Naše malo misto

Main Street s uredom notara u zgradi s lijeve strane

Za Carnegie, gradić od desetak hiljada žitelja 7-8 kilometara udaljen od downtown Pittsburgh-a ne bih vjerojatno nikada čuo da se 94. ne skrasismo u njemu nakon što smo neljudima morali ostaviti naš rodni grad. Kada smo avgusta mjeseca useljavali u Carnegie Towers, zgradu smještenu na brežuljku iznad Washington avenije, nismo ni slutili da ćemu tu najvjerojatnije provesti ostatak svojih života, daleko od Banjaluke i Bosne koja još uvijek stenje pod čizmom nacionalizma i primitivnizma. Od tog dana je prošlo dvadeset godina a Nera i ja gotovo da nismo prošetali njegovim ulicama jer ovdje to niko ne radi pa nije ni naše da tu tradiciju mijenjamo. Odlazili smo mi u trgovinu hrane u centru grada, prisustvovali par puta festivalu koji se organizira u glavnoj ulici, bili dva puta u restoranu smještenom u jednoj od mnogobrojnih crkava koje sve više zjape prazne, još uvjek ponekad svraćamo u poštu i lokalne banke, ali ama baš nikada nismo otišli do centra samo da prošetamo, kao što smo to znali nekada raditi u Banjaluci.

Pa Pa J's, najpoznatiji restoran u mjestu

Već osamnaest godina živimo u maloj kućici na brdašcu iznad parka, iz čijeg hladnjaka u backyard-u pokrivenog visterijom puca pogled na dio grada u kojem dominira zgrada Carnegie Towers u kojoj smo proveli godinu i pol, živeći s komšijama koje od posla bježe kao od vraga i gdje policija često ima pune ruke posla. Sve naše kupovine obavljamo na obližnjim plazama smještenim na suprotnoj strani od našeg malog mista pa gotovo ni nemamo razloga da svraćamo u Main Street gdje se nalaze sve njegove trgovine.

Kada smo danas za vrijeme Nerine pauze za ručak (ponedeljkom i četvrtkom radi od kuće) sišli u Carnegie da kod notara ovjerimo neke dokumente vezane za penziju, zgrabih kameru s stola s namjerom da konačno napravim par snimaka gradića kojeg sada nazivamo svojim domom. Ostavili smo auto na parkingu u centru mjesta, na brzinu obavili posao i onda prošetali glavnom i nekoliko sporednih ulica. Dok sam slikao neke objekte po mjestu, primijetio sam znatiželjne poglede rijetkih prolaznika i vozača auta koji su čekali na semaforima. Izgleda da smo privukli njihove poglede jer vjerojatno nikada niti jedan turist s kamerom nije stupio na ulice mjesta.

Chartiers Creek, naša Vrbanja

Prošetali smo i do obale lokalnog potoka, Chartiers Creek-a koji gradić dijeli na pola a koji je prije deset godina izazvao velike poplave u mjestu kada je uragan Ivan prošao našim krajem.

Kada nas je naša šetnja odvela do parkinga, iznenada smo odlučili da svratimo u caffee koji je prije nešto više od godine dana vlasnik apoteke i trgovine medicinskim potrepštinama otvorio u zgradi bivše pošte. Bili smo prijatno iznenađeni ambijentom a još više me je iznenadilo kada je, očigledno vlasnica, u trenutku kada sam uzimao šoljice s kavom od mlađe konobarice, na brzinu prišla šanku da provjeri da li je kava u redu. Bio je to gest osobe koja se trudi da održi kvalitet usluga i to mi se dopalo. A i kava je bila servirana u pravim šoljicama što je ovdje u Americi rijetkost.

Crkva koja je prije par godina pretvorena u noćni klub

Htio sam obići još neke dijelove mjesta ali smo već prekardašili s vremenom za Nerin odmor tako da moja kamera nije zabilježila Carnegie Library, smještenu na brežuljku iznad Main Street-a, koju je bogataš Andrew Carnegie izgradio u znak zahvalnosti što je gradić nazvan po njemu, osnovnu školu (prvih šest razreda) u neposrednoj blizini Carnegie Towers-a koju je pohađala Sanja i na čijem smo stadionu uveče pod reflektorima gledali utakmice našeg i američkog fudbala jer je Davor bio član ekipe, mali „bankarski“ trg na kojem su se smjestile tri glavne banke, nekoliko crkava u Washington aveniji i još neke druge „znamenitosti“ mjesta.

Carnegie Towers, leglo kriminala u mjestu

Na putu kući sam samo na par minuta parkirao auto u blizini Carnegie Towers-a da i njih zabilježim okom kamere kako bih, koliko toliko, zaokružio album našeg malog mista. Ima tu nekoliko crkava od kojih neke to više nisu (jedna je noćni klub, druga islamski centar a treća indijski kulturni centar s restoranom), snimak glavne ulice i potoka, pa čak i malog autobusa ofarbanog u boje i sa slikama igrača Steelers-a, pitsburškog kluba američkog fudbala, čiji sam veliki navijač.  Da sam imao više vremena vjerojatno bih našao još koji zanimljiv kutak ali i ovo što sam uslikao dovoljno predstavlja gradić koji i nema šta puno pokazati gostu namjerniku ali je nama pružio ruku dobrodošlice u trenutku kada nam je najviše trebala.

Islamski centar u nekadašnjoj crkvi

Ova izgleda još uvijek "radi"

Steelers Bus u East Main Street

I ovo je nekakva crkva

Evo ih dvije, ruske, jedna do druge

I ukrajinska crkva je tu, odmah do ruske

Indijski kulturni centar u zgradi bivše katoličke crkve

Ovdje moj drugar Rao i ja ponekad odemo na ručak

East Main Street

East Main Street

East Main Street

Tabla ispred zgrade gdje smo proveli 1,5 godinu

Ulica koja od Carnegie Towers vodi prema centru

Ista ulica

Coffee Shop u prostorijama bivše pošte

Pogled na kavanu s ulice