In memoriam - Glamočak Huzeir
Stigla je još
jedna tužna vijest. Otišao je i moj drug Huz. Iznenada. Napustio nas je tiho
kao što je i živio.
Juče ujutro je u
Banjaluci umro Huzeir Glamočak, moj prijatelj i bivši radni kolega i komšija.
Teška bolest koja je otkrivena nedavno je bila jača. Ostala je tuga i sjećanje
na izuzetnog čovjeka koji je bio prijatelj sa svima. Čak i sa onima koji mu
nisu željeli dobro.
Posljednji put
smo se vidjeli prije nešto manje od tri godine kod zajedničkog prijatelja, kada
smo se uz mezu i piće prisjećali starih dobrih dana. Nisam ni slutio da će nam
to biti posljednji susret. A eto jeste.
Malo po malo
odlaze oni zbog kojih ponekad svratim u rodni grad koji već odavno nije ono što
je nekada bio. Jer sve nove zgrade ne mogu zamijeniti ono što je Banjaluku
činilo gradom: dobri ljudi, naši prijatelji, koji su nam pomagali da ne vidimo u
šta se naša Banjaluka pretvorila.
Huzeir je prerano
završio svoj put ali njegova familija može biti ponosna na njega. Bio je veliki
čovjek i takav je ostao do kraja.
Familiji Glamočak i prijateljima upućujemo naše iskreno sučešće.
Labels: cajevcani, in memoriam
posted by co | 10:56 AM
7 Comments:
Dobri ljudi ostavljaju duboke tragove u nasim zivotima. Huzeir je bio jedan od tih posebnih dobricina.
Pocivaj u miru stari druze.
Familiji I prijateljima iskreno saucesce,
Emira I Sasa
Huzeira nisam vidio nikako poslije rata.Bio sam malo u rodnom gradu. Ali ostalo je sjecanje na jednog mirnog, dobrog, odmjerenog covjeka, prijatelja kom se moglo vjerovati.
Jako mi je zao.Ozaloscenim najiskrenije saucesce!
Sejo Bahtijarevic sa familijom
Nase najiskrenije saucesce.
Bio je izuzetan kolega, drug, prijatelj I komsija.
Zlata I Mladen.
Hajra Zubanovic-Zeric S velikom tugom,sam procitala,tuznu vijest,da nas je napustio,prijatelj moga brata,njegov kolega sa fakulteta i uvijek,rado vidjen u nasoj familiji.Neka ti je laka zemlja bosanska,dragi nas Huzeire.Pocivaj u miru.Porodici iskreno saucesce,od familije Zeric.
S Huzeirom nisam razmijenila niti jednu rečenicu, nismo se poznavali, iako smo se viđali gotovo svakodnevno na pauzi u tvorničkom restoranu. Razmijenili bismo – Dobar dan - čak niti kod svakog susreta i to je bilo sve.
Ipak, pamtim ga dobro.
Bio je urbanog habitusa, plavokos, uvijek u svijetloj urednoj odjeći, s osmijehom na licu, blagog pogleda, suzdržan, možda i stidljiv.
Draga osoba, čovjek kome se vjeruje.
Takvog ga se sjećam i drago mi je da je moj dojam istovjetan onome što o njemu pišu njegovi prijatelji i kolege.
Da ga nisam tako doživjela ne bi me toliko ražalostila vijest o njegovoj preranoj smrti.
Obitelji i prijateljima izražavam iskrenu i duboku sućut.
Nataša
Bili smo komsije skoro pa vrata do vrata.
Nije to bila samo formalna ljubaznost Uzeira, njegove zene i sina, to je bila njihova priroda.
Neka pociva u miru.
Nisam jos rekla kcerkama, one su ih voljele.
Nase saucesce familji.
Dubravka sa familijom.
Co mi u kratkom pozivu rece za Hjuza. Znao sam za opaku bolest ali smo se ipak nadali. Ostavlja nas jos jedna divna osoba, radili smo dugo godina zajedno, bolje sam ga upoznao kada je Hjuz dolazio u nase proizvodne prostorije gdje je bio instaliran novi test sistem. Osjetila se ta ljudska dobrota i uvijek prisutni seretski osmijeh ispod ridjih brkova. Ljepsi pol ga je zvao Ben Kvikom. Nedostajaces Hjuz svima nama koji smo te znali, svom sinu najvise a svakako i onima sa kojima si se svakodnevno znao vidjati, Srdji, Mariu, Kobi...
Svima vama iskreno saucesce i pocivaj nam u miru druze nas.
Post a Comment
<< Home