SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, September 19, 2014

Uprizorenje - izložba slika Lovre Artukovića, 13. 9. 2014.

Ponovo Lauba, lijepo uređen široko namjenski prostor nekadašnjeg manježa austrougarske vojske, kasnije su ga za razne namjene koristile novonastale države, ovaj put subota, ponovo u neobično vrijeme, 15h, punih 8 mjeseci od izložbe slika mladog Vehabovića, sada, na dan ranije otvorenoj izložbi slika Lovre Artukovića, renomiranog hrvatskog slikara, od prije par godina s mjestom boravka u Berlinu.
I ponovo s pitanjem – Zanima li to čitatelje bloga?
Ipak, zbog onih nekoliko koje zanima slikarstvo i život u gradu bivše zajedničke države, ne odustajem.
Izložba je izazvala zanimanje  Zagrepčana, pa ih je bilo i u ovo neobično vrijeme. Sama, iznevjerila me prijateljica. Istina, Lauba je u blizini maminog stana, njoj je podalje, a i obaveze je pritisle.
Za tridesetak izloženih slika, velikog formata, narativnog karaktera, prije svega provokativnih, izrađenih u ulju na platnu trebalo mi je 35 min, za svaku sliku po jednu minutu i 5 minuta koliko je trebalo da me na zamolbu uslika nepoznati posjetitelj.
Nisu mi nepoznate Artukovićeve slike, ali ih do tada nisam vidjela uživo.

Vidljivo je slikarsko umijeće, dobro sam uočila tehniku kojom se služio, koristilo je, čak mi se činilo da bih neke njegove slike lako naslikala, ali teme su mi odbojne, mnoge i morbidne.
Pitam se što se nalazilo u slikarevoj glavi dok ih je slikao, što je njima htio poručiti i kakav je on zapravo čovjek? Ne razumijem ga, strana mi je takva njegova potreba.
Slika ispred koje sam se slikala, koja je zanimala Zagrepčane, nažalost najviše zato što su se pitali tko su mu bili modeli, Zagepčanke ili Berlinčanke?, meni je odbojna, neprirodna, nije svojstvena ženama, ako i jest onda ih je zanemariv broj, čista je imaginacija slikara, muškarca. Naravno, svatko ima pravo biti svoj, prihvaćam različitost. Jesu li mu ti modeli trebali satima pozirati, nisu naravno, sada to znam, prije bi me mogli uvjeriti u suprotno. Što se nalazilo u njemu i njima u trenutku slikanja , mislim da  razumijem.
Daleko bilo od mene.

Prilažem nekoliko linkova, a za one koje zanima ova tema na njima ima još fotografija njegovih slika i izjava, te mišljenja nekih kritičara.

Trudim se gledati svojim očima i svojom glavom, pa neka i griješim, o ukusima se ne raspravlja, različitost ljudskih karaktera prihvaćam, i nisam za «velike» priče koje prate ovakve manifestacije.





Nataša 









Labels: ,

0 Comments:

Post a Comment

<< Home