Ponovo u Domu kulture

Prag Doma kulture nisam prešao još od onog dana kada je u njemu održana osnivačka skupština Reformista početkom devedesetih. Tada sam posljednji put bio u velikoj sali koja će za mene uvijek biti mjesto gdje sam proveo nekoliko najljepših godina moje mladosti. Bilo je to vrijeme kada sam kao član grupe Pro at Contra zabavljao banjalučku mladež, dijeleći pozornicu sa Sandrom Kulier, Nadom Barudžijom, Zlatkom Bašićem – Cajom i grupom izvanrednih muzičara koji su ostavili neizbrisiv trag na banjalučkoj muzičkoj sceni.

Jedan od muzičara s kojim sam imao čast raditi je bio i Muhamed – Braco Skopljak, još jedan naš sugrađanin koji je istrgnut iz svog zavičaja, da bi se skrasio u USA, u Louisvilleu, država Kentucky. I u novoj domovini Braco je nastavio raditi ono što najbolje zna: igrati se tipkama klavira, stvarajući zvuke koje mnogima uljepšavaju život.

Braco je, sticajem okolnosti, bio član sastava s

kojim sam završio svoju „pjevačku karijeru“. Svirali smo u baru hotela Palas, šest dana u sedmici, odmarajući se samo ponedeljkom. A bila je to grupa vrhunskih muzičara: Zvonko Rolih – Malac, solo gitara, Petar Skočibučić – Ćisko, bas gitara, Braco Skopljak, orgulje i Haško Čelebić , bubnjevi. Bio sam apsolvent na Elektrotehničkom fakultetu već nekoliko godina a svakodnevne svirke do ranih sati nisu ostavljale vremena za učene. Zarađivalo se dobro, imalo se para, živjelo se s roditeljima, nije bilo problema. Meni je bio ostao još samo jedan ispit do diplome i nisam o tome puno brinuo. Međutim, u jednom trenutku sam prelomio. Muzici sam zauvijek rekao zbogom, položio posljednji ispit, diplomirao i zaposlio se ali sam ostao u dobrim odnosima sa svim muzičarima iz tog doba sve do današnjih dana.

Bracu sam, nakon što sam prestao pjevati u baru, sretao često jer su nam se putevi ukrštali a zadnji naš susret prije izlaska iz grada se desio na ulici ispred kina Kozare. Ja sam već imao kartu za izbjeglički autobus jer sam bio svjestan da je Banjaluka zauvijek izgubljena, da su grmalji preuzeli vlast u svoje ruke, da treba sačuvati živu glavu na ramenu i spasiti familiju, i da će je većina „nepodobnnih" morati napustiti. Tako je i bilo. Međutim, tih dana Braco je još uvijek bio optimista. Nadao se da će se situacija preokrenuti, da ludilo neće prevladati.

„Ja ne idem dok me ne natovare na kamion“ rekao mi je kada smo se pozdravljali.

I gotovo da je bilo tako. Grad je napustio onda kada su ga napustili oni najhrabriji, izazivajući sudbinu do zadnjeg časa.

I konačno, 14. jula 2016. godine s grupom prijatelja ponovo ulazim u veliku salu Doma kulture u kojoj se to veče okupilo sve ono što je činilo nekadašnju Banjaluku. Svi su oni došli da čuju i pozdrave svog sugrađanina Bracu Skopljaka koji je to veče na njihovu radost pripremio muzički recital pod nazivom „Three pianos, one accordion“. Skupio je Braco za tu priliku odličnu ekipu. Iz USA je doveo svoju učenicu i suradnicu, inače Kubanku, Gabrielu Castillo, iz Tuzle je stigla Bracina unuka Sarah Skopljak, a ekupu je pojačao mladi umjetnik iz Bihaća, Sanel Selimović,

Moje društvo se smjestilo negdje u sredini sale u kojoj su nekada mladi Banjalučani pokazivali svoje plesne vještine. S moje desne strane se smjestilo veselo društvo: Mujo, Pola i Saša, a iza mene Marija, Petak, Omer, Eko i Doda. U redu ispred mene je bio Faruk, a u sali sam primijetio dosta poznate raje koju nisam vidio godinama.

Braco i ekipa su oduševili svojom svirkom. Bio je to koncert na vrhunskom umjetničkom nivou, na zadovoljstvo svih prisutnih. Nakon svake numere salom je odjekivao dugotrajan pljesak a šlag na kolač je stavila Gabriela koja je za kraj otpjevala jednu pjesmu na iznađenje svih prisutnih.

Po završetku proigrama, dok su umjetnici otpozdravljali publici i dok su se oko njih okupili mnogi da ih pozdrave i da im lično čestitaju, otšetao sam u predvorje dvorane gdje sam sreo neke od meni dragih lica koje nisam vidio godinama. Braci nisam htio smetati i gurati se da mu čestitam na vrhunskoj svirci jer smo se par dana ranije ispričali u bašti hotela Palas gdje se iznenada pojavio tridesetak minuta pošto je stigao u rodni grad. Prisjetili smo se lijepih muzičkih dana i nekadašnjih zajedničkih prijatelja, od kojih neki nisu više među nama, nekadašnje Banjaluke. Pričao mi je Braco o svom životu u Louisvilleu, o svom muzičkom studiju u kojoj obučava mlade ali i stvara originalna djela, o svojim planovima. Osjeti se da je pun energije i da ne namjerava da ode u mirovinu iako je to odavno zaslužio. Planira da u Banjaluku dolazi češće i, ako je suditi po onome što mi je govorio, Banjaluka će imati još prilike da uživa u njegovoj svirci.

Ja sam se kući vratio nakon dvije sedmice a Braco je u starom kraju ostao duže, koristeći priliku da se svakodnevno druži s nekadašnjim prijateljima. Da li će nam se putevi ponovo ukrstiti, ko zna. Zbog toga sam sretan što sam ove godine stigao u rodni grad upravo u vrijeme kada i Braco i što sam imao sreće da uživam u vrhunskoj svirci njega i njegove kompanije. A ako Braco svoje obećanje održi, toplo preporučujem svim onima koji nisu bili u prilici da 14. jula navrate u Dom kulture, da to učine onih večeri kada u njemu ponovo zasvira legenda nekadašnje banjalučke muzičke scene. Garantiram da se nećete pokajati.