SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, January 08, 2017

Bog i država


"Ukradeno" sa Web stranice RTRS-a
Prođe još jedna Nova godina daleko od rodnog grada s kojim me, kako vrijeme prolaze, veže sve manje i manje stvari. Valjda tako mora biti jer i on i ja se, kako vrijeme prolazi, sve više mijenjamo i postajemo strani jedno drugome. Ove godine, po prvi put, nisam poslao ni čestitke za Božić i Novu godinu, što sam do sada redovito činio. Jednostavno, nije mi bilo do toga a i ove nove tehnologije imaju svoga uticaja.
Sredinom decembra sam, pored američke, ponovo naručio i TV kanale iz starog kraja ali ih gotovo ne gledam. Više je to zbog dida Dane a i neki sportski kanali su imali uticaja na taj potez. Gledam, zapravo, ponekad filmove, neke stare humorističke serije (Mućke, Halo, halo...) i evropski nogomet, ali vijesti ne, jer ne želim da se nepotrebno nerviram. Ne treba mi to u ovim godinama koje treba provesti mirno, ako je to moguće, iako ni događaji u novoj domovini ne ostavljaju mnogo prostora za miran san. I ovdje, kao i tamo, na vlasti su ludaci (istina, kod nas zadnjih osam godina nije bilo tako) i prevaranti i čovjek ne može a da se ne zapita kuda ide ovaj svijet. Izgleda da za normalne ljude na ovoj našoj planeti ima sve manje mjesta jer lažovi, ekstremisti, nacionalisti, fašisti, religiozni fanatici i pokvarenjaci svih vrsta i fela sve više zagađjuju životni prostor i uzimaju stvari u svoje ruke i čovjek ne može a da to ne primijeti i da ignorira. Dokle će to ići, ne znam. Dosta dugo sam bio optimista ali sada se moj optimizam topi jer mnogo toga što se događa u cijelom svijetu ne daje nadu da će uskoro biti bolje. U svemu tome dobro je da ne moram misliti od čega živjeti jer znam da mnogi, naročito u starom kraju, pored ostalih problema, jedva sastavljaju kraj s krajem.

Jučer sam, iz puke znatiželje, ipak okrenuo kanal RTRS da vidim o čemu se tamo priča. I pokajao se. I uz to zapitao da li je moguće da je ono što gledam i slušam zaista današnja stvarnost mog rodnog grada i njegove bliže i dalje okoline.
Više od pola dnevnika su pokrile teme o pravoslavnom Božiću, kao da je to jedina vijest koja je od posebnog značaja za narod koji od početka devedesetih živi u tim krajevima. Mise, popovi, pojanja, kandila, sječa nekakvog suhog drveća, njegovo paljenje, čak u centru Banjaluke i, naravno, veliki vožd kao centar svega. Vidim ubi se krsteći se a za njim ne zaostaje ni Ivanić, koji je je, kao i kolega mu po struci, od demokratskih promjena petokraku zamijenio krstom. I ne samo on već, kako vidim, i većina stanovništva koje zaboravi Tita, socijalizam, samoupravljanje i bratstvo i jedinstvo i zamijeni ih za popove, vjeru, kapitalizam i mržnju prema svome komšiji. Gledam pa zamalo se i sam ne počeh krstiti jer je transformacija tolika da se teško može objasniti naučni saznanjima. Čini mi se da je ipak svevišnji kriv za to jer takva ispiranja mozga nisu moguća bez nadnaravnih sila.

Kada sam pomislio da ću u dnevniku vidjeti i nešto važno za svakodnevni život običnog smrtnika, shvatih da je moja nada bila samo to: nada i ništa više. Jer drugi dio je bio posvećem proslavi dana manjeg blentiteta, te tvorevine stvorene na krvi mnogih nedužnih žrtava, čije se stvaranje već godinama pokušava predstaviti u lažnom svjetlu kao i mnogi slični događaji iz prošlosti jednog naroda, počevši od Kosovskog boja. Redaju se političari, ubijajući se objašnjavajući kako je blentitet nastao prije zadnjeg rata i kao takav ni na koji način nije uticao na ono što se dogodilo kasnije, kako je to vjekovna težnja  srpskog naroda na tim prostorima, kako su drugi krivi za rat a oni su se samo branili, kako narod ima pravo da slavi ono što mu je najsvetije, kako, kako, kako... Mile je, očgledno navalio da od jedne velike sramote napravi državu pa koristi svaku priliku da stvari dovede do usijanja ne bi li na taj način konačno ostvario svoj naum. U tome mu zdušno pomažu i ostali na vlasti a RTRS i drugi mediji su mu glavno oružje jer uz pomoću medija se priglupa i primitivna masa najlakše obrađuje. Zna on to dobro a zaposleni u medijskim kućama ga bez pogovora slijede. Zbog toga se u dnevniku ne priča ni o čemu drugom nego o onome što priprosti puk najviše voli čuti, makar ostalo vrijeme razbija glavu kako sastaviti kraj s krajem.
Gledam dnevnik i razmišljam kako bih se osjećao da sam kojim slučajem ostao tamo (možda sam i mogao preživjeti sve ove godine jer u gradu ima onih sličnih meni), u tom leglu primitivizma, religioznog sljepila i netrpeljivosti prema drugačijem? Da li bi mi mozak tu novu stvarnost prihvatio? Kako bi na mene uticala to stalno ispiranje mozga? Da li bih poludio ili bih sve to prihvatio kao novu realnost koja se ne može promijeniti i na koju ne mogu uticati?

