Gornji Šeher

Kada sam pretprošli put posjetio Banjaluku pješačio sam mnogo više nego ovaj zadnji put. Razloga vjerojatno ima više. Prije dvije i pol godine sam u grad stigao u novembru i vrijeme je bilo mnogo pogodnije za duge šetnje. Ovog ljeta su se temperature dizale do 36, 37 stepeni Celzijusa a sunce je nemilosrdno pržilo pa se čovjek mnogo bolje osjećao u hladovini, uz hladno pivo ili neki drugi osvježavajući napitak..

Koliko me sjećanje služi, najviša temperatura koju sam za svojih 45 godina života osjetio u Banjaluci je bila oko 32 stepena a i to je bilo dok sam još bio srednjoškolac. Zadnjih godina se nekako sve preokrenulo pa tako i vrijeme pa visoke temperature više nisu rijetkost. 

A i godinu su tu, pritišću sve više i više. Već prvi dan, kada sam pješačio od Bojića Hana do Alibabe, bolovi u kukovima i zglobovima su postajali sve jači. Bili su to znaci da se mora usporiti, da su dani kada se po cijeli dan moglo hodati iza mene.

Pri svakoj posjeti Banjaluci obiđem grobove familije i prijatelja pa je tako bilo i ovaj put. Prošli put sam do groblja u Gornjem Šeheru dohodao a ovaj put sam morao uzeti taksi. Bilo je oko 11 ujutro ali je sunce već dobro upeklo i nije se moglo hodati. A i problemi sa srcem par dana ranije su me upozorili da moram biti oprezan i da zaboravim na neke stvari koje sam nekada smatrao normalnim.

Nakon posjete groblju odlučio sam da se pješice zaputim nazad prema centru grada, ali lijevom stranom Vrbasa, nadajući se da će me poznate banjalučke aleje, sađene još za vrijeme Austro-Ugarske, zaštititi. Zaputio sam se uskom, krivudavom ulicom koja vodi do visećeg mosta.

Idući polako prema mostu posmatrao sam kuće u ovom dijelu naselje koje se smjestilo između ceste koja vodi prema Alibabi i Vrbasa. Dosta je tu kuća smješenih gusto jedna do druge, čineći tako jednu kompaktnu cjelinu u kojoj sam mogao osjetiti onu nekadašnju komšijsku atmosferu po kojoj smo nekada bili poznati. Ima tu sada velikih, lijepih kuća, sa pažljivo njegovanim cvijećem u dvorištima, hladnjacima koji štite od sunca, cvjetnim saksijama koje vise sa balkona. Ulica kojom sam išao nije pravljena za ova moderna vremena u kojima vladaju auta, već za ona stara, kada je komšiluk živio u avlijama, ispijajući jutarnje i podnevne kave u hladu drveća, voćaka ili hladnjaka napravljenih od ruža puzavica, vinove i drugih ukrasnih loza. I taj dan mi se činilo kao da čitavo naselje kao ne pripada ovom vremenu u kojem se sve dešava brzo, prebrzo za nas koji dosta toga pamtimo.

Idući tako ulicom, polako, sakrivajući se od sunca, ispred jedne od kuća primijetih dvojicu muškaraca nešto mlađih od mene, kako razgovaraju. Pozdravih ih i onda mi odjednom pade na pamet da ih upitam za kuću moga prijatelja i američkog komšije Keme koja je morala biti negdje ovdje u blizini. "Kuća je na drugu stranu, malo dole prema gradu, na samoj rijeci", rekoše mi. "A ni Kemo ne živi više tu", dodaše. Rekoh im da znam, da smo Kemo i ja sada komšije u USA i da sam samo htio da vidim gdje se kuća nalazi. Pošto je sunce nemilosrdno pržilo ipak odlučih da nastavim prema mostu jer Keme ionako tu nema. Znao sam da je Kemina kuća sada prazna, da u nju rijetko ko navraća i da tamo ne bih sreo nikoga.

Razmišljajući tako o Kemi stigoh do mosta. Nigdje nikoga. Tišina, Samo sunce i Vrbas, plitak, koji i dalje teče tako kako teče od svog postanka. Zaputih se preko mosta a onda me ljepota krajolika natjera da se latim fotoaparata i napravim par snimaka. Tek onako, za uspomenu. A i da svog prijatelja Kemu obradujem, ili možda, rastužim, kada ih vidi na facebooku. Jer, Kemo u svoj rodni komšiluk nije navratio od onog dana kada je s familijom, još davne devedesettreće, krenuo u nepoznato. I završio u USA, zemlji o kojoj većina nas ni u snu nije sanjala.

Praveći tih nekoliko slika ne mogah se oteti utisku ljepote koje je na mene ovaj dio nekadašnje Banjaluke ostavio. Kuće načičkane uz same obale Vrbasa, šljunčane plaže do kojih se trebalo samo spustiti niz stepenice, žalosne vrbe čije su grane dodirivale zelenu vodu rijeke, teška hladovina koja je štitila od sunca, betonirane staze uz Vrbas... Tek sada, nakon tolikih godina koje sam proživio u rodnom gradu, shvatih zašto su Gornješeherani voljeli to svoje naselje i kako im je bilo teško kada su ga morali ostaviti. A morali su, jer su zločinci iz našeg grada na njega bacili poseban pik. I svoj posao su obavili temeljito, tako temeljito da Kemo ni nakon ovoliko godina nema volje da tamo bar navrati.

Napravi sam samo nekoliko fotografija jer sam se morao sakrivati od sunca koje je peklo sve jače. Prešao sam na drugu stranu na kojoj gornjošeherska čaršija, čini mi se, polako propada. Da se osjetiti nastojanje novih vlasti da ovaj dio grada što više zapusti kako bi i ono malo starijeg svijeta koji se vratio, izgubio volju da išta popravlja i gradi. Na taj način će novi "građani" moći doći u posjed nekretnina kao što se to dogodilo i u drugim dijelovima grada.

Pošto sam znao da autobusi za grad idu rijetko, pošao sam prema gradu laganim korakom razmišljajući o ovom mjestu na kojem je Banjaluka nastala a koje je, čini mi se osuđeno na propadanje. Da li će se to i dogoditi zavisi od mnogo toga. A nestajanjem onog starog Gornjeg Šehere nestaje i Banjaluka, onakva kakve je se sjećamo.