Buco i njegovi

Znam da neki ne vole kada pišem o ružnim stvarima ali u životu se dešava puno toga što utiče o čemu ću pisati pa se ni ružne teme ne mogu izbjeći. Ako negdje putujem, volim da na „papir“ prenesem svoje utiske uz fotografije mjesta koja sam posjetio. Ako se družim s dragim ljudima, volim to da zabilježim i zbog sebe a i zbog posjetilaca bloga jer na taj način imaju priliku da saznaju o svojim nekadašnjim prijateljima i poznanicima koji više ne viđaju kao nekada. Ponekad je tema moga priloga usmjerena na događaje u starom kraju jer me njegova sudbina još uvijek živo zanima iako se u njega zasigurno nikada neću vratiti.

Za moju današnju priču su zaslušni izbori za predsjednika USA i pobjeda Donalda Trumpa, čovjeka o kojem sam već rekao svoje mišljenje i o kojem se priča i u najudaljenijim krajevima svijeta. Teško je povjerovati da on, novoizabrani predsjednik najmoćnije države na zemaljskoj kugli, ima bilo kakve veze s Banjalukom i njenim stanovnicima (bivšim i sadašnjim). A ima, i to kakve, u što će te se uvjeriti ako budete imali dovoljno strpljenja i nastavite čitati do kraja. 

Dakle, da počnem.

Ovdje kod nas u USA diskusije o izborima i Trumpu ne prestaju. Razlike između dva tabore, onog koji ga podržava i onih drugih, ne da se ne smanjuju, nego se povećavaju. Dok Trumpove pristalice likuju, njegovi protivnici su očajni, posebno nakon vijesti o eventualnim članovima njegovog budućeg kabineta. Trump oko sebe okuplja najgore od najgorih i, ako je suditi po imenima koja se spominju, ne piše nam se dobro. Dakle, na glavne pozicije dolaze ljudi čije ponašanje u prošlosti i razmišljanja graniče s ekstremizmom, a takvi, historija nas uči, ne mogu donijeti ništa dobro. 

Izborom Trumpa iz svojih rupa su izišle retrogradne snage (tkz hate grupe, white supremacists, naoružane milicije itd) i svojim paradiranjem izazivaju strah kod običnih ljudi. Ne mogu a da se ne prisjetim bivše Jugoslavije krajem devedesetih: situacija je veoma slična onim danima kada je kod nas demokratija hvatala zamah. Njene rezultate smo svi osjetili na svojoj koži i još ih osjećamo.

Da ne bi ovih izbora živio bih u zabludi da neke osobe poznajem i da smo, čak, prijatelji, kao što je to bilo početkom devedesetih u Banjaluci. A pokazalo se da nije tako. Iako sam mislio da me je ovaj zadnji rat kod nas opametio i da sam postao oprezniji, da sada mogu prepoznati zlo kada se ono pojavi, da „glumci“ kod mene nemaju šanse, događaji prije i nakon ovih izbora su mi pokazali da sam i dalje ostao naivac, da vjerujem ljudima i da me se vrlo lako može prevariti.

Bucu, glavnog „junaka“ ove priče, sam poznavao površno, tek toliko koliko sam poznavao i mnoge kolege s posla. Sreli smo se par puta na Predgrađu kada me je posjetio u radnji u porodičnoj kući u koju sam smjestio svoju firmu specijaliziranu za prodaju računara, računarske opreme, softwera i drugih stvari vezanih za računare. Buco je bio zainteresiran za moj biznis jer je i sam imao slične sklonosti. Bilo mu je drago da sam odlučio da sudbinu svoje familije uzmem u svoje ruke jer je i sam o tome razmišljao. Čak smo ostvarili uspješnu poslovnu suradnju koja, zbog poznatih događaja u Banjaluci, nažalost, nije trajala dugo.

