Karmela i Nikola

Nikola i Karmela sa prijateljem Bracom

Sa većinom raje iz komšiluka u kojem sam rođen sam pogubio veze. Životi nas odveli na različite strane i nismo se često viđali ali smo bili tu, u istom gradu, samo smo se raspršili na različite strane, već kako je ko dobio stan, sagradio kuću... I sreli bi se tu i tamo, obično u gradu, izmijenili par riječi i opet svako na svoju stranu.

U dijelu Predgrađa koji se zvao Kezići, jer je dio ulice Braće Podgornika zauzimalo nekoliko kuća familije Kezići, u septembru 55. u prvi razred osnovne škole Ivan Goran Kovačić je pošlo petoro đaka. Četiri curice i jedan dječak. Taj dječak sam bio ja a jedna od curica je bila Karmela, o kojoj godinama nisam znao ništa. Nakon srednje škole udala se za Nikolu, momka koji je u komšiluk doselio kasnije, u doba kada smo već kao momci igrali ozbiljne utakmice na igralištu nogometnog kluba Jelšingrad. Zadnji put smo se sreli kada nam je osamdesete došla da pomogne oko novorođenčeta. Karmela je bila medicinska sestra i došla nam je pokazati kako se beba kupa, previja, drži u naručju...

Došla su gadna vremena, morali smo otići, mnoge više nikada nisam sreo. O Karmeli i Nikoli nisam znao ništa. Predpostavio sam da su ostali u gradu, nalazeći načina da žive sa onima koji nisu željeli da žive sa drugačijima od sebe. I neki dan na facebook-u veliko iznenađenje. Slika Karmele i Nikole pri posjeti svome gradu. Dakle, ni oni nisu ostali. Bože, pitam se, pa ko je onda ostao u tom gradu u kojem rata nije bilo i u kojem oni koji su na vlasti tvrde da nikakvog protjerivanja nije bilo.

Kako sam načuo, Karmela i Nikola žive u Kanadi. Kada i kako su tamo stigli ne znam, ali mi je bilo drago kada sam ih ponovo sreo, makar ovako virtuelno. Komšije ostaju komšije ma gdje u svijetu bile. A Karmela i Nikola su dio jednog lijepog životnog razdoblja kojeg se često sjetim i koje mi niko, na sreću, ne može oteti.