Ah ta tehnologija

U Banjaluku sam stigao u četvrtak rano ujutro nakon više od 24 sata putovanja, što avionom, što autobusom. Za put se nisam posebno spremao. Mali kofer sam pakovao zadnji dan, nadajući se da će mi ono malo stvari biti dovoljno za boravak od dvadesetak dana. Nisam se posebno pripremio ni za način komuniciranja s rajom s kojom sam se trebao sresti. Snaha mi je obećala mobilni telefon koji sam zadnji put koristio a on mi je bio dovoljna pomoć. Migao sam nazvati koga sam trebao i to mi je bilo dovoljno.

Kada sam se, nakon što sam se probudio, okupao, obukao i doručkovao, uputio u grad, u tobici sam ponio stariji model snahinog mobitela i moj iPhone u kojem sam imao zapamćene brojeve telefona raje s kojom sam se planirao sresti. I zaputio se, kao obično, u obilazak grada, pješice, onako kako obilazim druge gradove na mojim putovanjima. Prije polaska sam s kućnog telefona nazvao mog prijatelja Eku i dogovorio se da se nađemo predveče nakon što on završi nekakve obaveze.

Od Rosulja, gdje stanuju brat i snaha, do Boske nisam sreo niti jednu jedinu poznatu osobu. Tako je bilo i kada sam u bašti hotela Palas buljio u lica gostiju nadajući se da ću bar nekoga prepoznati. Nastavio sam dalje, pokraj Ferhadije, koja je definitivno ljepša nego što je nekada bila, te Kozarskom, sve do raskraća kod Zelenog mosta, gdje sam odlučio da svratim do Alibabe, nadajući se da ću tamo zateći bar nekoga koga znam. Usput sam prošao pored prozora garsonjere u kojoj smo Nera i ja proveli prve mjesece našeg braka. Fasada oko prozora je odpadala a jedno od stakala je bilo zalijepljeno nekom trakom, pošto je bilo razbijeno na nekoliko komada. Prizor je bio jadan, toliko suprotan blještavim novim zgradama koje su novokomponirani tajkuni i ratni profiteri izgradili po gradu.

Pređoh preko Zelenog mosta i skrenuh desno pored Doma penzionera i harema u Stupnici, vukući noge sve teže i teže. Bolovi u kukovima, koje sam počeo osjećati već nekako kod pozorišta, su postajali sve jači. Starost pokazuje svoje pravo lice sve češće i češće. Dobro je da je karta za Machu Picchu u džepu. Ko zna da li će me noge slušati još dugo. Ovako, septembar je blizu i valjda će do tada izdržati.

U Alibabi samo par gostiju. Nikog poznatog. Dan je prilično topal pa ni mjesto na terasi uz Vrbas puno ne pomaže. Naručujem pivu, mali Nektar, iako mi je doktor još davno preporučio da izbjegavam alkohol. Mislim, valjda će sve biti u redu. Jedno pivo manje-više, ne bi trebalo biti problem. Tješim se da sam sličan onima kojima vjera zabranjuje alkohol a oni se toga ne pridržavaju vjerujući da će im onaj gore to oprostiti jer su dobri ljudi. A namjerno zaboravljam da sam neki dan na facebooku gledao video klip u kojem neki hodža kaže da to nije tako. Ili jesi, ili nisi. Ne može i jedno i drugo. Za ovo što kaže hodža nisam stručan ali u mom slučaju ću istinu saznati već nakon par dana.

Pijuckam polako pivo pogledavajući na sat, čekajući da se približi vrijeme da nazovem Eku da se nađemo. Blizu sam njegovog stana i do njega će mi trebati samo pet-šest minuta. Kada je bilo vrijeme da ga nazovem, iz torbice vadim svoj iPhone i snahim mobilni. Na iPhoneu nalazim Ekin broj mobitela i biram ga na snahinom mobitelu. Snahin mobitel se zakoči. Badava pritišćem tipku za poziv. Ništa se ne dešava. Pokušavam da ga nekako vratim u život. Bez uspjeha. Pokušavam da ga otvorim i možda otkačim bateriju ali ne znam kako. Počinjem se nervirati. Ostavljam mobitel na stol i iskapljujem ono piva što je ostalo. Uzimam telefon u ruke i vidim da se nešto dogodilo jer ponovo mogu kucati brojeve. Ali, nakon tri ukucana broja, mobitel se ponovo koči. Ponovo pokušavam da da otkočim ali bez uspjeha. Sada sam već pravo iznerviran. Trebam se javiti Eki, on je tu u blizini, ali istovremeno i daleko, jer se ne sjećam zgrade u kojem je njegov stan. U naselju ima nekoliko potpuno istih zgrada i ne mogu ići od jedne do druge, nadajući se da ću ga pronaći. A nisam siguran ni da je njegovo prezime na ulazu zgrade pa od ideje da obilazim zgrade odustajem.

