Javila se Nataša

Dragi blogeri, dugo se nisam javljala, a najmanje sam ocekivala da ce ovakav prilog i komentar biti povod mom javljanju. 

Moram priznati da se ne sjecam da je kasnjenje od par minuta na posao bio razlog za pokretanje inicijative o mom politickom kaznjavanju. Priznajem da je kasnjenja bilo, najcesce s razlogom, iako mi je to tesko prihvatiti jer u principu ne kasnim, sto znaju svi koji me poznaju. Mrzim kasnjenje, obicno dolazim desetak minuta ranije i radije cu cekati nego kasniti.  Ne pravdam se, vec razmisljam o tome s cudjenjem i s podosta pitanja koja si postavljam.

Ono sto im je smetalo je bila moja sposobnost da ih uvijek “procitam”, meni nisu mogli prodavati maglu, i nisam se ustrucavala to reci.

Nemam sto vise dodati, sve je receno i poznato. Iz doba kada sam radila u RC mogu jedino reci za Mazalicu i njegovu “druzbu” - LJIGAVCI, a potvrdjuje se da iver ne pada daleko od debla.

Ono sto se od 1990. god dogadjalo i dogadja ima mnogo tezu kvalifikaciju, ali to ostavljam Banjalucanima.

Za drage banjalucke poznanike, prijatelji to znaju, dobro sam, aktivna kao uvijek, sretna sam baka.

Susrecem se povremeno s Banjalucanima, s nekima sam u stalnoj

vezi, no vrijeme i okupiranost novim obavezama cine svoje, udaljavaju me od grada i problema s kojima se grad nosi. Organizam, sto smo stariji, nesvjesno izabire put sjecanja lijepih dogadjanja u njemu i bijeg od zlocinackih poduhvata. 

Previse je trauma u bivsem ali i sadasnjem okruzenju. Mora se prezivjeti koliko-toliko zdrav i normalan!

Srdacan pozdrav dragim blogerima s kojima sam na ovim stranicama provela nekoliko lijepih godina.

Natasa

Da me se prisjetite.

S ovogodisnjih izlozaba:Povodom 8.marta

UZ SEGIN KOMENTAR

Čestitka za baku i deku

Dugo se nisam javljala

S moje zadnje izložbe slike,
izložba slika amatera Zagreba

Dragi Banjalučani!

Dugo, jako dugo se nisam javljala. Puno se toga teškog događalo u obitelji. Mamina duboka starost i nemoć, potpuno oslonjena na mene i na kraju smrt. Bilo je teško, a teško je i sada bez nje. Mama je jedna jedina i tek kad nas trajno napusti u potpunosti shvatimo i osjetimo koliki je to gubitak.

Srećom unuk je svakodnevno s nama. Razvoj telekomunikacija došao je u pravo vrijeme za nas izmještene na svim kontinentima.

Mjesec dana boravka s nama ljetos usrećiše nas.

Život čini svoje, nova okruženja, novi ljudi, sve to utječe da se život i ljudi iz Banjaluke polako zaboravljaju, što nebi trebalo biti neobično, jer tamo nisam rođena, nemam rodbine, nisam išla ni u školu, ni na fakultet, ostadoše samo sjećanja na 20 godina rada u Čajavecu i na njegove zaposlenike.

I sjećanja na modar Vrbas i grad u cvijeću i zelenilu.

Voljela sam Banjaluku, voljela sam Bosnu, njenu multikulturalnost, multinacionalnost, otvorenost i iskrenost, osjećajnost ali i grubost, sve u istoj osobi, ... a sve to kao da se u ratu i poslije rata okrenulo protiv nje.

I nije izgleda dosta što se Bosna treba sama nositi sa svojim brojnim problemima, već njeni susjedi ne puštaju ju u miru, stalno, kao iz  dobrih namjera, pružaju svoje pipke i pomažu njenoj destabilizaciji.

Teško je to pratiti, svjestan da pomoći ne možeš. 

Ni kod nas nije mnogo bolje, povampirilo se sve ono protiv čega i koga su se moji roditelji borili. Zloća se uvukla u ljude i to ne samo na teritoriju ex Yu, mediokriteti vladaju, pametni se povukli, i kao da srljamo u crnu rupu.

Ima li koga ili njih koji to mogu zaustaviti?

U takvom okruženju, ponestalo je snage i volje aktivirati se. A i nemam pravo na to!

Danas se viđe ne bori za ideale, ako ih uopće imamo, takvim borcima i idealima brzo se okrenu leđa, kako od protivnika, tako i od istomišljenika. 