Ja sam, kao izbjeglica, s familijom završio u USA a nakon nekoliko godina saznah da se Buco s familijom skrasio u Kanadi. Ne sjećam se kako smo uspostavili kontakt ali se sjećam naše posjete Torontu i njihove Pittsburghu iako se prije toga nikada nismo družili. Bili su to lijepi susreti ljudi koji isto misle i cijene iste vrijednosti, bar tako mi se to činilo. Znate kako je to kod nas koji smo prognani: drago nam je kada u tuđini nađemo ljude istih sudbina s kojima se možemo družiti i pričati o našem gradu, lijepim druženjima i dragim ljudima. Ta sreća je još veća kada to budu ljudi koji nisu morali napustiti grad a ipak su se odlučili na odlazak ne mogavši prihvatiti pogubnu nacionalističku politiku vlasti koja je činila sve da otjera većinu onih „drugih“ kako bi ostvarili planove zacrtane u glavama okorjelih nacionalista mnogo ranije nego je rat počeo . Jedan od tih je bio i Buco. Iz Banjaluke je otišao u Toronto gdje se odlično snašao jer je sa sobom ponio znanje i iskustvo stečeno u Rudi Čajavecu. Otvorio je privatni biznis i vrlo brzo stekao ugled među potencijalnim kupcima što mu je omogućilo da se skući (kupio je lijepu, novu kuću u jednom od pregrađa Totonta) i ostvari „kanadski“ san. Iskreno mi je bilo drago zbog toga jer iz vlastitog iskustva znam šta znači ostaviti sve i početi od nule.

Ostali smo u kontaktu i nakon što se nakon nekoliko godina preselio u USA, u državu Louisiana-u a onda su naši kontaki prestali. Vezu smo ponovo uspostavili nekoliko godina kasnije preko Facebooka ali se više nismo čuli telefonom kao što smo to ranije znali činiti. Saznao sam da se preselio u California-u kako bi bio blizu kćerke koja se tu skrasila nakon udaje.

 Kao „prijatelji“ na Facebooku on je dobijao moje postove a ja njegove i tako smo, na neki način, ostali u vezi. Buco se najčešće javljao slikama familije i unučadi, te motora, koje je obožavao. Iako smo se družili virtualno, pitao sam se zašto nas ne nazove telefonom, što je ranije znao činiti. Imao je broj našeg telefona koji nismo mijenjali od kako smo uselili u prvi stan a njegov nismo znali jer se od svog dolaska u Sjevernu Ameriku selio nekoliko puta.

Sve je bilo uobičajeno a onda, dan prije katoličkog Božića 2014. godine Buco se na Facebooku oglasio s dva posta: u prvom je čestitao katolički Božić svim onima koji ga slave (ništa neobično, mnogi to čini koristeći socijalne medije), a u drugom je objavio svima koje bi to moglo zanimati da je ponosan što pripada istoj naciji kao Novak Đoković, najbolji teniser svijeta, s kojim se u zadnje vrijeme identificiraju mnogi. Njegov drugi post me malo iznenadio jer u našim kontaktima nisam primijetio da mu je pripadnost naciji važna. Identificiranje s poznatim je svojstveno osobama koje nisu puno postigle u životu a Buco nije pripadao toj skupini. Uz to, znao sam kako se oko Đokovića lome koplja. Srbi ga dižu u visine i ponosni su na njega dok oni drugi govore da on, u stvari, i nije neki veliki Srbin, jer mu je otac Crnogorac a mati Hrvatica. Šta je od ovog istina nikada me nije zanimalo jer za mene pripadnost naciji nema nekakvog posebnog značenja a još manje osjećam potrebu da se identificiram i ponosim s nekim samo zato što su nas na ovaj svjet donijeli roditelji iste nacionalnosti.

Na taj Bucin post sam zaboravio ali me je njegovo javljanje 11. juna 2015. godine ponovo iznenadilo. Dan ranije je bio rodjendan Nikole Tesle, najvećeg naučnika i inovatora iz naših krajeva, kojeg, kako će se kasnije pokazati, Buco izuzetno cijeni. I ne bi bilo ništa neobično u tome što Buco piše o Tesli, jer Tesla zaista zaslužuje da ga se svi sjetimo, da Buco u svom posto ne naglašava da Tesla nikada nije stupio na tlo Hrvatske iako je rođen u selu Smiljan u Lici. Tada se javio prvi crv sumnje, pomisao da Buco nije onaj za koga se izdaje jer na negiranju Tesline veze s Hrvatskom instistiraju okorjeli srpski nacionalisti, oni isti koji su nas istjerali iz rodnog grada. Dobro je poznato prepucavanje srpskih i hrvatskih nacionalista oko Tesle jer ga i jedni i drugi svojataju. Zbog čega je mom sada već bivšem „prijatelju“ bilo toliko važno da je osjećao potrebu da to naglasi, nije mi bilo jasno. Buco kojeg sam poznavao nije bio takav. Ili možda jeste, samo to otvoreno nije pokazivao.