Kada sam se spremao da pođem, razočaran što se taj dan nećemo vidjeti, primijetih da konobar unosi lozinke u mobitele grupe mlađih gostiju koji se sjeli za stol do mene. Zaključujem da Alibaba ima wireless mrežu. Pomislih, eto rješenje. Imam iPhone, na njemu imam instaliran Skype, a njega obično koristim kada se s Ekom čujem iz Amerike. Zovem konobara i on mi unese lozinku. Sav sretan uzima iPhone u ruke i onda primjećujem da mu se u tom trenutku baterija potpuno ispraznila. Gasi se sam od sebe. Od telefonskog poziva nema ništa.

Razočaran, izlazim iz Alibabe i laganim korakom idem ulicom Nurije Pozderca prema Maloj čaršiji. Ne žuri mi se nikuda. Eki će biti čudno što ga ne zovem ali tu se više ništa ne može učiniti. Kada se vratim u Rosulje, nazvat ću ga s kućnog telefona i ispričati šta se desilo. Laganim hodom prolazim raskršće s ulicom Gavrila Principa, ulicom u kojoj je Nera jedno vrijeme stanovala. Pogledom prelazim preko obližnjeg kafića gdje se nekoliko gostiju pivom bori protiv vručine. Malo dalje, na istoj strani, ispred omanje kuće čije je dvorište ograđeno željeznom ogradom, ugledah čovjeka kako zalijeva beton ispred ulaza. Nekako mi poznat. Pogledah malo bolje, kad ono Ekin i moj prijatelj Sejo. Malo puniji nego kada sam ga zadnji put prije nešto više od dvadeset i kusur godina vidio. A kako i neće biti kada na većini fotografija na njegovom facebook profilu ili jede ili mezi. Obradovah se. Konačno jedna lijepa stvar. Vidjet ću se sa Sejom, istina, neplanirano, ali on će mi u isto vrijeme pomoći da se vidim i s Ekom. Jednim udarcem, dvije muhe, što bi rekli naši stari.

Prelazim ulicu i zovem. Sejo podiže pogled, pa kad me ugleda, obradova se kao što sam se obradovao i ja kada sam ga vidio. Sejo zatvori vodu, ja uđoh u dvorište i tu se izljubismo kao što je to red s rajom koja se nije vidjela godinama. U tom trenutku iz kuće izađe i supruga Amila. I ona je bila iznenađena susretom jer nisu znali da sam u gradu. Odmah zasjedosmo u hladovini ispred kuće a zatražih čašu hladne vode jer mi ponuđeno pivo nije pasalo. I prije nego što se upustismo u razgovor zamolih Amilu da javi Eki gdje sam.

Dok je Eko stigao iz komšiluka (stan mu odmah iza Sejine kuće), mi se raspričasmo o svemu i svačemu. Kada stiže Eko, pade i baklava. Prava. Domaća. I ostali bi tako ko zna do kad da Eko i ja nisamo imali drugačije planove. A i Amila i Sejo su imali obaveza. Sutradan su trebali na more pa se valjalo spakovati.

Eko i ja ostavismo Višiće da se pakuju i zaputismo se ka centru grada. Trebalo je svratiti do Palasa da vidimo ima li koga. Tamo se, još uvijek, prognana Banjaluka okuplja ali je svake godine sve manje.

Tako mi moj problem s tehnologijom pomože da vidim Amilu i Seju koje nisam vidio od početka rata. Da je sve funcioniralo kako treba, ko zna kada bi se vidjeli. Možda nikada. Ovako, pokvareni mobitel i ispražnjena baterija iPhonea su bili „krivac“ za jedan nenadani susret. Čini mi se da je to još jedan dokaz da nove tehnologije otuđuju ljude.

A moji problemi s tehnologijom se nisu završili taj dan. Ali, o tom, možda drugom prilikom.