Nečinjene nije puno različito od negativnog činjenja! 

Godine čine svoje, dosta je bilo udaraca glavom u zid, a mladima dugo treba da se probude, ili čekaju da im voda dođe do grla.

Okrenula sam se svome hobiju, slikarstvu, sada se počinjem ponovo vraćati Prirodi, a bit će i putovanja.

Dragi Aljoša hvala, podsjetio si me svojim fotografijama Pariza na moju davnu posjetu tom lijepome gradu. U njemu je toliko toga vrijednog i lijepog za vidjeti što oplemenjuje dušu. I sve su to stvorili ljudi!

Pitam se zašto smo takvima stvoreni, stvaramo i uništavamo, izgleda s jednakim žarom.

Bilo je lijepo sresti se s Minkom, Ešrefom i tobom u Zagrebu.

Srdačan pozdrav vama troma kao i ostalim Banjalučanima koji još uvijek redovito, baš kao i ja, prate ovaj blog.

Nataša

Uz Aljošin komentar

Kratak susret u Zagrebu
Aljoša, Ferid i Adica Hozić, Minka, Nataša i Ešrefa

Uz Natašin komentar

Guernika

Kad mediokriteti vladaj

Priroda

Slike na izložbi otvorenoj u petak, 19.10.2018.

Čestitka od Nataše

Zahvaljujem na cestitkama i uzvracam svima s istim zeljama, sve ste rekli, nemam sto dodati!

Uzivajte u miru bozicnih blagdana i neka je vama i vasim obiteljima sretna 2018!

Sretno svima!

 Natasa

Zima i zimica

Sivo!

Sve nijanse sive! Vlažno i hladno, pa suho i još hladnije i tako naizmjenično! Ljudi se izgubili u kapama, šalovima i odjeći!

Teške boje!

Gotovo da nema osmijeha!

Iz zatvorenog prostora u zatvoreni prostor! Kratkotrajni su izlasci na tu hladnoću i sivilo. I takav je cijeli siječanj, nama, koji nismo otišli na zimovanje u Alpe, uživati u bijelome.

Bijelo i sivo izmjenjuju se i na mojim slikama.

Srećom, počela sam se vraćati bojama.

Kad bi samo to bilo, bili bismo sretni!

Jer poslije kiše dolazi sunce, poslije zime dolazi proljeće!

Ali, što prvo uradimo kad se nakon obaveza vratimo u domove? Internet, TV, novine,…,knjige.

Bolje bi nam bilo započeti s knjigom, još bolje razgovorom s obitelji.

A u medijima, crno i opet sve nijanse sive i ponižavajuće žutilo.

Dobre vijesti, prava postignuća, dobra djela, rijetko su u prilozima, ali zato sve ono zlo koje se galopirajuće širi svijetom bombardira nas sa svih strana, iz najbližeg okruženja, iz susjedstva, iz Evrope, bliskog i dalekog Istoka, iz USA. Komentari nas, običnih gradjana uzvraćaju jednako zlom i mržnjom. Ne mogu vjerovati da ljudi tako razmišljaju. Povraća mi se od sveg toga zla, koje nije više samo uzročno posjedično povezano, već je izniklo iz vlastite iskonske zloće i time je još opasnije.

I tako od prije 30g, kad je kod nas počelo! Predugo i previse za jedan život!

To kotrljajuće zlo vuče nas u ponor, raste, nosi sve sa sobom. Samo od sebe se ne može zaustaviti! Ima li ikoga, ima li ičega na tom putu da ga zaustavi, da ne budemo još jedna nestala civilizacija.

Zar je ljubav ustuknula pred mržnjom?

Zar je pamet izgubila pred gluposti i nesposobnosti?

Zar su dobri ustuknuli pred lošima?

Jesmo li to dozvolili da postanemo nemoćni, obeshrabreni?

Jeli strah opet nadvladao hrabrost?

Zar smo izgubili ideale ili su nam jedini ideali postali novac i moć do kojih se najčešće dolazi preko zgaženih i mrtvih.

Već su me dobro načeli, oni i godine, snaga se troši, ostaje samo svijest o svemu što nam se dogodilo i što nam se dogadja, i mali, mali tračak nade da će se ipak pojaviti svijetlost razbora i ljubavi. Borim se da ne izgubim taj tračak nade temeljen više na želji nego činjenicama.

Evo, dragi blogeri, zato se ne javljam, moje stavove poznajete, nemam potrebu ponavljati se, a od mog razočarenja u ljude i demokraciju (dva loša ubiše Miloša - rekli bi naši stari) nema koristi.

