Kratka posjeta Los Angelesu

U Aromi, čekamo čevape

Život me prije dvije nedelje odvede u Los Angeles, taj velegrad na zapadnoj obali USA, u kojem je kćer odlučila da se skrasi. Bio sam u LA-u nekoliko puta i imao prilike da obiđem njegove najpopularnije i najpoznatije dijelove tako da obilazak grada nije bio u planu.  Posjeta je bila više „radne“ prirode. Kćer je kupila stan (kondo, kako se to kod nas u USA kaže) pa sam išao da joj pomognem u seljenju i namještanju.

Iako sam cijelo vrijeme bio jako zauzet oko stana (ni sam ne znam koliko sam kutija otvorio, ispraznio i na kraju izrezao i odnio na mjesto za odlakanje smeća), našlo se vremena i za neke druge aktivnosti.

Jedan dan smo otišli na čevape u Aroma Cafe, restoran koji drže naši bivši sugrađanini Adem i Amra Slipac. Sjeli smo u malu baštu restorana i uživali u lijepom vremenu uz veoma ukusne čevape. Čini mi se da su bili ukusniji od onih koje sam prije par mjeseci jeo u Banjaluci ili je to samo moj subjektivan osjećaj zbog  same činjenice da ovaj specijalitet, po kojem je naš grad bio poznat, jedem daleko od njega, u gradu u kojem žive najveće filmske zvijezde svijeta i gdje do prije dvadesetak godina niko nije mogao ni pomisliti da će banjalučki čevap „uhvatiti korijena“. Restoran, kako sam mogao vidjeti, dobro posluje jer gostiju ima a to je za biznis najvažnije.  Razlog je dobra i kvalitetna hrana jer u Americi je konkurencija ogromna i samo najbolji ostaju.

Da je hrana koja se pravi u Aromi zaista dobra uvjerio sam se i par dana kasnije kada smo u stanu jeli burek, sirnicu i krompirušu koje je kćer kupila da ponese kući.  Nakon što ih je podgrijala u pećnici, pojeli smo ih u slast. Još od prvih dana našeg dolaska u USA pomišljao sam kako bi naši specijaliteti ovdje mogli imati dobro prođu i još uvijek sam ubijeđen da je tako. Hrana u McDonaldsu i Burger Kingu se ni slučajno ne može porediti sa našim čevapima i pitama i samo je pitanje vremena kada će neko s njima ovdje napraviti veliki biznis.

Na utakmici sa kćerkom

U nedelju smo otišli na utakmicu američkog fudbala. St Louis Rams su se prije ove sezone preselili u Los Angeles i tako postali Los Angeles Rams. Utakmice igraju na olimpiskom stadionu (Los Angeles Memorial Coliseum) koji se, iako impresivan, po svom luksuzu ne može porediti sa novim stadionima u nekim drugim gradovima USA. Stadion je bio domaćin olimpijskih igara dva puta: 1932. i 1984. a postoji mogućnost da se to dogodi još jednom, 2024. Na utakmicu smo krenuli malo kasnije nego smo planirali tako da smo se našli u blizini stadiona tek nekoliko minuta prije njenog početka. Na ulicama koje vode ka stadionu je, na moje čuđenje, bilo puno svijeta koji se nije posebno žurio da stigne na početak. Vozili smo polako i tražili mjesto za parkiranje. Nešto ranije, dok smo se vozili kroz manje siguran dio grada, cijena parkinga je bila $25, $30... Kako smo se približavali stadionu cijene parkinga su rasle na $40, $50, $60 i konačno na  $80.  Te cifre su me šokirale. Nisam mogao vjerovati da neko može dati toliki novac za parking svake nedelje kada je utakmica u gradu. Na našu „sreću“, uspjeli smo naći jedan parking lot u blizini stadiona koji je naplaćivao $60. Parkirali smo auto, platili parking i pridružili se masi svijeta koja se kretala ka stadionu. Utakmica je već bila počela i mi smo se žurili da što prije uđemo jer sam bio znatiželjan da osjetim atmosferu koju sam prije toga mogao samo zamišljati gledajući utakmice na TV ekranu.

Selfie

Kada smo stigli relativno blizu stadiona zaustavila nas je osoba iz osiguranja. Saznali smo da, prema novim sigurnosnim mjerama, Sanja ne može ući na stadio s torbom koju je nosila. Imali smo dvije opcije: da torbu preda na čuvanje na za to određeno mjesto ili da se vratimo do auta. Parking je bio prilično daleko pa smo se odlučili na prvu opciju. Kada smo stigli do šatora u kojem je Sanja trebala ostaviti torbu, dočekao nas je dugački red onih koji su tu došli zbog istog razloga. Ko zna koliko bismo trebali čekati da dođemo na red da torbu preda a to je istovremeno značilo da bi imali isti problem i na kraju utakmice. Zaključili smo da je bolje da odemo nazad do auta iako je to značilo da ćemo vjerojatno propustiti prvu četvrtinu utakmice.

Put do parkinga se odužio a još mi je teže pao povratak prema stadionu istim putem. Noge su počele polako klecati i hodao sam sve sporije i sporije a sa stadiona se razlijegalo navijanje publike koja je već uveliko pratila šta se na terenu događa.