Nisam reagirao ni na njegov post od 8. novembra 2015., kada je objavio članak u kojem se, predpostavljao sam, govori o povampirenom ustaštvu, jer je kao ilustracija uz članak korištena fotografija familije na kojoj su svi članovi, čak i djeca, obučeni u crne ustaške uniforme. Tekst nisam čitao iako Buco u svom komentaru „toplo“ preporučuje da ga svi pročitaju (citiram: Preporučujem svim prijateljima bez obzira na nacionalnu pripadnost i svim ostalima koji ovaj tekst znaju čitati, da ga pročitaju sa pažnjom i do kraja.). Prateći situaciju u starom kraju poznato mi je da se u današnjoj Hrvatskoj sve češće javljaju oni koji veličaju ustaštvo ali da je narod, isto tako, par puta dao povjerenje SDP-u, političkoj opciji koja na neki dačin nastavlja tradicije borbe protiv fašizma, te da je njen predsjednik bio Ivo Josipović, jedan fini gospodin, član SDP-a. U isto vrijeme u Srbiji je za predsjednika izabran četnički vojvoda (Nikolić, također poznat pod nadimkom Toma Grobar koji mu je dat zbog njegovih „gospodskih“ manira), a premijer je njegov nekadašnji potrčko (Vučić), osoba koja je, kao i predsjednik, duboko uprljao ruke u ratovima devedesetih u Hrvatskoj i Bosni (video snimci njihovog angažiranja tokom zadnjeg rata su svima dostupni i znani). I da, skoro zaboravih, četnici su u Srbiji već odavno zvanično rehabilitirani (kao i Draža Mihajlović) i sada su ravnopravni s partizanima. Članke koji se bave sličnim temama sam i ranije čitao i nisam htio gubiti vrijeme na još jednom jer sam predpostavljao o čemu se radi.

Nešto kasnije (11. novembra 2015.), Buco je objavio još jedan članak (Jugobraća), ovaj put od Miroslava Lazanskog (kojeg su mnogi u starom kraju već odavno prekrstili u Lažanskog, zbog njegovih nacionalističkih stavova i laži kojim se koristi). Iza ovoga su slijedili postovi iz koji je vidljivo da Buco obožava Putina, da je veliki pristalica prava na nošenje oružja (tipično za američku populaciju nižeg intelektualnog nivoa koja još živi u doba divljeg zapada), ismijava Erdogana a divi se Stevenu Seagalu (kontraverznom američkom redatelju i glumcu koji je veliki prijatelj Rusije i Srbije) i Emiru Kusturici (o Emiru nema potrebe da išta spominjem). U tom trenutku sam shvatio da Buco nije onaj za kojeg sam ga smatrao, da je godinama glumio, predstavljao se za ono što nije i da se sada, iz meni nekog nepoznatog razloga, dolaskom u USA, ohrabrio i pokazao u pravom svjetlu. A možda je ovdje u USA „upao u loše društvo“, možda je indoktriniran i možda su njegovi stavovi posljedice te indoktrinacije (mogao bih navesti primjer očiglednog ispiranja mozga još jednog prijatelja iz starog kraja ali ga neću navoditi da ne povrijedim neke do kojih mi je stalo). U tom momentu sam blokirao prikazivanje Bucinih komentara na mom timelineu jer nisam želio da se nepotrebno nerviram ali ga nisam skinuo s liste „prijatelja“ potajno se nadajući da možda pretjerujem, da nije sve baš tako kako mislim.

Ubrzo se pokazalo da su moje sumnje bile opravdane. S vremena na vrijeme bih navratio na Bucin profil i pregledao šta se  Buci vrti u glavi. Postova političke prirode je bilo sve više (istina, bez gotovo ikakve podrške), a onih sa slikama familije i unučadi, sve manje. Na red su došli Muslimani i islam, o čemu je Buco objavio dva posta. Jedan od njih je posebno zabrinjavajući jer propagira teoriju da su svi vjernici islamske vjeroispovjesti potencijalni teroristi jer im njihova vjera (zapravo Alah) naređuje da pobiju sve nevjernike kako bi osigurali svoje mjesto u raju. 