Za othrvat se općem zlu treba biti promišljen, s jasnim ciljem i strategijom, da ne budu to pucnji u prazno.

Povlačim se u svoj svijet pun boja i koliko-toliko radosti, dok ne nestane.

Pratim redovito blog, radujem se uspjesima vašim i vaše djece, putovanjima i putopisima,..

Srdačno vas pozdravljam,

Nataša

Cvijeće za Natašu iz Nizozemske od Mirsada (Sege)

Uz Dan Svih svetih i Dušni dan

Ovih nekoliko dana uoči blagdana Svih svetih i Dušnog dana Zagreb se uzbibao, gužve posvuda, cvijeća na svakom uglu, boje preplavile grad. Lijepo je sunčano vrijeme, ugodno toplo, grad pod kosim suncem jeseni, drveće još uvijek s dosta lišća svih boja, miris pečenih kestena u tankom tragu plazi do nosnica,... sve to daje ugođaj lijepe jeseni, pa nije čudno što ju većina ljudi voli.

Mirogoj prepun ljudi, njegove prelijepe arkade okićene sada crvenom puzavicom uvijek iznova zadivljuju. Lijepa su sva katolička groblja, uvijek uredna i urešena s mjerom, iako ima pretjerivanja, srećom su u zanemarivom broju.

No ne pišem ovaj tekst zbog ovog blagdana, već u spomen na 135 god od smrti velikog hrvatskog književnika, Augusta Šenoe i njegove također čuvene potomke.

Nisam planirala posjet kući obitelji Šenoa u ovo predblagdansko doba, desilo se slučajno i bilo mi je kasnije drago kad sam osvjestila vrijeme posjeta.

Kuća je za javnost otvorena prije mjesec dana zahvaljujući gospođi Jasmini Reis, kćerki druge supruge unuka Augusta Šenoe, Zdenka Šenoe. Gospođa Reis je jedini nasljednik bogate ostavštine obitelji Šenoa, iako im nije krvni rod. Zadivljuje s kolikom je ljubavlju prišla tom projektu i s kolikom ljubavlju govori o svakom članu te iznimne obitelji.

Bila sam impresionirana svestranošću Augusta Šenoe, njegove djece i unuka.

Bio je veliki književnik, crtač, slikar, senator, kroničar vremena, ljubitelj knjige, ljubitelj prirode, govorio je pet stranih jezika, pravnik,..

Istim su koracima išli i njegovih troje djece i unuk.

Čitajući njegove romane za lektiru, nismo bili dovoljno pažljivi da uočimo s kolikom je točnošću, služeći se arhivskom građom opisivao svoj voljeni Zagreb, ondašnji život, ljude i vrijeme.

Veliki je gubitak bila njegova prerana smrt u 43. godini života, koju je uzrokovala upala pluća i druge posljedične bakterijske upale, za koje tada nije bilo lijeka. Prehladio se 1880g kad je Zagreb katastrofalno stradao od zemljotresa i kad je brinući se za stradale zanemario sebe.

Nema potrebe da vam prepričavam sve što sam ovim posjetom vidjela i saznala, može se gotovo sve naći na priloženim linkovima.

Podataka je puno, iznimno su vrijedni ne samo o Šenoi i obitelji već i o Zagrebu u jednom vrlo zanimljivom periodu.

http://kuca.senoa.eu

potražite podatke i na njihovoj Facebook stranici

https://hr.wikipedia.org/wiki/August_Šenoa

www.matica.hr/kolo/318/Šenoa%20kao%20naš%20suvremenik/

Prilog nije o Banjaluci, pa nisam sigurna koliko će vas zainteresirati ove stranice. Trebam li se oko toga brinuti? Naravno ne!

Pitam se zašto da pišem o Banjaluci kad ne pišu ni rođeni Banjalučani?

Pitam se, želim li da se blog ugasi?

Naravno da ne želim, zato se evo i javljam!

I Co, strpljivo čekam nastavak s putovanja.

Sega, čekam i tvoj najavljeni prilog.

Strava! Ma nije, naučili smo da nas ništa više ne može iznenaditi ni preplašiti!

Pozdrav svima, Nataša

Pjesma "odlazećih" ljudi

Čitajući ove zadnje priloge i prisjećajući se s tugom roditelja, rođaka, prijatelja, radnih kolega, poznanika, vršnjaka, koji više nisu među nama, razmišljam i o nama, koji ćemo im se jednog dana pridružiti.

