Na putu za Machu Picchu

Ustajemo rano, pakujemo stvari u dva ruksaka, silazimo u restoran na doručak. Danas je dan D: ide se u Machu Picchu, glavni cilj našeg puta. Raja iz grupe raspoložena. Osjeća se uzbuđenje u zraku. Većini je to ispunjenje dugogodišnjih snova, nekima zadnja šansa da se snovi ispune. U grupi ima nekolicina starijih od nas. Jedan stariji čičica (ko zna, možda smo i parnjaci ali ja za sebe mislim da nisam tako star a pojma nema šta drugi misle o meni) jedva hoda, ne može bez štapa. Pitam se kako će se on verati mnogobrojnim kamenim stepenicama izgrađenim u vrletima Anda prije više stotina godina? Dvije starije gospođe, penzionerke, obe iz Hong Konga, se brinu kako će sve proći. Jedna od njih je imala operaciju na srcu i ima problema s disanjem čak i kada hoda po ravnom. Hoće li joj srce izdržati ili ne, ko zna, ali želja da se vidi jedno od svjetskih čuda je jača.

Sjedamo u bus i krećemo prema željezničkoj stanici u gradu Ollantaytambo gdje ćemo hvatati voz za mjesto Machu Picchu (nekada se zvalo Aquas Calientes) odakle nas kratka vožnja autobusom treba dovesti do ruševina drevnog grada. Penjemo se uz brdo dosta lošom asfaltiranom cestom, prolazeći kroz siromašne dijelove Cusca. Jutro je, na ulicama nema puno svijeta. Siromašne radnje smještene u ružnim, po pravilu nedovršenim kućama, nude hranu, jeftinu odjeću, kućne potrepštine. Na trotoarima primjećujem mnogo pasa. Vodič dobro radi svoj posao i objašnjava događaje oko nas. Za pse kažu da se tokom dana odmaraju na trotoarima a uveče odlaze svojim kućama da čuvaju ono malo sirotinje svojih gospodara koji ih redovito hrane. Rijetki su slučajevi da neki od njih nastrada pod točkovima auta jer su i psi i vozači navikli jedni na druge i oprezni su.

Trgovina suvenira na vidikovcu

Cesta se stalno penje uz brdo. Vodič nam kaže da ćemo uskoro stići na najvišu tačku tokom naše posjete Peruu a nakon toga će se cesta polako spuštati prema Secret Valey kojom se provlači rijeka Urubamba, ista ona koja teče u podnožju Machu Picchua. Prolazimo kroz manja mjesta, siromašna, s  nedovršenim kućama na sve strane. Saobraćaj je slab, tu i tamo nas mimoiđe auto. Ponegdje primjećujem obrađena polja ali ne vidim ništa zasađeno niti da je izraslo. U daljini se vide Ande, ponekad obasjane suncem koje se polako javlja na istoku. Predjeli su lijepi, interesantni, puno drugačiji od onih na koje smo navikli.

Pogled na Secret Valey

Skrećemo na zemljani parking s nekoliko omanjih drvenih objekata. Vidikovac je to napravljen na visoravni s koje puca pogled na Secret ValeyU i rijeku Urubamba, te planine koje ih okružuju. Prelijepo! Slikamo se za uspomenu. Nekolicina koristi primitivni WC u objektu u kojem se prodaju suveniri. Niko ne kupuje. Tu su i dvije lame za slikanje. Čekamo da se svi koji su imali potrebu da koriste WC vrate i idemo dalje. Spuštamo se niz planinu prema dolini u kojoj se smjestio gradić Pisac, još jedno mjesto u čijoj blizini se nalaze ostaci naseobina Inka. Nemamo vremena da ih obiđemo već nastavljamo dalje prema gradu gdje trebamo uhvatiti voz. Uz put moramo svratiti u školu u jednom od mnogobrojnih sela raštrkanih na sve strane.

Spreman za izazove

Nakon nekih pola sata vožnje skrećemo s glavne ceste na seoski put. Vozač ubrzo parkira autobus ispred omanje kuće ofarbane u bijelo. To je škola koju ćemo posjetiti. Vodič nam kaže kako se radi o objektu čiju je izgradnju financirala turistička agencija 1Gate koja je organizirala naš put. Čini to u mnogim siromašnim zemljama u koje dovodi turiste kako bi pomogla onima kojima je i najmanja pomoć dragocjena. Prije polaska na put smo dobili pismo u kojem nas mole da ponesemo školski pribor (olovke, bojice, teke...) koje ćemo pokloniti đacima. Ja sam ponio nekoliko pinkala interesantnih oblika s različitim logoima misleći da bi to djeci moglo biti interesantno. Drugi su ponijeli drvene bojice, olovke, slikovnice za bojenje...