Bio sam šokiran ovim saznanjem pa me zbog toga nije iznenadilo kada je, još u jeku izborne borbe za izbor kandidata Republikanaca i Demokrata za predsjednika, Buco izjavio da on, od svih republikanskih delegata, smatra da je Trump najbolji izbor i da on treba biti budući predsjenik USA. Nije da je nešto posebno bio oduševljen njime ali, eto, on smatra da je bolji od svih. A bilo ih je, istina je, da te Bog sačuva, uz samo par osoba s normalnim razmišljanjima i pogledima na život.

U toku kampanje za predsjednika, na Facebooku sam se uključio s podrškom kandidatu Demokrata jer za mene nije bilo dileme ko je između dva kandidata bolji izbor za budućnost Amerike. Smatrao sam da se Sanders (čiji su me stavovi oduševili), sa svojim naprednim idejama pojavio prerano za jednu sredinu kao što je USA i da Hillary ipak ima više šanse da pobijedi. Pri tom sam šerirao postove koji su prikazivali Trumpa u pravom svjetlu, a za to je bilo više nego dovoljno svima dostupnog materijala: video klipova, njegovih izjava, tvitova.

I sve bi se vjerojatno završilo na tome i ovog priloga ne bi bilo da Trump nije pobijedio i da na Facebooku nisam objavio da više ne mogu biti prijatelj s onima koji su glasali za njega jer se to kosi s mojim životnim principima. Post je u najvećem broju dobio podršku istomišljenika, uglavnom naše raje, uz nekoliko komentara. Jedan od njih je bio i Bucin, koji mi je potpuno otvorio oči. Istina, prije mojeg posta, u mom Messanger boxu se pojavio link na „video klip“ (kako pošiljalac napisa), na nekoj Internet stranici. Pošiljalac je bio Buco a iz poruke je bilo vidljivo da je link vezan na „video klip“ vezan za Hillary. Bio sam iznenađen da je link stigao od Buce jer mi se do tada nikada nije javio. Posumnjao sam da se radi o virusu pa sam na poruku odgovorio, pitajući Bucu da mi odgovori da li je on poslao ikakvu poruku. Odgovora nije bilo.

Kada se Buco javio svojim komentarom na moju objavu o prekidu prijateljstva (u kojem je potcjenjivačkim riječima komentirao moj post, uz napomenu kako mi je ranije poslao video klip u kojem Hillary o Trumpu govory u superlativima), odlučio sam da riskiram i da kliknem na link. Na ekranu se otvorila stranica s člankom objavljenom na Wikkiliksu u kojem se govori kako je Hillary na skupu koji je 2013. godine organizirao Goldman Suchs izjavila kako bi bilo odlično da se ljudi od biznisa uključe u politiku i svojim znanjem i iskustvom pomognu Americi da bude još uspješnija. Nakon toga slijedi čitav niz pohvala koje je Klintonovka uputila na račun Donalda Trumpa što bi trebalo značiti da ga je ona samo tri godine ranije hvalila na sva usta, a sada ga napada.

Pročitao sam članak ne obraćajući pažnju gdje je objavljen, zanemarujući činjenicu da mi je Buco u svojoj poruci rekao da se radi o video klipu a ne o članku. Pomislio sam da je napisano istinito jer je Hillary, za velike novce, zaista održala nekoliko govora ljudima s Wall Streeta a transkripte nije htjela objaviti iako je to od nje tražio čak i Sanders. Njenu promjenu stava o Trumpu sam tumačio tipičnim ponašanjem političara koji danas kažu jedno a sutra nešto sasvim suprotno. Cijela Trumpova kampanja je bila upravo takva. Danas bi rekao jedno a sutra bi to pobijao bez obzira na video snimke koji su svima dostupni. Pored toga, većina Trumpovih izjava su bile čiste laži koje je koristio da pridobije glasove naivnih i onih s nekim drugim interesima.U slučaju Hillary nisu postojali nikakvi video snimci a publicirana izjava je, navodno, stigla od Wikileaksa, portala koji objavljuje dokumente koji inače nisu javno dostupni.