Kada? Srećom ne znamo!

Godine prolaze, mnogo brže nego bismo htjeli, starost se približava, s njome bolest, nemoć i samoća.

Gledam to svakodnevno, gledajući svoju majku, koja je ovih dana u krugu obitelji proslavila 90. rođendan. Prijatelja više nema!

Jedna je od rijetkih, koja ima punu pažnju djece i unuka, ali bolest, nemoć i samoću nitko i ništa ne može spriječiti.

Takva nam je sudbina!

Slušajući prošli mjesec radio prilog o Tinu Ujeviću i stihove njegove pjesme «Svakidašnja jadikovka» doživjela sam ju bliskom, iako u njoj pjesnik  govori o sebi u svojim mladim, boemskim, burnim ali usamljenim godinama, potpuno različitim mojim dosadašnjima.

Pjesmu sam uvijek voljela, osjetila sam potrebu da ju napišem upravo ovakvu kakvu sam ju sada sebi interpretirala, koristeći njegove poznate stihove uz moju manju ali bitnu izmjenu.

Šaljem ju i vama, ne da potonemo u onome o čemu pjesma govori, već potićemo sebe da osvijestimo i uživamo u svakom lijepom trenutku.

Moramo!

Mnogo ih je manje pred nama nego ih je za nama.

Možemo i mijenjati, sebe, ako ne možemo druge!

PJESMA «ODLAZEĆIH» LJUDI

Kako je teško biti slab,

Kako je teško biti sam,

I biti još mlad, a biti star!

I biti slab i nemoćan,

I sam i bolestan,

I nemiran i očajan.

Bez sjaja zvijezda udesa

Što sijaše nad kolijevkom

S dugama i varkama.

I sjećati se mladosti i ljubavi,

I pobjeda i lovora i darova.

A kosti su sad umorne

I duša mu je žalosna,

I nigdje plamena na rukama.

I sam samcat putuje,

Pod zatvorenom plaveti,

Pred zamračenom pučinom,

I komu da se potuži?

Ta njega nitko ne sluša.

Na kraju puta je svoga!

I moćna riječ mu treba,

I ljubav i utjeha.

Jer mu je teško biti slab,

Jer mu je teško biti sam,

No teško je, najteže biti još mlad,

A biti star!

Link na originalnu pjesmu

Pozdrav svima.

Nataša

In memoriam - Slavica Jungić (9.4.2014. - 9.4.2016.)

SLAVICA JUNGIĆ (9.4.2014. – 9.4.2016.)

Proljeće je, u punoj svojoj ljepoti, koliko si ga voljela.

Sljeme nas zove, i njega si voljela.

Nedostaje nam tvoja radost životu i zvonak smijeh!

Jako nam nedostaješ draga naša prijateljice!

S ljubavlju,

Nataša

ENISA - UMJESTO KOMENTARA

Godišnjica smrti moje majke potsjeti me na Slavicu. Bile smo gimnazijske kolegice, sretale se na proslavama mature, u Zagrebu češće kad je Neda dolazila. Animator susreta bila je Nataša. Obično bi se sastajale u Maksimiru uz čaj ili kafu, uz smijeh i šale. Iako je bila bolesna, nikad se nije žalila. Živila je za svoju djecu i unuku, borila se sa bolešću do zadnjeg trena. Ostaće nam u dugom i lijepom sjećanju.

Enisa

EMIRA - UMJESTO KOMENTARA

Zdravo Co, 

ovih dana sam cesto mislila na Slavicu, valjda bas zbog godisnjice. 

Sve dok joj bolest nije uzela svu snagu, optimizam i vjeciti osmjeh su bili Slavicin 'trade mark'. Ostavila je divne uspomene koje i danas izmame osmjeh. 

Mnogi nasi prijatelji su vec otisli i svako od njih nam nedostaje na poseban nacin jer je i svako od njih bio poseban, drugaciji. I svi su na neki nacin obogatili nas zivot i ucinili ga ljepsim.

Citajuci jednu knjigu naletih na pasus koji sam prepisala da ne zaboravim. Usput sam i prevela, kako sam najbolje znala, i stavila fotografiju sto sam je napravila u Karlskroni, Svedska. Nekako mi se tako slozilo u tom trenutku. 


Pozdrav, 

Emira

Moje zimske radosti - Nataša

Sa izložbe - gvaš i kolaž

Već dugo nisam napisala prilog za blog.

Počinje me gristi savjest, ali o čemu pisati?

