Čudan susret

Još od povratka iz Šibenika pokušavam da napišem ovaj prilog koji opet nosi ljepotu uspomena iz Banja Luke od osobe koja u njoj nikad nije bila.

U Šibeniku postoji jedna plaža u koju ne dolazi mnogo ljudi i koja se nigdje ne reklamira. Putem prema Zablaću postoji jedna strelica koja upućuje prema tvrdjavi Svetog Nikole.
To je nekad bio veliki kompleks JNA za obuku mornara, podmornica, pješadije itd.

Priroda je prekrasna, more čistio pješčana plaža, ali sve je zapušteno i poludivlje. Tu je jedini kopneni put prema tvrdjavi pomoću drvenog mostića koji je na dubini od pola metra mora. Može se ići u kupaćem kostimu krozo vodu ili u odjeći po mostiću. Posjedujem slike od ranijih godina ali su na USB-eu u Sarajavu. Kad se dodje ispod tvrdjave, sve je zaraslo u šikaru, i popeti se može samo na glavni ulaz iz raznih vrsta plovila. I to se naplaćuje.

Taj dan smo bili na plaži koju u prilogu šaljem snimljenu ranijih dana. Taj dan sam nosila samo obični telefon i nisam uspjela ništa fotografirati od tog susreta, a ni moji novi poznanici.
Ja sam se javila komsinici kod koje je moj ključ od stana. Obzirom da smo trebali ići u Sarajevo preko Banja Luka i doći par dana kasnije, rekla sam joj: "Seno, nećemo ići u Banja Luku već ćemo sutra kući pa nam upali bojler."

Pored nas se sunčao mladji par. Djevojka se podigla i razumljivim našim jezikom bez puno gramatike, postavila pitanje "Rekli ste, Banja Luka?" Kad sam odgovorila da je to moj rodni grad ona je rekla da je njena baka bila iz Banja Luke. Živi u Australiji, momak je treća generacija Australaca porijeklom iz Šibenika. Ne zna naš jezik.

Rekla je da joj se baka zvala Tea Cukman. Bila sam šokirana. To je bila porodica iz Slavonije. Petar Cukman sa dvoje djece, Štefom i Teom. Smješteni su bili u prizemlju kuce Mujčića koja je bila odmah uz našu kucu. Pričalo se da su izbjeglice iz nekog slavonskog sela u kojem su im ustaše zapalile kuću a on je bio u partizanima. Pepica se jako zbližila sa mojom mamom i često su pile kafu i o svemu pričale. Ja kad sad vidim ove izbjeglice osjećam se sretnom sto sam odrastala u humanom i plemenitom okruzenju. Te priče su se ponavljale godinama o dolasku ljudi u banjalučke kuće i familije. To su sve bile patrijarhalne porodice i nije im bilo lako privići se na prisustvo novih ljudi. Moj je otac radio u sudu i ljudi su se dolazili žaliti od Petričevca do Gornjeg Šehera. Njegov je odgovor bio "da ne može pomoći ni vlastitoj sestri - Džehvinoj mami", pa ne želi ni drugima. Uvijek je govorio da tako treba i da neće dugo trajati.

Bio je u pravu. S nama u školu su išla djeca od tih roditelja, mnogi su i danas živi. Mi smo bili divni drugovi i drugarice pa su stizala i djeca vojnih lica. Jedan od mojih najbolji drugova bio je i Dragan Georgijevic. Nezaboravan.

Ovo sam malo skrenula s teme ali je bitno da su ti ljudi bili obazrivi, uklapali se u način života naseg grada i kulture.

Kad je Tea imala 18 godina zaljubila se u jednog "momka" sa Hiseta. On je bio stariji od nje 20 god. Teta Pepica je branila, zaključavala je ali je ona jednog dana pobjegla od kuce. To je moja mama sve proživljavala s njom. Često su šaptale a jednom sam čula da se povjerila mojoj mami i rekla da je bila "na Petričevcu i zavjetovala se". Tada sam prvi put čula o tome i pitala mamu ali me je ona ukorila da o tome ne smijem pričati. I moj otac i čika Pero su bili u Partiji.

Tada sam saznala da je Tea bila usvojeno ratno siroče a da je Štefo bio sin od cika Perinog brata. Ja sam se udala i otišla u Sarajevo. Teta Pepica je umrla a čula sam da je čika Pero poginuo na biciklu u Banja Luci. Nisam baš sigurna, ali čini mi se tako.

Adela, djevojka iz Australije, je rekla da je baka do kraja života samo pričala o Banja Luci i da je stekla dojam da je to neki najljepši grad.

Koliko se sjećam, veza Tee sa tim čovjekom se prekinula. Nikako ne mogu da ga se sjetim ali znam da mu je nadimak bio Kozara. Bio je sa Hiseta. Bio je čisti dvojnik američkog glumca Antony Perkinsa. Visok, mršav, bujne kose, lijepih zuba. Tada je bio hit Hičkokovski film " Ptice".

Iako su Merso i Made mladji od mene, voljela bih znati kako se Kozara zvao. Sigurna sam da bi Mersin brat Muhamed to mogao znati ali ni o njemu ne znam ništa.

Možda će mnogima biti ovo nezanimljiv tekst, ali mene se toliko dojmio.
Nešto o čemu se ne sjećam da mi je u ovih 46 godina odlaska iz Banja Luke ikada palo na pamet odjednom je izazvalo desetine živih slika iz tog perioda i priča u mojoj glavi.

Pozdrav Saima