Odgovore na pitanja ću ostaviti za neku drugu priliku. A što se tiče RTRS-a, rješenje je prosto: daljinski upravljač, ta mala spravica koja čini čuda. Pritisneš pravu tipku i sav taj primitivizam nestane kao da nikada nije ni postojao.
Jedino što će me kopkati je saznanje da li je cijeli Treći pješadijski puk prisustvovao proslavi i paradi koja se sprema za sutra. Jer, treba to naglasiti, to je trenutno najvažnije životno pitanje koje muči svakog stanovnika manjeg blentiteta.

6 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Dragi Co

Ja u ovom tvom naslovu niti mislim da ima boga onakvog kakvim ga predstavljaju vjerski poglavari niti drzave kakvom je predstavlja Dodik.
Mene su oduševljavali tvoji prilozi iz Banja Luke prošlog ljeta. Vecina nas u Federaciji a znam sigurno i u RS-u koji jos uvijek imaju svoj razum, a ne mogu kolektivno nista uraditi, mogu onda samo licno i pojedinacno postati indiferentni tj ravnodušni .
Najveca sreca koja se covjeku moze desiti je da u njemu mrznja kao kategorija ne postoji. Ja moram priznati da mi je empatija smanjena poslije ovog rata, ali samo prema ljudima za koje osjetim da su zli.
Smatram da je najljepse osjecanje prema ovim svim idiotima koji tako uspjesno manipulise narodima BIH i ostvaruju svoje megalomanske ciljeve bez milosti biti ravnodušnost. Tad te nista njihovo ne moze kako bi narod rekao -nasekirati
Ja sam danas gledala paradu u RS na TV i nekoliko prijatelja u tom periodu je zvalo na telefon i pitalo sta radim. Na moj odgovor "gledam paradu u BL" i nevjerovatno od sviju isto pitanje " Zar ti to gledaš?" Meni je poslije drago bilo sto osjecam samo ravnodušnost na ono sto rade novi Stie i Slobo tj Mile i Bakir. Smišljeno održavaju jedan drugog na vlasti. Ova parada je meni bila smiješna da ne moze biti smješnija a RS me je podsjećala na mali Sjevernu Koreju a Mile na njenog vladara.
Oni svi koji su defilirali su plaćeni dobro iz budžeta, a oni studenti sigurno vladini stipendisti.a televizija RS najplaćenija. Zato ostani dosljedan pa nemoj ni slucajno gledati, kad ti pokvari raspoloženje.meni je ovaj narod koji je izišao djelovao smrznuto, i pomisao da ce oni sad u najbolje restorane u BL u kojima ce biti i ptičjeg mlijeka a mnogi bivsi gradjani u kontejnere. Mene to toliko rastuži, a onda prije toga dva sata litanija da ce im Bog sve dati. I tako rade svi vjerski i politički ljudi u ovoj razvaljenog i podijeljenoj zemlji.
Mi ovde u Sarajevu smatramo da muslimani i Hrvati Nisu bili slozni,bili su isprepadani i bježali iz BL. To je bilo razumljivo. Ali prodaja kuca i stanova i ne promišljanje na novo udruživanje i povratak u BL! Bila je samo misaona imenica. To je u BL doprinijelo masovnom etničkom čišćenju u ko,jem ste i vi učestvovali i olakšali posao za etničku Cistu RS. Ali i to mi je razumljivo. Pored velike patnje u startu pruzene su vam velike sanse da svojoj djeci i vama osigurate lijepu i sigurnu buducnost. I to mi je razumljivo. I moj stariji sin je imao srecu dase prije rata zatekne u Berlinu kod mog brata, i onda sam odluci da ode u Holandiju, sad ima divnu ženu , dva sina i radi u Ministarstvu za rijeke i ekologiju kao informatičar.
Meni je jako koristio Natasin zadnji komentar u kojem mi je savjetovala da prvo, ne navodim imena u svojim komentarima i prilozima. Shvatila sam da sam nakon 46 god odlaska iz BL polupala sve lončiće misleći od djece dasu im roditelji . Shvatila sam da uvijek kazem da u BL ne sretnem nikog poznatog, a u stvari ne prepoznajemo se i sigurno mnogi prolazimo jedni pored drugih.
Drugo Natasa je rekla da ne misli da se vise javlja sa prilozima o BL kad se ni rodjeni Banjalucani ne javljaju. I to mi se svidjelo i njen stav o zivotu i svemu ostalom mi se najvise svidja od svih blogera.
Pozdrav Saima