Nemam ideju!

Banjaluka mi je postala daleka i strana, Zagreb vam nije interesantan, dva domaćinstva koja vodim i mama o kojoj svakodnevno brinem ne dozvaljavaju da putujem i pripremim kakav putopis, zimi mi jednodnevna putovanja nisu zanimljiva, svakodnevicu koja ima i znimljivih i lijepih trenutaka ne dijelim s drugima, zato i nisam na Facebooku, o politici ne želim pisati, ne dozvoljavam da politika, pogotovo ne političari budu okosnica moga života, pa ne ostaje ništa drugo nego da vam predstavim svoje ovogodišnje slikarske uratke.

Slikanje je moja prava ljubav, bezuvjetna, trajna!

Imala sam sreću s voditeljicom likovne radionice, mnogo sam naučila, primjetno napredujem. Savladala sam slikanje u ulju, akrilu, akvarel, gvaš, tuš, ugalj, pastele, kolaž, a i teme su mi raznolike. Talent se probudio!?

Pa iako dosta slobodnog vremena provodim slikajući, svakako primjećujem i prve jaglace, visibabe, poneku ljubičicu a i vrba je već krenula. Ćutim proljeće!

Ovaj put vam predstavljam svoje akvarele.

Srdačan pozdrav svima,

Nataša

Šuma

Krleža - slika izabrana za izložbu
slikara amatera Zagreba u ožujku

Umjesto komentara na Aljošin prilog

Dragi Aljoša,

od kako je objavljena ova tvoja priča stalno je u meni. Nije ona samo priča tvoje obitelji i moja je gotovo identična, a vjerujem i svih koji su krenuli tim koridorom u nepoznato.

Željela sam odmah komentirati, ali nisam mogla samo s nekoliko rečenica, ona traži mnogo više, ona pobuđuje bolna sjećanja, traži vrijeme i snagu da se na nju odgovori.

Stalno je u meni, prolazim taj put evo ponovo gotovo svakodnevno i tek danas skupih snagu da o tome pišem.

Ne vjerujem da će biti tako lijepo ispričana kao što je tvoja, koja je lijepa unatoč tome što je teška, zaista izniman tekst, za koji je trebalo nadahnuće, ali će biti iskrena što je najvažnije.

Spomen na jedno užasno vrijeme, zločinačko, koje još uvijek ovdje na Balkanu titra duboko u ljudima i nije nemoguće da ponovo izbije na svjetlost dana.

Ljeto je, august 1992.

Sin je u Švedskoj od maja, bolno je, ali smo mirni, na sigurnom je. Nas dvoje bezuspješno u nekoliko navrata pokušavamo preko Gradiške otići u Hrvatsku.

Što nam se sve događalo prije odlaska druga je priča i jednako teška.

Formirali kolonu od tri autobusa i nekoliko privatnih automobila među kojima smo i mi, putujemo do Gradiške, stajemo na trgu neposredno prije mosta, okružuju nas vojnici naoružani do zuba, čekamo nekoliko sati, vojnici dozvoljavaju da kupimo flaširanu vodu u prodavaonici, ali prodavačica nam je odbija prodati. Kako žene mogu biti opake. Autobusi su puni mladih majki s djecom, vojnici im dobacuju vulgarne primjedbe. Jedan od tih vojnika je i tehničar iz Čajaveca, RRT, bio je samnom u Ericssonu, ime sam mu zaboravila, ali imam njegovu fotografiju s jednog ručka na koji smo bili pozvani, pa je lako saznati ime. Ni u snu nisam mogla pretpostaviti da tako miran, povučen i ljubazan mlad čovjek kakvog sam ga poznavala može takvo što činiti. Srećom ne vidi me, kažem srećom, jer bih morala reagirati, a što imam od pokazivanja hrabrosti, kada u takvim situacijama njegova reakcija i onih oko njega može postati nepovoljnija za sve nas u koloni. Predvečer nas vraćaju u Banjaluku. Ništa od pokušaja! Pokušavali smo još nekoliko puta, ali nismo uspijevali dalje od hotela Bosne gdje je bila polazna stanica.

U stanu su nam već mjesec dana izbjeglice iz Zagreba s kojima smo mijenjali stan, svaki naš povratak sve gore je primljen. Jednu noć su nas primili na spavanje susjedi iz zgrade, Romčevići, dobri ljudi, ali mi njihovu dobrotu nismo željeli koristiti.