Buco je u komentaru nastupio, onako „s visine“, kao čovjek koji vlada situacijom i koji može svakom da dijeli lekcije. Da je Hillary osoba bez karaktera, lažov, i da će zbog toga završiti u zatvoru, potkrijepio je slanjem spomenutog „video klipa“. Usput je spomenuo da je ogromna većina naroda glasala za Trumpa. Ova zadnja tvrdnja je bila čista laž, kao uostalom i većina izjava Trumpa i njegovih pristalica. Hillary je, prema posljednjih informacijama dobila oko 1,7 miliona glasova više (prebrojavanje još nije završeno pa se očekuje da će ta razlika biti veća jer neprebrojani glasovi dolaze iz Kalifornije u kojoj su demokrati u većini) ali se u USA koristi drugačiji način glasanja koji određuje pobjednika izbora na osnovu broja, nazovimo ih „bodova“ (da ne idem u nepotrebne detalje), osvojenih u svakoj saveznoj državi.

Prije nego što sam mu odgovorio, odlučio sam da malo pažljivije pogledam njegov „video klip“. Pretražio sam Internet i odmah naletio na stvarni video klip u kojem stručnjakza Internet priča o ogromnom broju lažnih informacija na Internetu, čiji se broja naročito povećao tokom ovih izbora, i objašnjava kako prepoznati o čemu se radi. Pored Internet stranica koje šire lažne iformacije koristeći izgled (logo) stvarnih (o čemu se radi može se znati ako se obrati pažnja na adresu u adresnom bloku browsera) a zapravo su lažne i obično locirane u zemljama trećeg svijeta. 

Postoje i portali koji pripadaju određenim organizacijama i grupama s tačno određenim ciljem. Ti portali imaju ekipe ljudi zaduženih za fabriciranje laži i to im je jedini posao. Najgore su one stranice, kaže stručnjak za Internet, koje koriste stvarne događaje a onda uz njih dodaju laži. Korištenjem stvarnih informacija stvara se dojam da je cjelokupna informacija tačna, a to nije slučaj. Za divno čudo, kao primjer takve stranice je uzeo upravo lažnu iformaciju o Hillary koju mi je Buco poslao. U njoj se spominje Wikileaks kao izvor informacija (što je tačno, jer je Wikileaks zaista objavio transkript Hilarinog govora), Hillary je zaista govorila kako bi bilo dobro da se uspješni biznismeni uključe u politički život, a sve ostalo je laž. Trumpa apsolutno nije spominjala.  A većina članka je zapravo posvećena Trumpu i shvalospjevima kojim ga je Hillary, navodno, obasula. Tekst je tako formuliran kao da je Hillary na sva usta hvalila upravo one karakterne osobine Trumpa koje su izazvale najviše ogorčenja i gađena kod normalnog svijeta. Kada sam ponovo pročitao članak, shvatio sam kako je to, zapravo, napisano naivno, prozirno, upravo za osobe kojima inteligencija nije jača strana. Tada sam još više bio iznenađen Bucinom reakcijom i njegovom naivnom prihvaćanju laži za istinu jer on ne spada u tu grupu.

Da, zaboravi sam da navedem da je članak koji mi je Buco poslao objavljen na ConservativeState.com, portalu konzervativaca koji spada u onu drugu grupu, formiranu da širi laži s tačno određenim ciljem. Dakle, da sumiram. U slučaju Bucinog „video klipa“ kao potvrde o Hillarynom lošem karakteru, radi se o stranici konzervativaca formiranoj u svrhu širenja laži o protukandidatu korištenjem kombinacije istinitih događaja pomješanih s lažima, što je najopasnija kombinacija kada je u pitanju širenje laži Internetom.

Buci sam, naravno, odgovorio, tražio da mi pošalje link na video klip (koji ne postoji) a ne na tekst napisan na stranici onih koji su je formirali kako bi služili Trumpu, i usput mu poslao link na video klip u kojem se govori kako prepoznati šta je istina a šta laž na Internetu, u kojem se stranica čiji mi je link on poslao kao svoj glavni dokaz protiv Hillary uzima za primjer te prljave igre. Nije se više javio. Tipična je to reakcija osoba koje beskrupulozno šire laži pa se onda ušute kada ih uhvatite u laži.

