U Bosni

Sultan Mehmed el Fatih i fra Andjelo Zvizdović.
Plašt koji je sultan poklonio fra Andjelu

Od 15.11 do 15.12., 30 dana mogu podijeliti u tačno tri trećine u kojima su bili ravnomjerno podjeljeni dogadjaji o kojima sam svaki put pokušavala da pišem.

Prvih deset dana bili smo u Fojnici. Prijatelji imaju apartman i zovu već par godina da im budemo gosti.

Drugih deset dana su nam stigli Frane i njegova porodica u goste. Druženje sa unukom koji će za 10-tak dana napuniti 4 godine je bilo intenzivno. Već je dječak i cijelo vrijeme nije želio nikud ići s roditeljima (to bi najčešće bilo druženje s prijateljima po kafićima) nego je s nama napravio igraonicu u kući. Postavljao je stotine pitanja i na sva dobio odgovore.
Strpljive i adekvatne njegovim godinama.

Original Ahdname kojim je sultan naredio da se čuva
samostan i njegovi fratri

Trećih 10 dana, odmah nakon njihovog odlaska, dobila sam neku virozu. I sad dok pišem sam u tom stanju.  Pokušavam da se sjetim kad sam zadnji put u zivotu ležala toliko dugo i ne mogu. 

Zato ću sada prvo pisati o Fojnici. Bio je to period Miholjskog ljeta. Priroda je još bila u ljetnom ruhu, zelenilo i cvijeće nije dotakla ni jedna jesenja boja.

Taj mali gradić, tek 40-tak km od Sarajeva, u kojem već 700 godina postoji i opstoji Franjevački samostan i Crkva Duha svetoga. Samostan je sredjen, muzej obnovljen i pun istorije , ljepote i bogatstva naše lijepe Bosne. Jedan od razloga koji mi je ovaj put bio motiv da moram otići je i to što je moja sestra Meliha Husedžinović prije tri godine na molbu tadašnjeg gvardijana da na posljednjem spratu napravi Galeriju u kojoj će ostati, za sva buduća pokoljenja, sve vrijednosti likovne umjetnosti skupljanje tih 700 godina a poklanjanje od svih vrsta gospodara, plemića, umjetnika i običnih gradjana.

Samo jedan dio galerije koju je postavila moja sestra

Četiri dana smo provodili samo u prostorima muzeja i svaki dan bili ponosniji na mjesto i vrijeme i kulturnom okruzenju i materijalnom bogatstvu u kojem su tada živjeli izrazito radišni naši preci. 

Kad sam se kustošici koja vodi muzej predstavila kao Melihina sestra, bila je jako dirnuta i posvetila nam je mnogo vremena. Rekla je da svaki put kad joj dolaze grupe iz Sarajeva ona obavijesti da je galeriju u potpunosti opremila Meliha Husedžinović, direktorica Umjetničke galerije, i da će za sva vremena ona ostati takva.

I kod mene i kod Vice su emocije bile snažne, bez prestanka smo razgovarali o vremenu u kojem smo živjeli. On u Beogradu , zavšsio sve škole, a ja u Banja Luci. 

I onda istorija u kojoj smo učili imena turskih dahija napamet, Kosovski boj, Marka Kraljevića , Miloša Obilića, ulice u Sarajevu po Baščaršiji i centru nosile nazive tih junaka.
Onda dolazi period četnika i ustaša, logora i ubijanja antifašista itd.

Mali predah na terasi novog apartmanskog naselja

Pa mi na osnovu toga nismo ni mogli voljeti ovu našu zemlju jer su oni koji su nam pisali istoriju dolazili iz opanaka u gradove. Bez obrazovanja, bez knjige kao upotrebe vrijednosti u životu.
Nije bilo ulice Kraljice Katarine , posljednje bosanske kraljice , čiji me crtež fascinirao i gledam to lice i tu blagost i ljepotu nekoliko puta.

Napravila sam mnogo fotografija i pokušat ću  na ovom blogu poslati što vise slika sa komentarima, da bar sada onaj ko želi može nešto saznati.

Zato mi je drago Co što sam reagovala onako kako sam reagovala na tvoj prilog o Buci jer zaista si zagadio u jednom trenutku ovaj blog dajući značaj ovakvim mediokritetima i slikama ludjaka na njemu. To me je podsjetilo na naša učenja o tim idiotima i jedina misao mi je bila "Zar i ti  sine Brute!" 

A  danas srpsko-hrvatski odnosi tj četničko-ustaški ubijaju gore nego granate u ratu. Od granata smo se mogli sakriti, ubijale su odmah fizicki, ali ovi idioti ubijaju i mozak i dušu, normalnom svijetu ubijaju osmijeh sa lica i volju za životom a to je puno gore.

Pozdrav Saima