Uspjeli smo u jednom danu dobiti papire za put koridorom do Srbije. Pomogli poznanici iz skijaškog kluba, Srbi naravno. Znali su naše stavove, zašto su pomogli nije bilo vremena za propitkivanje???

Prijatelj Musliman pomogao nam je dopuniti rezervoar benzinom.

22. je august, oko podneva, vrućina upekla, 38C, krećemo sami, pa što bude.

Pet šest milicijskih kontrolnih punktova dočekuje nas na izlasku iz Banjaluke, dokumenti nam na ćirilici, teško se snalaze, bolje mi poznajemo «njihovo» pismo, prezime nas spašava, misle da smo njihovi.

Kako odmičemo od Banjaluke na punktovima ( ukupno 21)  regularnu policiju zamjenjuju naoružane trojke, SOS-ovci( srpske obrambene snage), ili tko zna tko.

S njima sam imala težak susret krajem marta, kad su prvi put postavili barikade. Iznimno teška priča.

Kako se približavamo brdovitom terenu trojke su već vidljivi bradati četnici s kokardama. Pitaju svašta, snalazimo se u odgovorima, hrabro se držimo, autoritativno, vrućina je, ne odgonetava im se onako uspavanima što od sunca, što od rakije odgonetavati ćirilicu. Nas dvoje oboje partizanska djeca, odgojena u pričama iz drugog svjetskog rata, upoznati s užasima koje su radili četnici, imamo u obiteljima i stradalih od njih u prošlom ratu, ukočeni ne vjerujemo da te bradate spodobe s kokardama stoje sada pred nama. Zar smo se mi to vratili u prošlost? Zar ćemo stradati od četničkog noža? Otkuda toliko zla u ljudima?

Moja ručna torba puna je pisama prijatelja koja trebamo isporučiti u Zagrebu, ako počnu prevrtati po autu vidljivo je  da napuštamo Bosnu, u mojim dokumentima stoji da sam Hrvatica. Ništa lakše nego da nas opljačkaju i da nas proguta mrak u tom bespuću.

Sudbina nam je drugo odredila, uhvatila ih je teška podnevna fjaka, neda im se ni misliti, ne pada im na pamet da bi se «ustaše» sami usudili uputiti tim putem kroz tolike kontrolne točke. Pitaju imamo li šteke cigareta, ja odgovaram da smo nepušaći, da žalimo što ih nemamo da im ih damo, da ih obradujemo i odlazimo uzvraćajući im pozdrav s tri prsta u očaju, glavu trebamo sačuvati.

Vozimo put Brčkog, gotovo nigdje ljudi, kuće spaljene, opljačkane, izbijena vrata i prozori, izbačeni razbijeni lavaboi i WC školjke na dvorištima, kuće izranjavane granatama. Užasnuti sve to gledamo i pitamo se jer mi to sanjamo, jesmo li mi to u nekom filmu iz drugog svjetskog rata? A onda počinje gruvati teška artiljerija iz Hrvatske. Fijuče iznad nas, Miljenko nagazio na gas, a mi oboje uglas – Hoćemo li mi to poginuti od naših? I tu nam je sudbina bila naklonjena.

Ostao je još strah od Bijeljine kojoj se primičemo. Zločin u džamiji se već dogodio, za Arkanovce se znalo.

Opet brojne kontrolne točke, ali prolazimo, ni njima ne pada na napamet da nismo njihovi, koji bi se bračni par sam usudio tim putem? Most kod Rače, zadnja prepreka, rampa, sami pred njom, kao što smo sami bili cijelim putem, složena priča je ponovo upalila, puštaju nas, opet su tri prsta u igri. Miljenko pazi da preko željezničkog mosta ne napravi pogrešan potez i automobilu ne probuši gume. Što bismo onda?

Gledam Savu, koja je nevjerojatno presušila toga ljeta i pretvorila se u rječicu. Na objema obalama manevriraju tenkovi. Konačno u Srbiji, prolazimo, ne zaustavljaju nas, nitko nas ništa ne pita. Autoput kojim su hiljade automobila u oba pravca svakodnevno prolazili, sada je potpuno prazan. Vozimo se od granice nekih dva kilometra, stanemo uz rub autoputa, gledamo se i suze same krenuše. Trebalo je desetak minuta da se presaberemo.

Ono kroz što smo prošli bilo je strašno, događalo se u našoj domovini, nikad nismo pomislili da bi takvo što bilo moguće.

Od koga mi to doživljavamo, pitamo se?