Jedna za uspomenu

Ulazimo u školu koja se sastoji od samo jedne prostorije. Radi se o školi za predškolsku djecu. U siromašno opremljenoj učionici nalazimo učiteljicu i desetak djece koja nas dočekuju s radoznalošću. Gledaju nas svojim velikim očima dok nam vodič objašnjava kako je za njih u Peruu obrazovanje od životne važnosti jer im ono daje šansu da se izvuku iz bijede. Još tokom vožnje nam je pričao kako je on uspio završiti fakultet koji mu je omogućio da postane vodić za agenciju od čega može solidno živjeti. Kada je završio srednju školu, jedini posao kojim se mogao baviti je bila prodaja suvenira na ulici, te slika koje je slikao njegovog otac, dok jednom slučajno nije pomogao nekom Amerikancu koji je tražio vodiča. Kroz razgovor, Amerikanac je saznao da momak nema novca za koledž. Bio je to neki bogatiji Amerikanac koji je financirao njegov studij, čak mu omogućio dolazak u Ameriku. Imao je sreću za razliku od mnogih sličnih njemu kojima se prilika za akademsko obrazovanje nikada ne ukaže.

Pokloni za djecu

Ostavismo školu i djecu koja nas ispratiše mahanjem i znatiželjnim pogledima. Moramo stići na vrijeme na željezničku stanicu jer su nam karte rezervirane za tačno određeni voz. Kroz prozor promatramo okoliš, vodič nam objašnjava neke od zanimljivih mjesta (često se radi o ruševinama Inka), vrijeme prolazi brzo.

Pogled pun nade

Stigosmo u Ollantaytambo. Uska ulica se spušta prema željezničkoj stanici. Osjeća se živost jer je ovo jedino mjesto iz kojeg se može stići do Machu Picchu. Provlačimo se između parkiranih vozila, skrećemo na mali zemljani parking, kupimo svoje stvari i spuštamo se prema stanici.  Na stanici živo. Primjećujem nekoliko željezničkih kompozicija koje čekaju putnike. Im ih raznih, a s Interneta znam da je karta za neke veoma skupa, čak $700. Naš je jedan od skromnijih ali to nam nije važno. Glavno je da nas odveze do našeg cilja a luksuz nam je manje važan. Vodič nam dijeli vozne karte koje, pored informacija o broju vagona i sjedala, ima i naše ime i broj pasoša. U voz se ne može ući tek tako. Kondukter pažljivo provjerava informacije na karti i pasošu i ako se nešto ne slaže, nema ulaska u vagon.

Stižemo u mjesto Ollantaytambo

Naša grupa je smještena u jedan vagon. Naši prvi saputnici su dvije gospođe iz Hong Konga a ukoso preko puta sjedi naš vodič i osoba obučena u uniformu. Atmosfera u vozu me podsjeća na neke američke avanturističke filmove. Svi pričaju. Voz kreće i uskoro ulazi u klanac koji je napravila rijeka Urubamba. Ponekad se strme stijene uzdižu tako visoko prema nebu da im se ne vidi vrh čak ni kroz dodatne prozore na plafonu vagona. Pokušavam da uhvatim okolinu kroz koju se vozimo ali mi to ne uspijeva. Pričamo s gospođama iz Hong Konga dok ispijamo čaj od koke i grickamo ukusne kolačiće koje se služe tokom vožnje. Gospođe su obišle, prema priči, puno toga, putuju često iako je  jedna od njih imala tešku operaciju srca. Raduju se što će konačno vidjeti Machu Picchu. To mi je, kao i nama, bila dugogodišnja želja.

U vozu za Machu Picchu

Vrijeme uz razgovor prolazi brzo i uskoro stižemo u mjesto Machu Pichu. Izlazimo iz voza i vodič nas vodi prema hotelu uz prilično strmu ulicu. Prolazimo kroz trgovinu suvenira na otvorenom po kojoj se vrzmaju mnogi turisti. Vodič nam savjetuje da sada ništa ne kupujemo, da nemamo vremena jer ćemo, čim ostavimo stvari u hotelu, ići u obilazak ruševina.

U hotelu je sve dobro organizirano. Sobe su spremne, odnosimo stvari u nju i sa sobom uzimamo samo mali ruksak u koji smo spakovali vodu, nešto za “pregristi” i vindjakne u slučaju kiše. Vraćamo se u lobi i, kada smo se svi okupili, idemo prema mjestu s kojeg polaze autobusi do ruševina. Uprkos dugačkog reda i velikog broja turista uskoro dolazimo na red. Vodič nam je u hotelu podijelio karte za autobus a procedura je ista: uz kartu se obavezno pokazuje pasoš i osoba koja kontrolira ulazak u autobus sve provjerava.

Idemo prema hotelu

Sjedamo na svoja mjesta i autobus polazi. Krećemo ka glavnom cilju našeg puta. Uskoro ćemo pred svojim očima ugledati ruševine koje su ovjekovječene na desetinama miliona fotografija uslikanih od isto tolikog broja turista koji svake godine dolaze da se dive građevinskim majstorijama drevnih majstora jedne civilizacije koja je uništena od strane osvajača stiglih iz Evrope.

Ispraćaj

Uzbuđenje

U blizini željezničke stanice

Razgovor

"Gospodska ulica" Machu Picchua