine Uzor. Nikako ju nisam mogao pronaći u ono malo mozga što mi je još ostalo. Znao sam da se ne radi o ulici Šoše Mažara jer je na njenom čošku bila mala trgovina-kiosk a preko puta nje se nalazi Ferhadija. A i ograda iza đaka mi je bila nepoznata. Na fotografiji se vidi i vrh zgrade na Bulevaru u kojoj je stanovao Ekrem Nanić, Ćoro, kod kojeg sam znao ponekad navratiti.  Čak i kad mi je Dževdo rekao da je na tom mjestu napravljen Expres restoran (naš McDonalds), još uvijek sam bio u dilemama. Nisam se sjećao nikakve zgrade na onoj strani ulice gdje je  Ferhadije u kojoj je bila škola. Na kraju, morao sam nazvati Dževdu da se riješim nedoumica. Škola se nalazila u zgradi današnje Islamske zajednice, reče mi Dževdo, a ograda se nalazila prema glavnoj ulici. Tada se sjetih prenoćišta Drava, nekakve trgovine kožama i još nekih detalja koji zaokružiše cjelinu.

Na slici, naravno, ne poznajem nikoga. Da mi je znati koliko ih je sada razasutih po svijetu. Vjerojatno, dosta. A zgrada s trgovinama već odavno nema. Za njihov nestanak s lica zemlje nije kriv rat već ljudi koji o gradu, vrijednostima nasljeđa prošlosti i jednom vremenu koje se moralo sačuvati, nikada nisu marili. Šetajući gradovima Belgije i Nizozemske, diveći se arhitekturi koja je sačuvana, mnogo puta mi je na um pao naš grad u kojem je porušeno sve ono što je vrijedilo i što bi danas mogli pokazati slučajnom gostu. Zbog toga mi je drago da tu našu prošlost možemo predstaviti bar na ovaj način, kroz stare slike zahvaljujući našim prijateljima i poznanicima. Možda nas Dževdo iznenadi s još pokojom fotografijom a za ovu mu se posebno zahvaljujem.