Ostavili smo Bosnu zauvijek, izvukli smo živu glavu, a mogli smo je tako lako izgubiti. Na drugoj strani sve sprženo na augustovskoj jari, ni vozila, ni ljudi, ni ptica, tišina potpuna. Jedva dogurali do nekakve pumpe, benzin nas nije iznevjerio.

Pitam se sada kome da zahvalim što nas je čuvao?

Stigosmo u Beograd i tu su istovjetna iskustva koja si naveo Aljoša. Svjetlost na ulicama i u stanovima, normalan život.

Prenoćili kod prijateljice, kolegice iz Čajaveca. Duboko sam joj zahvalna.

Svi s kojima smo se susreli sumnjičavo slušaju informacije koje im iznosimo o stanju u Bosni.

Samo je jedan čovjek, drug još iz školskih dana moga svekra s kojim smo se sreli  razumio sve što se u YU događalo, osudio Miloševićevu politiku i sve ratne godine pisao u «Borbi» o stvarnom stanju u YU. Dragi naš sada već pokojni čika Baja, Dimitrije Bajalica, onda umirovljenik, nekada narodni poslanik u Skupštini Jugoslavije, bivši ambasador u Etiopiji, dobar čovjek, prijatelj.

Sutradan nastavili put za Tompu, Mađarsku, načekali se pred granicom 6h na onoj paklenoj vrućini, nitko nije znao zašto, gurali automobil da ne trošimo benzin.

Pasoši su nam isticali za 10-tak dana, pita nas srbijanski milicajac, gdje ćemo s takvim pasošima? Naravno da zna da idemo za Hrvatsku. Već potpuno izmučeni kažemo – Što dalje od ove balkanske ludnice. Gleda nas, ništa ne govori i pušta da prođemo. Mađari nas bez problema propustiše.

Na hrvatskoj granici opet čekanje, ispitivanje, pa i maltretiranje, jer BL registracija u tim kasnim večernjim satima nije bila uobičajena i naravno sve se trebalo provjeriti.

Srećom sve papire smo imali i krenusmo dalje do hotela Picok u Đurđevcu gdje konačno nazvasmo roditelje da im javimo da smo u Hrvatskoj živi i zdravi. Sreća njihova što nisu znali kojim smo putem išli, ovako smo ih poštedjeli straha i briga.

Nekoliko godina nakon dolaska u Zagreb nisam se voljela voziti tramvajem. Užasavala sam se kad bi muškarac sjeo na sjedištu iza mene. Uvijek sam stavljala ruku ispred vrata, da se zaštitim da me ne zakolje. Bojala sam se ratnih zločinaca, taj strah potječe još od našeg filma o hvatanju generala A. Lera, lik četnika iz tog filma ja sam vidjela uživo, ne jedanput, sjećam se trenutka kada je partizana, lažnog četnika ubačenog u njihov štab otkrio, prišao mu i u trenutku ga zaklao. Ne zaboravljam oči tih spodoba, to nisu oči ljudi, te su oči krvave, mutne od rakije, ukočene i spremne na sve, pa i da ubiju.

Sjećam se kada sam dva tjedna nakon dolaska u Zagreb idući iz stana Miljenkove sestre u naš stan koji su majstori uređivali srela Miljenkovog ujaka. Pita me kako sam? Gledam u njega i čujem što mu govorim, ali to ne dopire do mene – Mislim da ću se raspoloviti, imam osjećaj da ću doživjeti nervni slom. Gleda on u mene, ali ne razumije što govorim. Neobičan je bio čovjek. Nastavim svojim putem, ali ne idem kući, već u Maksimir, sjednem na prvu klupu, gledam u drveće i pitam se – Nataša što ti je? Sve je dobro prošlo, na sigurnom smo i sin i mi, umiri se, diši duboko, opusti se i kreni polako kući. Tako sam uradila. Nisam to tada nikome spomenula, zašto da se brinu, ionako su svi imali previše briga.

Mogu li zaboraviti? Nikada!

Mogu li oprostiti? Nikada!

Ne mrzim, mržnja bi ubila samo mene. Duboko vjerujem da će sve ratne zločince na svim stranama sustići kazna, kakva god bila i od koga god stigla.

Život nam je krenuo ispočetka i polako, jako polako je sve dolazilo na svoje, ali i to je druga priča.

Dragi Aljoša, piši, odlično ti ide.

Pozdravljam Minku, tebe i sve tvoje.

Iskren, iz srca Saimin komentar, kakav samo ona može napisati.

Nataša

Nordijsko hodanje

Strpljivo sam čekala i dočekala septembar.

Vrućine su ovog ljeta bile nepodnošljive.

