Možda ipak ima nade

Dejan i Maja

U Bosni opet ludilo. Čini mi se, kao početkom devedesetih. A nije ni čudo. Mnogo je tamo ludih, usijanih glava, počevši sa onim na vrhu. A među svima prednjači mesar iz okoline Laktaša koji misli da je pokupio svu pamet svijeta i da mu niko ništa ne može. Međutim, nedavna historija nas uči da sve i nije baš onako kako on misli. Bili smo svjedoci nekolicine koji su provocirali, mislili da su najpametniji i najjači pa na kraju završiše na smetljištu historije. Mile je to, čini mi se, zaboravio pa prkosi svima. Gotovo da bih bio spreman da se okladim da će i s njim biti isto, samo je pitanje vremena. Živi bili pa vidjeli.

S Majom i Dejanom

Nije Mile jedini koji je zaboravio šta se dešavalo prije dvadeset i kusur godina. Ako je suditi po komentarima na pojedinim portalima, ludih ne manjka, na sve strane. A dovoljna je samo mala iskra pa da Bosna plane. Znamo to jer smo bili svjedoci. Nažalost.

Iako je u manjem blentitetu broj onih zadojenih nacionalizmom i mržnjom prema drugima popriličan, prilikom zadnje posjete rodnom gradu sam proveo nekoliko sati s mlađim bračnim parom koji daje nade da sve nije crno kako se na prvi pogled čini. Naime, jedno popodne sam proveo u svom bivšem stanu u društvu sadašnjih vlasnika, mladog bračnog para Maje i Dejana.

Pogled prema kuhinji koja je nakon adaptacije
spojena s dnevnim boravkom

Dejana sam upoznao prije ove zadnje posjete samo par dana prije povrtaka kući u USA. Došao sam, između ostalog, s namjerom da stan prodam jer smo zaključili da ne postoje ni najmanja šansa da bi se u njega mogli vratiti. Grad je od početka devedesetih postao centar srpskog nacionalizma, većina nesrpskog stanovništva je iz njega protjerana tokom rata a etničko čišćenje je nastavljeno i kasnije. Većina protjeranih Hrvata se odlučila za ostanak u Hrvatskoj a veliki broj muslimana je svoje stanove ili zamijenio za Sarajevo ili je tamo kupila drugi stan kako bi bili sa „svojima“. Tako je Banjaluka ostala gotovo „čista“ a za nas, mješane, mjesta nije bilo ni u drugim gradovima Bosne i Hercegovine a ponajmanje u Banjaluci. Naša djeca su otišla svojim putem, gradeći svoje živote daleko od grada iz kojeg su istjerana. Tako je jedino logično rješenje bilo prodaja stana kako bi se s liste obaveza pobrisala bar jedna obaveza o kojoj je trebalo brinuti.

Lijepo adaptirana banja

Stan sam dva dana prije polaska za USA prodao Dejanu, čak za manje od njegove stvarne vrijednosti jer mi par hiljada KM-ova više nije značilo puno. Dejan je bio sretan što je relativno jeftino došao do stana u istom ulazu u kojem se skrasio njegov rođak a ja sam jednu brigu skinuo s vrata. Dejan mi se, pri našem kratkom susretu, učinio kao veoma pametan, mlad čovjek, koji se bori da preživi u teškim vremenima u kojima pametnoj osobi nije lako.

Kada mi je posrednik prodaje stana Rada rekla da nas Maja i Dejan zovu da ih posjetimo u stanu koji su prije useljenja adaptirali, pristao sam, planirajući da ću kod njih ostati možda pola sata. Međutim, naša posjeta se oduljila i sa Majom i Dejanom sam ostao skoro tri sata, zadovoljan što sam upoznao dvoje mladih, pametnih, poštenih ljudi koje virus nacionalizma nije zatrovao kao što se to desilo s većinom stanovnika današnje mlade Banjaluke. Dejan je zaposlen, voli svoj posao i relativno je zadovoljan svojim položajem, mada u uvjetima u kojima živi i radi nema mjesta za dalje napredovanje. Maja, pored završenog fakulteta, već duže vremena ne radi tako da im nije lako plaćati kredit za kupovinu stana, sve obaveze, i imati dovoljno novaca za normalan život. Iako im nije lako, optimizam ih još uvijek drži i nadaju se boljim vremenima.

Rada s domaćinima

Primili su me lijepo, počastili domaćim specijalitetima, domaćom rakijom, a na kraju sam se zasladio kolačima koje je Maja napravila. Stan su adaptirali i ukusno namjestili tako da ni ne liči na onaj iz kojeg smo morali otići. Iako su me za stan vezale mnoge uspomene, nije mi bilo žao što više nije naš. Čak sam osjećao zadovoljstvo što je naša nesreća pomogla drugima da ostvare svoj san, ma kako to izgledalo neobično. Već odavno sam shvatio da u Bosni, ovoj današnjoj, za nas nema mjesta jer nismo „ničiji“. U to sam se uvjerio mnogo puta i uvjeravam se i sada jer one Bosne u kojoj sam rođen i u kojoj sam odrastao, više nema. Kazuje to i etnička struktura njenih gradova a i ovaj zadnji popis u kojem se teško nalazim. U gotovo etnički čistoj Federaciji, i nešto manje etnički čistoj Republici Srpskoj, među 97% vjernika (od kojih je većina to postala od početka devedesetih), za nas nema mjesta. Očigledno je da se nismo uspjeli „prilagoditi“ novonastaloj situaciji pa je zbog toga red da svoju starost provedemo negdje drugdje gdje nam neće svakodnevno brojiti krvna zrnca. 

A Maji i Dejanu želim puno sreće u životu u nadi da su oni dio jedne bolje budućnosti koja će, valjda jednom, stići i u stari kraj. Jer bez pametnih mladih ljudi neopterećenih nacionalizmom i religijom, koji razmišljaju svojom glavom, budućnosti za naše rodne krajeve nema. U to sam siguran