Bucin komentar i link na članak koji je potpuna fabrikacija je bila kap koja je prelila čašu. Ali, prije nego što sam ga otkačio kao prijatelja, odlučio sam da detaljnije pročitam neke od postova koje je objavio. I ostao sam frapiran. Shvatio sam da je Miroslav Mitrović, Buco, pripada grupi ekstremnih nacionalista, čak mnogo gori od onih koji su nas devedesetih protjerali iz Banjaluke. Stavovi koje on podržava i propagira su, u nekim segmentima gori od onoga što majmun, čijim slikama počinjem i završavam ovaj prilog, propagira. Da, na brzaka, navedem neke:

- Ne postoji niti jedan čovjek koji prihvaća hrvatstvo, a da ujedno nije i anti-Srbin
- Hrvatstvo je parazitska ideologija.
- Za Vatikan, dobar Srbin je mrtav Srbin ili eventulano pokatoličeni Srbin - Hrvat.
- U hrvatskom društvu čast nije postojala kao što ne postoji ni danas.
- Svim sljedbenicima Alaha je naređeno da ubiju one koji nisu njihove vjere kako bi dobili mjesto u raju.
- Ako među mojim prijateljima ima montenegrinske đubradi, izdajnika, neka se sami izbrišu.
- Živjela Srpska Crna Gora!
- Hrvat nije nacionalnost, to je stanje svijesti, a zlobnici bi rekli i dijagnoza.
- Hrvatska nacija je izgrađena na lažima i stoga ju je opravdano nazvati kulturom laži.

Bolju sliku ćete steći ako pročitate članke koje sam zakačio za ovaj prilog pa nema smisla da ih ovdje ponavljam.

Majmun, (ovaj u majici s Trumpovim slikama) je u našim starim krajevima jedinica za nacionalizam najgore vrste. Kako se Buco svrstao u ovu grupu, nije mi poznato. Jer stavovi koje on propagira su ekstremni i objašnjavaju sve ono što sam gore iznad napisao. Postovi o Đokoviću i Nikoli Tesli su najmanji problem. Nije iznenađenje ni što je Buco veliki obožavalac Kusturice, Stevena Seagala, Putina..., ali njegova mržnja prema osobama druge nacionalnosti i vjere je za mene neobjašnjiva. Sve su to osobine onih koji su ogrezli u nacionalizmu najgore vrste koji im je pomutio svijest pa ne mogu razlikovati dobro od zla. U ostvarivanju svojih ciljeva služe se svim mogućim sredstvima a laž im je najjače oružje. Internet im je došao kao Bogom dan jer je to moćan alat koji i najveća budala može koristiti a doseže i u najudaljenije kutke svijeta. Dokaz su bezbrojni članci koji kruže Internetom koji služe za vrbovanje potencijalnih pristalica i sljedbenika. Opasno je to oružje kojim se, eto, i moj bivši „prijatelj“ služi.

Da ne ispadne da pretjerujem preporučujem da pročitate članke i pregledate slike koje su dio ovog priloga. Onima koji imaju Facebook account preporučujem da odu na profil  Mislava Horvata, osobe čije članke Buco preporučuje i kojeg, očigledno je, slijedi. Pročitajte ih i zaključite sami. Za mene su to razmišljanja slična onima koja su dovela do bujanja nacizma u Njemačkoj za vrijeme Hitlera, ideologije koja je dovela do milionskih žrtava u cijelom svijetu, ideologije za koji su mnogi od nas vjerovali da je davno doživjela poraz. A kako vidimo iz Bucinih postova, nije! I to je ono najgore.

Činjenica da je jedna obrazovana osoba, koja je odrasla u društvu koje je promoviralo bratstvo i jedinstvo među različitim narodima i religijama, mogla prihvatiti takve životne principe, je poražavajuća. Upravo takvi, sa sličnim razmišljanjima, su glasali za Trumpa, njegovi su sljedbenici i sada su se izvukli iz svojih jazbina i ohrabrili upravo zbog Trumpovih javnih izjava tokom kampanje. 

Americi se ne piše dobro. Da li će neko imati snage da spriječi najgore, vrijeme će pokazati.

Buco je konačno dočekao vrijeme da se pokaže u pravom svjetlu. Neizmjerno sam zahvalan Trumpu što mi  je pomogao da saznam istinu. Ovako, i dalje bih živio u zabludi da sam se družio s osobom s kojom dijelim iste ili slične poglede na život. 

-------------------------------------------------------

Par članaka (od velikog broja na profilu Mislava Horvata)

Dobar Srbin je jedino - Hrvat
Od svih Srba su najgori Hrvati
Zašto Srbina nema izlaz na more?
Šta je to nevjernik?

Nekoliko postova gore navedenog Mislava čije stavove bivši prijatelj propagira:

Bucina raja (istomišljenici) i obožavaoci novog nam predsjednika