Gotovo cijela dva ljetna mjeseca  provodila sam u zatvorenom klimatiziranom prostoru, a ne volim ga, ostavština je to iz proizvodnih prostora Mikroelektronike.

Konačno dočekala ugodan boravak na otvorenom.

Od 1.9. sam krenula na nordijsko hodanje, učlanila se s prijateljicom u GOOUT grupu u kojoj nas je oko 20-tak, s dvoje mladih trenera, hodamo Maksimirom 2 x tjedno u ranim jutarnjim satima.

Iz sjedilačkog položaja krenula na hodanje i uživam kako u hodanju tako i u prirodi.

Jutra najviše volim; svježina, miriši zemlja, miriši bilje, šuma puna ozona, istočno sunce probija krošnje drveća dajući šumi bajkovitost, ptice se bude i pospanoj šumi daju karakterističnu ugodnu «šumsku buku» baš koliko treba da potpuna tišina, nama naviklima na gradsku buku, ne zasmeta.

Za nordijsko hodanje svi znate, ali pretpostavljam, poznavajući navike nas Balkanaca, malen je broj onih koji ga prakticiraju.

Čini se jednostavnim, ali treba naučiti pokrete i uskladiti ih; 15 min pravilnog hodanja ekvivalentno je 10 min trčanja, 90% naših mišića je aktivno, prokrvljenost organizma je potpuna. Preporučujem vam ga.

Iako redovito, što znači gotovo svakodnevno u ranim jutarnjim satima vježbam yogu, ipak aerobne aktivnosti, kakve god primjenjivali, nemaju zamjenjitelja.

Planinarenje je moje društvo iz opravdanih razloga malo ostavilo po strani, vratit ćemo mu se svakako, ali tada sa štapovima.

Moj je organizam jedva dočekao da se snažno fizički pokrene i da se barem u tim trenutcima odmakne od ružne svakodnevice prepune izbjegličke patnje, nepotrebnih konflikata, bolesti, smrti, nesreća, predizbornih bljuvotina na TV i ostane koliko-toliko normalan.

Pozdrav svima, Nataša

Hrvatska ovih dana

Pripremila sam početkom prošlog tjedna prilog za blog, septembar je, treba pomoći Cou, zanimljiv, mirnodopski, ali s obzirom na stanje na ovim našim prostorima ne bi bilo primjereno da iz Hrvatske šaljem takav prilog.

Izbjeglička kriza očekivano se prelila u Hrvatsku, nastavlja se i nastavljat će se prelijevati i u susjedne sjeverne države, koliko god priliv izbjeglica neke države nastojale zaustaviti.

Na brojan goloruk narod, žene i malu djecu ne može se žičanom ogradom sa strujom, a još manje s policijom ili vojskom pod punim naoružanjem.

Može se pokušati,  nažalost mnogi mogu stradati, ali povijest nas uči da je to bilo nemoguće, da dobro, solidarnost, empatija prema tuđoj nevolji na kraju pobjeđuju.

Evropa je dužna zaustaviti rat u njihovim državama, jer je i njena krivica što je do njega došlo, jer se samo tako taj egzodus može zaustaviti, a ljudi vratiti svojim kućama. Ne suoči li se Evropa s istinom, pravim uzrokom rata, ne obračuna li se s Islamskom državom ali i svojom politikom, ne piše joj se dobro u narednim godinama.

Ravnodušnost svih na zlo koje se događa tamo nekima drugima, a počinje se usporeno reagirati tek kad se s njime sami suočimo, skupo će nas sve stajati. Nitko neće biti pošteđen, bez obzira dijelili nas oceani.

Ove fotografije, pune ljudske dobrote, patnji, kaosa, nastale su u ovih nekoliko dana u Hrvatskoj, koja se sada suočava s izbjegličkom krizom.

Nije nam strano, prije nešto malo više od 20 godina smo slično prolazili i stoga nam je teže.

Boli još više kad se u vlastitom okruženju suočim s mržnjom, nacionalizmom, gluposti, zlom, koji još više bujaju u kriznim situacijama.

Ponekad se pitam jeli ljudska rasa zaslužila da opstane na ovom predivnom planetu?

A onda pogledavši ove fotografije ljudske dobrote, kažem samoj sebi – dobro će nadvladati zlo, moram vjerovati, moram poticati dobro kad god mi se ukaže i gdje god mi se ukaže prilika.

Nataša

P.S. Na ovoj stranici možete naći više informacija, dobrih analiza...

Enisa - Umjesto komentara