Monday, 09 January, 2017  
Anonymous Posmatrac said...

Prisiljen sam da se ponavljam, ali ne uspijevam shvatiti što taj narod tamo drži u tolikom transu sve ove nadnaravne duge godine. Nit imaju hljeba od toga, nit bolje žive, nit su poštovani od komšija i svijeta. Pa što ih onda tjera da to tako zdušno podržavaju ove budalaštine sve ove godine. Na Nezavisnim vide se lica ozarenih građana koji mašu zastavicama RS i Srbije, šta li je njima u mislima.

Dodika i bratiju razumijem, oni su samo beskrupulozni političari koji koriste mase za vlastito bogaćenje. Ali tu masu naroda ne uspijevam odgonetnuti. Sanjaju pripojenje Srbiji a ne žele vidjeti da Srbi u Srbiji žive gore nego u ijednoj zemlji gdje su stranci.

U BL je bilo dosta normalnog i finog svijeta i među Srbima. Nije BL bila lijepo i gostoljubivo mjesto za život samo zbog muslimana i Hrvata nego zbog sva tri naroda. Pa gdje su ti Srbi pobogu zar su svi izbjegli ili sjede u kući sve ove godine ne dižući glasa.

Kada bi im iz dana u dan bilo bolje i kada bio vidljivo bolje živjeli shvatio bih. ovako nikako ne mogu dokučiti taj mentalni sklop tamo. Posvađani sa svima, osiromašeni, zaboravljeni, opljačkani, i oni se tome kolektivno raduju.

Znamo da život piše najčudnije romane, ali mene lično najviše pogađa to kolektivno razočaranje u Banjaluku. Ljepoticu koja se pretvorila u čudovište. A život nam je svima samo jedan, nema popravnog

Tuesday, 10 January, 2017  
Anonymous Anonymous said...

Danas se kod nas samo prica o tome koliko je bilo Sega gledati postrojen treci puk sa zastavom od dva metra BIH i na rukavu svih postrojenih vojnika grb BIH , a ime Republike srpske izgovoreno u govorima i pjesmama " milion" puta. Meni se cini da jedan gospodin ( ne spominjem ) dobro radi. " Tiha voda brege valja.
Pozdrav Saima

Tuesday, 10 January, 2017  
Anonymous Anonymous said...

Boris Dezulovic:Uguracija u Washingtonu:
m.vijesti.ba/clanak/343562/uguracija-u-washingtonu/

Aretej

Thursday, 12 January, 2017  
Blogger co said...

Nešto sam ovih dana manje raspoložen za pisanje pa nema novih priloga a nisam ni komentirao iz istog razloga. Međutim, ipak moram da napišem par stvari kao odgovor na Saimin prvi komentar.

Na žalost moram priznati da sam pogazio zadatu riječ i da sam paradu gledao, istina, nekoliko dana kasnije jer servis koji imam mi omogućava da gledam emisije i do sedam dana unazad. Nisam se nervirao. Naprotiv, parada mi je bila u ravnini Mućki. Takvu šprdačinu nisam gledao već odavno. Parada me podsjetila na jedan dokumentarni film pod nazivom „Mala seoska zabava“ koju sam gledao ko zna kada. Neki će ga se sigurno sjetiti. Radi se o priredbi u nekom selu na kojoj nastupaju lokalni pjevači a također se održava i tamičenje za lokalnu ljepoticu. Ta parada je najbolji dokaz na šta se nekadašnja Banjaluka svela. Takav primitivizam se može malo gdje naći. Uživao sam gledajući Mileta na „svečanoj pozornici“ kako pokušava da ugrije ruke trjajući ih jer nije smio nositi rukavice kako ne bi ispao neki slabić. Jer, zaboga, on je „vrhovni komadant“, a „vrhovnom komandantu“ se ruke ne smiju smrznuti. Šta bi rekli okupljeni, kojih je bilo malo više nego što je bilo učesnika parade?

