Zima i zimica

Sivo!

Sve nijanse sive! Vlažno i hladno, pa suho i još hladnije i tako naizmjenično! Ljudi se izgubili u kapama, šalovima i odjeći!

Teške boje!

Gotovo da nema osmijeha!

Iz zatvorenog prostora u zatvoreni prostor! Kratkotrajni su izlasci na tu hladnoću i sivilo. I takav je cijeli siječanj, nama, koji nismo otišli na zimovanje u Alpe, uživati u bijelome.

Bijelo i sivo izmjenjuju se i na mojim slikama.

Srećom, počela sam se vraćati bojama.

Kad bi samo to bilo, bili bismo sretni!

Jer poslije kiše dolazi sunce, poslije zime dolazi proljeće!

Ali, što prvo uradimo kad se nakon obaveza vratimo u domove? Internet, TV, novine,…,knjige.

Bolje bi nam bilo započeti s knjigom, još bolje razgovorom s obitelji.

A u medijima, crno i opet sve nijanse sive i ponižavajuće žutilo.

Dobre vijesti, prava postignuća, dobra djela, rijetko su u prilozima, ali zato sve ono zlo koje se galopirajuće širi svijetom bombardira nas sa svih strana, iz najbližeg okruženja, iz susjedstva, iz Evrope, bliskog i dalekog Istoka, iz USA. Komentari nas, običnih gradjana uzvraćaju jednako zlom i mržnjom. Ne mogu vjerovati da ljudi tako razmišljaju. Povraća mi se od sveg toga zla, koje nije više samo uzročno posjedično povezano, već je izniklo iz vlastite iskonske zloće i time je još opasnije.

I tako od prije 30g, kad je kod nas počelo! Predugo i previse za jedan život!

To kotrljajuće zlo vuče nas u ponor, raste, nosi sve sa sobom. Samo od sebe se ne može zaustaviti! Ima li ikoga, ima li ičega na tom putu da ga zaustavi, da ne budemo još jedna nestala civilizacija.

Zar je ljubav ustuknula pred mržnjom?

Zar je pamet izgubila pred gluposti i nesposobnosti?

Zar su dobri ustuknuli pred lošima?

Jesmo li to dozvolili da postanemo nemoćni, obeshrabreni?

Jeli strah opet nadvladao hrabrost?

Zar smo izgubili ideale ili su nam jedini ideali postali novac i moć do kojih se najčešće dolazi preko zgaženih i mrtvih.

Već su me dobro načeli, oni i godine, snaga se troši, ostaje samo svijest o svemu što nam se dogodilo i što nam se dogadja, i mali, mali tračak nade da će se ipak pojaviti svijetlost razbora i ljubavi. Borim se da ne izgubim taj tračak nade temeljen više na želji nego činjenicama.

Evo, dragi blogeri, zato se ne javljam, moje stavove poznajete, nemam potrebu ponavljati se, a od mog razočarenja u ljude i demokraciju (dva loša ubiše Miloša - rekli bi naši stari) nema koristi.

Za othrvat se općem zlu treba biti promišljen, s jasnim ciljem i strategijom, da ne budu to pucnji u prazno.

Povlačim se u svoj svijet pun boja i koliko-toliko radosti, dok ne nestane.

Pratim redovito blog, radujem se uspjesima vašim i vaše djece, putovanjima i putopisima,..

Srdačno vas pozdravljam,

Nataša

Cvijeće za Natašu iz Nizozemske od Mirsada (Sege)