SLIKE I DOGADJAJI: Susreti, susreti, susreti...

Eko i Omer, školske kolege

Ko zna koliko je prošlo godina od kada sam zadnji put Banjaluku posjetio tokom ljeta kada u nju navraćaju mnogi njeni bivši građani protjerani devedesetih ili, kako većina političara iz manjeg blentiteta uporno ponavlja, oni koji su je dobrovoljno napustili a sada neće da se u nju vrate.

Prosto je zapanjujuća činjenica koliko raje koju sam poznavao i družio se ne živi više u svom gradu. Možes satima ili danima šetati ulicama grada i nećeš sresti nikoga koga poznaješ, ma koliko se zagledao u lica starijih poznanika, nadajući se da ćeš prepoznati nekoga iz onog nekadašnjeg života. Ali zato, tokom ljeta, možeš sresti mnoge u bašti ispred hotela Palas ili nekim drugim mjestima, uglavnom u Mejdanu, gdje se protjerani okupljaju. Tu se ispijaju kave, sokovi, čajevi, Nektari, već šta kome zdravlje dopušta i evociraju uspomene na stare dane.

Sa Saša ispred Palasa

Tu ispred Palas sam sreo dosta prijatelja i poznanika koje nisam vidio od rata. Tu sam se našao s Ekom (Kušmić) s kojim sam se sreo već nekoliko puta zadnjih godina. Stigao je iz Norveške gdje sa širom familijom živi nakon mnogo peripetija i strahova da će biti vraćeni nazad, u grad koji ih se odrekao.

Ispred Palasa sam se našao i sa Sašom (Džindić) kojeg nisam vidio još od dana kada su Emira i on Louisville zamijenili Del Ray Beach-om na Floridi. Droštvo nam je često pravio i Pola (Suad Pašić) koji je izbjeglištvo u USA nedavno zamijenio rodnim gradom.

Prvi dan sam u istoj bašti proveo osam sati sjedeći u društvu Muje Dželića, školskog kolege još iz Tehnike, koji od rata živi u Italiji. Podsjećali smo se onih nekadašnjih dana kada se sva banjalučka mladost uveče skupljala na korzu, tom mjestu koje je u doba naše mladosti bilo glavna zabava. Nije nam trebalo ništa. Bili smo sretni što smo nekoliko sati mogli provesti u društvu prijatelja zezajući se između sebe i usput posmatrajući banjalučke ljepotice kojima je korzo bilo neka vrsta modne piste.

S Bracom Skopljakom u piceriji preko Vrbasa

Jedno veče, već kada sam se spremao za odlazak na spavanje, ugledah Bracu Skopljaka koji je pola sata ranije stigao u rodni grad. Braco od rata živi i radi u Louisville-u a u stari kraj je stigao s prijateljicom s kojom je pripremio par nastupa u Banjaluci i Bosni.

Pred Palasom sam sreo i Omera (Ibrahim Omerhodžić), prijatelja kojeg sam zadnji put vidio u Zagrebu 1994., pred naš odlazak u USA. Omer je odmah po izbijanju sukoba u Bosni otišao u Austriju gdje i sada živi a u rodni grad navraća često jer mu nije daleko.

S Kemom Bečićem

Jedno veče sam, sjedeći s Ekom pred palasom, ugledao mog školskog kolegu Kemu Bečića koji od rata živi u Danskoj. Bilo mi je izuzetno drago što sam ga vidio jer o njemu nisam imao gotovo nikakvih informacija.

Drugo veče sam se opet slučajno sreo sa Sejom Ridžalom, kolegom s fakulteta i Profesionale. Sejo je jedno vrijeme živio i radio u Emiratima a nakon toga se vratio u Banjaluku gdje je dočekao penziju.

Sa Sejom Ridžalom, kolegom s posla

U Domu kulture sam sreo Faruka Turkanovića za kojeg sam znao da živi u Nizozemskojh ali ga nisam vidio decenijama. Tu u holu, ispred velike dvorane gdje su se nekada održavale poznate igranke, sretoh i Rudija Sarkotića, prijatelja iz grupa Pro at Contra i Eight Band. Rudi je svirao saksofon a nastupali smo zajedno u Domu Kulture i sali samačkog hotela Čajavec. Rudi sa suprugom i familijom od rata živi u Švedskoj.

Faruk Turkanivić, poznati basista Uragana

U Domu kulture sam sreo i Peru Kolarevića, nekadašnjeg direktora u Profesionali, koji se, nakon dvadesetak godina provedenih u USA skrasio u Puli.

Ispred Palasa sam sreo i Ekrema Nanića, Ćoru, i njegovu suprugu Seku nakon dvadeset i kusur godina. Njih dvoje od rata žive u Pragu a u Banjaluku navrate ponekad.

I Zaju sam ssreo nekoliko puta jer su nam se putevi često ukrštali. Zaja s familijom živi u USA a u Banjaluku svrata svake godine i tu ostaje par mjeseci.

Sreo sam se i sa Ivom Agatićem, mojim bivšim šefom iz Profesionale i poslovnim partnerom, koji od 95. živi u USA.

Dan prije odlaska sam proveo par sati u društvu Jasne i Ese

I Rudija sretoh u Domu kulture

Žiško. I oni su stigli u Banjaluku iz Čikaga gdje se nalaze od rata. U Banjaluci će provesti mjesec, dva, pa opet nazad u novu domovinu.

Bedrudina Gušća, koji živi u USA sam slučajno sreo na izvoru Plive. A na Čadu (Zlatko Sojtarić), koji živi u Švedskoj, sam naletio iza ponoći kada smo se Braco Skopljak, Eko i ja lagano šetali ulicom Nurije Pozderca, evocirajući uspomene iz one nekadašnje Banjaluke.

I da, skoro da zaboravih. Prvi dan po dolasku sam naletio na Amilu i Seju Višića i to u dvorištu njihove kuće u ulici Nurije Pozderca. Višići često navraćaju u Banjaluku a stalno mjesto boravka im je Norveška.

Slobodan Dodig, Doda

Bilo je tu još susreta ali ih nisam zabilježio kamerom, a trebao sam jer nisam siguran kada će me put opet navesti u rodni grad.

Nabrajam ova imena i razmišljam. Svi oni su nekada živjeli i radili u našem gradu a sad su se rasuli cijelim svijetom. Norveška, USA, Italija, Austrija, Danska, Emirati, Nizozemska, Švedska, Češka... Lista država u kojima provode zlatne godine svojih života je podugačka a tamo su stigli iz grada u kojem rata bilo nije a koji nije učinio ništa da se to ne dogodi. Poznata je to činjenica i ne treba je zaboraviti jer oni koji su na vlasti sve ove godine uporno proturajui neku drugu istinu kako bi opravdali svoju ulogu u tome.

Kako godine prolaze ovakvih susreta će biti sve manje i manje jer sve češće poneko od onih protjeranih devedesetih ode na put s kojeg nema povratka. A sa njihovim odlaskom će nestati i one Banjaluke koje se još uvijek sjećamo i koja će s našim odlaskom zauvijek nestati.