Bez naslova, opet!
Ugao zgrade gdje je nekada bila prodavnica Gvožđar nastavak zgrade na mjestu kuće Fadila Bojića |
Pogled na Natašinu zgradu |
Od 21-og juna do 25-tog augusta bilo nas je više u fazama. Brat sa ženom i djeca sa svojim porodicama. Ljeto je bilo vrelo, kao i svjetska dešavanja: ratovi, izbjeglice, poplave, potresi, saobraćajne nesreće, orkani, politička situacija u Hrvatskoj (prisustvo svadjama djece i roditelja oko ustaša i partizana), i vrlo bitno, naše godine. Sve je usporenije, sve više prija mir i tišina, sve manje potreba za odlaskom na more. Gužve na plažama nikad veće. Pored najbolje želje nismo mogli cjeli dan provoditi vrijeme na plaži sa unucima i djecom.
Sjećam se izreka stariji ljudi iz djetinjstva kad bi rekli:
Suprotni dio Natašine zgrade s prozorima novog potkrovlja |
Tako mi je Natašin prilog i obadvije pjesme, njena improvizacija i Tinov orginal, pokazao svu realnost godina koje se nakupe. Sedamdesete se bliže, životnog iskustva previše, a nova vremena melju. Kad sretnem mlađe ljude koji rade i u Banjaluci i u Sarajevu i pitam ih kako su. Odgovor je sličan "U mašini smo".
Sa radošću sam čitala Milanove priloge iz Banjaluke, gledala slike, povećavale, prepoznavala neke face i radovala se što je sreo poznatih ljudi. Ljeto, pa je u gradu dosta starih stanovnika koji mu se vraćaju pa makar i nakratko. Onda grad oživi, dobije neki stari štih, jer definitivno grad čine ljudi. Čula sam se sa snahom i saznala da je i Merso, koji se javlja na blog, u Banjaluci. Kasno sam saznala dan prije povratka u Sarajevo.
Oboreni smokvići visine oko 50-tak metara |
Kad sam ja bila u Banjaluci, slikala sam zgradu u kojoj je živjela Nataša. Imala je veliko potkrovlje koje je neko dobio od stanara da se popravi i zgrada. Niko ne zna prave podatke, niti ko je vlasnik ali vjerovatno je u toj velikoj kvadraturi napravljeno nešto moderno i ekskluzivno.
Pošto mi još uvijek raspoloženje čine razni dogadjaji i protekli gubitci dragih osoba, moja koncentracija je smanjena i inspiracija da pišem smanjena onda kad uspijem, naslov je adekvatan .
Jedno veče u Šibeniku smo imali orkansku oluju. Nezapamćenu. U našem dvorištu su bila dva stabla smokvica. Drvo koje služi samo za hlad, a lišće mu jednu stranu ima oporu kao šmirgl papir . Vice kaže da su žene s njim prale sudje . Nešto kao prirodna "skočbrajt spužva".
Kad sam došla prije 46 godina već su bila tamo. I njihovoj starosti nestalo je snage.
U prilogu šaljem i nekoliko slika za ovaj tekst.
Pozdravljam sve koji su u bilo kakvoj bliskosti sa ovim blogom.
Saima
Isti prizor s druge strane |
Raščišćeno i čeka sadnju nekog lijepog voća |
Labels: saima
1 Comments:
Draga Saima,
hvala na ovim fotografijama.
Moja bivša zgrada doživjela je veliku promjenu.
Bila je u derutnom stanju, drago mi je da su ju obnovili, a tko je zaslužan za to vrijedilo bi znati.
Uvijek se s radošću sjećam prekrasnog pogleda iz stana na Vrbas i gradski most, Starčevicu i Šehitluke.
Pozdrav, Nataša
Post a Comment
<< Home