In memoriam - Miroslav Štefanac

Stigla je  i ta vijest. Znao sam da je situacija loša, da je bolest uhvatila maha i da je nada da se nešto može uraditi mala ali sam se ipak potajno nadao da sve nije izgubljeno. Umro je Miro, moj prijatelj. Umro je u Zagrebu gdje ga je rat odveo iz našeg grada kao i većinu nas koji smo razasuti po ovom svijetu da se nikada ponovo ne sakupimo. Umro je u krugu familije, uz Nadinu njegu i veliku borbu da se neminovno  spriječi, koja je pokušavala sve da mu pomogne, kada su liječnici digli ruke. A pomoći nije bilo. Opaka bolest je bila jača.

Miru sam upoznao u srednjoškolskim danima, početkom šezdesetih, kada su našim gradom počeli odzvanjati prvi zvuci električnih gitara. Zapazio sam ga na jednom nastupu VIS-a Sjenke kada me je oduševio svojom svirkom na ono malo opreme što je imao. Kasnije smo svirali zajedno u Usamljenima, pobijedili na prvoj gitarijadi 67. godine,  a Miro me je uveo i u Dom kulture gdje smo u sastavu Pro at Contra zajedno sa Nadom, Sandrom, Cajom, Vojom, Zlajom, Murijem, Rudijem i Ćorom zabavljali banjalučku mladost na najpopularnijim igrankama u gradu. Za mene je bio i ostao najbolji banjalučki bubnjar svih vremena.

Miro nas je prije tačno dvadeset godina svojim kombijem odvezao do parkinga s kojem smo krenuli na put preko okeana.

A danas, dvadeset godina od tog dana se opraštamo od njega. Ljudske sudbine su nepredvidljive i nitko ne zna šta nas sutra čeka. Teško je naći riješi utjehe u ovim trenucima jer ma koliko bili svjesni da ćemo svi jednog dana završiti na istom mjestu, nikada na to nismo spremni.

Nadi, kćerci Andrei, sinu Davoru, sestrama Mihaeli i Vlasti, bratu Zdenku, unucima Filipu i Dominiku i svoj ostaloj familiji i prijateljima upućujem svoje iskreno saučešće.