Kada smo konačno ušli na stadion,  kroz sigurnosne detektore slične onim na aerodromima (izgleda da uskoro nećemo moći nikuda maknuti a da nas ne provjeravaju da ne nosimo eksploziv), primijetih da veliki broj posjetilaca opsjeda štandove na kojima se prodaje voda, piće, hrana. Pogledah cijene: mala boca vode, $7, komad pizze, $10, pivo u plastičnoj čaši,  $17! Ponovo šok! Ne mogu da vjerujem! Cijene su, za mene koji ranije nije imao priliku da prisustvuje ovakvim događajima, zaista astronomske. Posmatram osobe koje stoje u redu za piće i ramišljam da li je moguće da svi oni pripadaju američkoj dobro stojećoj klasi ili među njima ima i onih koji rade za minimalnu dnevnicu. Sudeći po njihovom izgledu, odjeći i ponašanju, zaključujem da ih velika većina pripada nižoj klasi i da za novac koji daju za jedno pivo vjerojatno moraju raditi dva sata ili čak i više. Ako tome dodam cijene parkinga i karte za utakmicu, suma je zaista povelika. Međutim, izgleda da to nikog  ne brine. Kupuje se, pije, jede, kao da je svima otac bogataš.

Tu, na tom mjestu, posta mi jasno značenje termina potrošačko društvo. O njemu sam učio još u srednjoj školi ali sam tada mislio da je to neka vrsta političke propagande kojom se koristi svako društvo kako bi ubijedilo narod da je njima najbolje. Sada shvatam da tada nisam bio u pravu. Gledam ove ljude kako nemilice troše novac za koji moraju teško raditi a da toga nisu ni svjesni. Upali su u mašineriju, odlično organiziranu, koja ih melje i iz koje se ne mogu izvući. Došli su na utakmicu da bodre svoj tim ali izgleda da su događaji na terenu manje važni od čaše lošeg piva u plastičnoj čaši za skupe pare. Jer, ne bi ih bilo toliko u redu za piće da ih stvarno zanima kako im tim igra niti bi napuštali mjesto na tribinama kako bi kupili još koje. Za trenutak pomislih, tako i treba, ovce treba šišati dokle god se može kad ne misle svojom glavom. A onda se sjetih naših ovaca koje već godinama šišaju koristeći slične metode. Uz jednu veliku razliku. Dok se ovdje kao mamac koristi fudbal, a cijena je svakodnevna borba da se plate svi računi i sastavi kraj s krajem, kod nas je to nacionalizam, uz mnogo veću cijenu. Kod nas, ako se stvari otrgnu iz ruku, padaju glave.

Konačno se nađosmo na tribinama. Na terenu pravi seoski vašar. Pored utakmice, koja je puna prekida zbog njene same prirode i pravila, igra se prekida i zbog reklama. U prekidima se, pored cheerleader-ica, koje skakuću u ritmu muzike (a raspoređene su na sve četiri strane stadiona), svašta događa. Poslije svakog skora domaćeg tima na teren ulijeću momci sa zastavama i mašu, prave se kratki intervjui s poznatim osobama, čak se snima scena neke TV serije (primjećujem da istu scenu od desetak sekundi ponavljaju desetak i više puta). Uz sam teren, gužva. Timovi imaju toliko igrača, trenera i pomoćnog osoblja da više ne znaš šta ko radi. Veliki LCD-ovi prikazuju akcije na terenu, rezultate ostalih utakmica, reklame. Tribinama hodaju prodavači pizze, svako malo neko ustaje i odlazi da kupi piće pa svi u redu moraju ustajati... Od sve te zbrke čini mi se da je igra najmanje važna.

Pratili smo utakmicu koliko smo mogli, mada me rezultat nije posebno zanimao jer nisu igrali moji Steelers-i. Promatrao sam šta se oko mene događa i sve više shvatao da ovo nije mjesto na kojem bih volio često biti. Ljepše i udobnije mi je na mojoj ugaonoj garnituri ispred TV ekrana gdje barem vidim šta se na terenu događa. Ovdje, na stadionu, je toliko događaja koji odvlače pažnju od utakmice tako da mi je, i pored uzavrele atmosfere i lijepog vremena, sve relativno brzo dosadilo.

Nakon početka četvrte četvrtine odlučili smo da idemo „kući“. Kranji rezultat nas nije zanimao a htjeli smo izbjeći gužvu koja bi nas sigurno dočekala da smo ostali do kraja. Na naše iznenađenje, dosta svijeta je mislila isto kao mi tako da smo, htjeli ne htjeli, morali prihvatiti činjenicu da će nam trebati dosta vremena da napustimo okolinu stadiona. Na sreću, mnogobrojni policajci su već regulirali saobraćaj i izlazak s parkinga je bio lakši nego što smo mislili. Sanja je, uz to, koristeći GPS na svom iPhone-u, pronašla kuda trebamo ići da izbjegnemo gužvu tako da smo relativno brzo i bez zastoja stigli nazad do njenog stana.

U Los Angelesu sam ostao do petka pomažući kćerci da se, koliko-toliko, smjesti u novom stanu a onda me „velika ptica srebrnih krila“ odvela mojoj kući u mali Carnegie u neposrednoj blizini Pittsburgha u kojem se frka američkog načina života gotovo ne osjeća. Život je miran, posebno ako ga poredim sa onim u Los Angelesu, tako da imam osjećaj kao da živim na selu gdje urbanizacija još nije stigla. I evo me sjedim u svom backyardu, kuckam na laptopu dok me blago jesenje sunce podsjeća da će uskoro zahladniti i da trebam iskoristiti svaki trenutak da uživam u lijepom vremenu. Za Los Angeles će, valjda, biti vremena, jer sada imam mjesto gdje mogu otići kada god poželim. Bit će vremena i da se osvježim u bazenu koji pripada zgradi u kojoj je kćerkin stan, na koji sam ovaj put samo bacao poglede iz njenog stana.

A na utakmice američkog fudbala sigurno više neću ići jer mi je i ova prva posjeta bila dovoljna. Što bi rekao naš narod: bio sam tamo tri puta. Prvi put, zadnji put i nikad više.

Atmosfera na utakmici