Dakle, „uživao“ sam u paradi, iako mi je jasno da je ona, ma kako izgledala smiješna, nešto što bi moglo ponovo potpaliti fitilj, koji je sve kraći i kraći. Mile ga odavno skraćuje, svjesno ili ne. Predpostavljam da to radi svjesno, iz dva razloga. Prvi je jasan k'o dan: bez stalnog dizanja tenzija i držanja naroda u stalnom strahu od „onih drugih“, odavno bi izgubio vlast (i možda završio u zatvoru zbog mnogobrojnih mućki u koje je umiješan). Drugi se može samo naslućivati. Očigledno je da mu neko drži leđa (naravno, radi se o Rusiji), jer ne bi sve više prkosio cijelom svijetu. Dokle će to tako ići, vidjet ćemo. Međutim, meni, s ove daljine, se čini da bi tamo moglo doći do ponovnog krvoprolića jer mnogo je tamo ludog svijeta, zatrovanog nacionalizmom, kojem ne treba puno pa da uzme oružje u ruke.

A što se tiče Mile, on nastavlja da izaziva i nakon parade i proslave. Pored ostalog, evo čitam kako sada optužuje komuniste da su oni ti koji su proturili teoriji o velikoj Srbiji! Mile, bivši komunista, optužuje sam sebe! Pa ljudi, zar je to moguće? Čini mi se da je to završni stadij ludila. Ili se možda varam?

Friday, 13 January, 2017  
Anonymous Anonymous said...

Milane, dobro si rekao " meni se cini sa ove daljine" , jer to je vrlo bitno za nas sve iz ove blizine. Ja sam jedna od rijetki koja sam vrlo cesto u centru zbivanja dva najvažnija grada Banja Luke i Sarajeva. Sve ono sto je predstavljalo pocetak 92 god. Bio je sukob i strasne svadje naroda. Danas su u toj fazi vodeći politi čari. Na vlasti u dva entitete i najbližih susjeda.
Dobro si primijetio da je vise bilo ucesnika parade nego publike. Da je ovo bilo tada budi siguran da bi se našlo desetine " patriota" koji bi prišli i oteli BIH zastavu i zapalili i zgazili. Toga smo se nagledali na raznim TV-ima u raznim državama.
Sad bi reagovala na cesto pisanje " svi Srbi iz manjeg entiteta pa onda razni negativni epiteti ."
Sad bi pokušala opravdati koliki je bio strah Hrvata i muslimana da bježe " grlom u jagode " da spase glave i glave svojih porodica.
Strah je najneugodnije i najopasnije ljudsko osjecanje od svih drugih osjecanja.
Sad su gradjani manjeg entiteta u takvom strahu od vladajucih struktura . Dodik je najavio " Crnu knjigu" za sve i ugledne i obične ljude.
Obzirom da veliki broj ljudi radi u budžetskim organizacijama. Roditelji su u strašnom strahu da im djeca ostanu bez posla. Oni se ne boje samo režima nego i komsije jedni drugih.
Na poslove kurira, čistačica, sigurnosnih agencija, portira rade ljudi koji su dosli polupismeni iz ruralni sredina, završavali kurseve i večernje skole za novac i primaju kakve takve plate. Vi tamo iz daljine ne mozete ni pretpostaviti koliki je strah u oba entiteta ostati bez posla. Sve to je preslikano i u Sarajevu. Ako je stotine hiljada tako zaposlenih u BIH , onda to pomnožite sa x4 i dobijete broj birača koje je nemoguce nadvladati da se i sa rascjepkanih stotine drugih stranaka, moze ista promijeniti vec vise od 20 godine.
Zato ne čudi da se
Judi boje i pricati a kamo li negdje napisati.
Medj narodom je sve vise druzenja, saradnje i poslovne i privatne medju entitetima a da i ne govorimo o svima koji su od 92 zajedno prezivjeli rat
Jedan strani novinar rekao da je Sarajevo ipak jos uvijek raznoliko nejetniteckiji grad u BIH. Druga je Tuzla.
Ovo su moja doživljenja shvatanja iz ove blizine.
Pozdrav Saima

Friday, 13 January, 2017  

Post a Comment

<< Home