Druženje s rajom s posla

Ne znam kako se drugima čini ali meni vrijeme s godinama prolazi sve brže i brže. Jučerašnje druženje s rajom s posla me podsjeti da je od mog odlaska u penziju prošlo već skoro punih pet godina. Godišnjicu ću „proslaviti“ 1. februara slijedeće godine a meni se čini da je to bilo prije dvije-tri godine.

Dan ranije me nazva moj prijatelj Rao i reče da me bivši direktor poziva na ručak. Bit će to susret stare ekipe koja je u svojim rukama držala biblioteku pravnog fakulteta, stim što sam ja bio zadužen za tehnologiju za cijeli fakultet. Dogovor je bio da Rao i ja navratimo do fakulteta (Rao se prije šest mjeseci konačno odlučio da ode u penziju a već je zagazio u osmu deceniju) i da se sastanemo sa direktorom i još jednim od menađera, Tsegaye Beru-om.

Frank Liu, direktor biblioteke i pomoćnik dekana fakulteta je par godina stariji od Rao-a i još ne namjerava da se smiri dok je Tsegaye par godina mlađi od mene (čini mi se da je ove godine napunio 65). Bilo je to šansa da vidim staro društvo s posla koje se jako prorijedilo jer su se na poslu desile mnoge promjene. U biblioteci od 20-tak zaposlenih sada radi samo sedmoro a i mnogo radnih kolega s fakulteta se penzioniralo ili više ne radi tamo. Bivši dekan je ovog ljeta postao predsjednik univerziteta, veliki broj profesora je otišao u penziju a i administracija je poprilično smanjena. U biblioteci sam zatekao samo dvoje kolega iz „mog vremena“ a usput sam sreo samo jednog od profesora koji još uvijek radi, jednu sekretaricu iz administracije, te dvoje koje se brinu o čistoći objekta. 

Zgrada je zjapila prazna jer su predavanja i ispiti završeni i nema studenata koji stvaraju posebnu atmosferu tokom školske godine. Čak je i kafeterija zatvorena do početka slijedećeg semestra.

Na ručak smo otišli u italijanski restoran Bravo u sjevernom predgrađu Pittsburgha. Kako sam neposredno pred odlazak iz kuće dobro doručkovao (pršuta iz Parme, Italija, naš kraški vrat i sušene svinjske mesne kobasice, Jalsberg sir iz Norveške, provolone iz Italije i feta iz Turske, putar iz Irske, odličan kruh iz lokalne pekare, te čaj koji Nera pravi od mješevine različitih trava iz našeg backyarda), naručio sam pizzu u nadi da će mi neko od raje pomoći. I Rao se odlučio za pizzu (u njegovoj slučaju, vegetarijansku jer je on vegetarijanac) a direktor i Tregaye su odabrali paste.

Uz pivo i ugodan razgovor vrijeme je brzo proteklo. Prisjećali smo se dogodovština s posla, posebne atmosfere koja se osjećala u biblioteci u kojoj je priličan broj zaposlenih došao iz drugih zemalja. Na univerzitetu su bile poznate zabave u biblioteci krajem školske godine kada bi svi zaposleni učestvovali donoseći specijalitete iz svojih zemalja (Kine, Indije, Etiopije, Bosne), napravljene specijalno za tu prirodu. Sjećam se kako bi burek i sirnica koje bi napravila Nera prvi planuli, a slično je bilo i sa baklavom. Joe Campion, direktor Admission ureda, je znao pojesti pet-šest komada tako da je jedne godine Nera specijalno za njega napravila omanji pleh.

Radeći na fakultetu osjećao sam kao da sam u starom kraju, kao da sam se vratio u socijalizam koji smo mi tako brzo otjerali na smetljište historije, nadajući se da će nam demokratske promjene donijeti „blagostanje“ zapada. Šta smo dobili, svima je poznato.

Direktor i Tsegaye su se vratili na posao a Rao i ja otišli kući uz dogovor da ćemo se ubuduće sretati češće. Tako će se druženje ekipe koja je provela poprilično vremena radeći zajedno nastaviti. Koliko dugo, vidjet ćemo.