Kockar

Dido i Suada u akciji

Kao kroz maglu se sjećam kako sam kao dječačić volio karte, još od dana kada nisam znao niti jednu igru. U to doba su starija braća sa svojom rajom često igrala karata a ja sam uvijek bio u blizini i pomno pratio njihove poteze iako ništa nisam razumio. Kada bi stariji završili s igrom ja bih uzimao karte, prelistavao ih, zagledao, divio se crtežima žandara, kraljeva, dama. Zbog mog interesa za karte starija braća su mi još tada dala nadimak kockar i tako su me zvali sve dok nisu napustili ovaj svijet. Interesantno je da me je tako zvala većina njihovih drugara ali niko od moje raje.

Kasnije, kada sam malo odrastao, i ja sam počeo igrati, prvo žandara a kasnije, „ajnca“ i rauba ali nikada nisam bio strastveni igrač. U osnovnoj školi su neki od drugara iz razreda uveliko igrali „ajnca“ u novac što je bilo zabranjeno i zbog čega su ponekad bili kažnjavani. Ja ama baš nikada nisam okušao sreću u toj igri za novac, valjda što od prvih dana nisam vjerovao da čovjek može lako doći do para. Takav sam ostao do današnjih dana i čini mi se da taj moj odnos prema kocki bilo koje vrste nije bio pogrešan. Evo me u poznim godinama, već odavno sam u penziji, i za razliku od mnogih koji su u životu išli drugim stazama, riskirali nadajući se lakoj zaradi, nemam problema da si priuštim život dosljedan čovjeka. Možda u tome imaju zasluge i oni koji su me devedesetih istjerali iz grada a Amerika me prihvatila i omogućila da poštenim radom zaradim dovoljno da ne moram misliti gdje ću i kako potrošiti koji dinar, odnosno euro.

Karte nisam uzeo u ruke decenijama, i ko zna da li bih ikada, da ovog oktobra nismo skoknuli do Nizozemske da provedemo neko vrijeme s unukama. Od kada smo preselili u Pješčanu uvalu, zbog avionskih veza iz Pule, skoro su nam na dohvat ruke.

Nakon raznoraznih igara u kojima je dido morao učestvovati, jedan dan su na red došle i karte. Emina, a posebno Suada, bi donijele karte i dido je morao igrati. Igrali smo neke nove igre meni nepoznate, a pravila su mi objašnjavale njih dvije. I sve bi bilo u redu da posebno Suada nije pokušavala da me na raznorazne načine prevari. Badava sam se bunio i ljutio, sakrivao karte da ona koja ne igra ne bi odavala šta imam u rukama, one bi našle načina da dido s njima igra onako kako je njima odgovaralo. Bilo je tu puno smijeha i zabave, unuke su bile sretne što imaju koga zavitlavati, a ni didi nije bilo krivo.

Naš boravak u Nizozemskoj je brzo prošao i nove prilike za igranje karata neće biti dok na ljeto ne dođu na ljetovanje kod nas. A možda će ih do tada proći interes za karte jer se ljeti većina vremena „potroši“ na kupanje, obilazak okolnih mjesta, posjete parkovima za djecu, trampolini… Kada se uvečer smire u stanu, već ih uveliko savlada umor pa za karte vjerojatno neće biti vremena.

Mujini ćevapi

Muju Đuzela su znali svi predratni Banjalučani i nije ga potrebno posebno predstavljati. Bio je poznat i u drugim krajevima bivše nam države a nerijetko se dešavalo da bi neki turista iz Njemačke upitao za Mujinu ćevabdžinicu. A postao je poznat po svojim ćevapima kojima u onim našim krajevima nije bilo premca.

Prve Mujine ćevape sam jeo u ćevabdžinici kod restorana Lovac, istina ne tako često kao kasnije kada sam pošao u Srednju tehničku školu. Tada bih, obično kada bih se vraćao iz škole, navraćao do Mujinog kioska koji se nalazio na prostoru preko puta Trga palim borcima Drugog svjetskog rata. Naručivao bih sindikalnu, kako se zvala porcija od cijelog somuna i dvije ploče. Jeo bih je u malom parkiću preko puta zgrade nekadašnje Pedagoške akademije a nekada i usput dok sam se vraćao na Predgrađe Titovom.

I za vrijeme studija se navraćalo do Muje, ispred čijeg kioska je uvijek bila velika gužva, s razlogom. Ćevapi su uvijek bili svježi, sočni, istog ukusa, s natopljenim somunom i nikada se nije desilo da im je nešto falilo i da je neko imao primjedbi.

I kasnije, kada sam se zaposlio u Profesionali, znali smo za doručak naručiti Mujine ćevape. Dogovorili bi se u kancelariji, prikupili novac i onda bi neko od nas odlazio do Muje dok smo mi ostali strpljivo čekali da se taj neko pojavi na vratima kancelarije s najlonskom kesom punom još uvijek toplih ćevapa.

U sjećanju mi je ostao jedan događaj iz tih vremena kada još nitko od nas nije mogao ni naslutiti šta će nam se desiti. Kada smo se Nera i ja preselili u naš stan na Starčevici, redovito smo poslije posla odlazili kod mojih na Predgrađe na grah. Mati ga je pravila utorkom, sa suhim rebarcima i uvijek je bio istog ukusa, kao i što su Mujini ćevapi uvijek bili isti. I sin Davor je volio grah i svaki put bi pojeo pun tanjur kao i mi odrasli. S ručka bi se obično vraćali  u stan na Starčevici.

Jednog utorka smo, nakon graha, morali ići u grad. Parkirali smo našu Zastavu u blizini Mujine ćevabdžinice koja je u to doba bila smještena u Martićevoj, odmah uz Zenit, koji je izgrađen nakon zemljotresa na prostoru ograđenom Maslešinom, Martićevom i ulucom Rade Vranješević koja je vodila prema Boriku. Kada smo izašli iz auta, osjetili smo miris Mujinih ćevapa koji se širio na sve strane.

„Uh, ćevapi!“, reče veselo Davor dok smo prolazili ispred ćevabdžinice.

Bili smo siti i nismo mogli ni pomisliti da bi mogli svratiti na ćevape, pa nas Davorova reakcija iznenadi.

„Pa nije valjda da bi poslije graha mogao pojesti ćevape?“, upitah ga.

„Da, mogao bih, i to veliku“, reče Davor.

Nismo mogli vjerovati! Pa tek što je smlatio pun tanjur graha a sada kaže da bi mogao pojesti i ćevape, i to veliku porciju. Iako nam to nije bio plan, svratismo do Mujinog kioska i naručismo veliku. Davor je pojede bez problema, kao da taj dan nije ništa jeo. Bojali smo se da bi kasnije mogao imati problema, da bi ga stomak mogao zaboljeti ali sve prođe u najboljem redu. A meni je taj događaj vezan za Mujine ćevape ostao u sjećanju do današnjih dana i sjetim ga se svaki put kada navratim u Banja Luku i poželim da pojedem ćevape.

A u grad, nakon izlaska, nisam navraćao često. Prva posjeta se desila pet-šest godina nakon izlaska. I nije mogla proći bez ćevapa. Jeli smo ih u Mujinoj ćevabdžinici u bivšoj ulici Moše Pijade, u blizini bivše Industrijske škole. Ćevabdžinicu je držala Mujina kćerka Mina ali nisu to bili oni isti Mujini ćevapi. Nisu bili loši, ali im je nešto nedostajalo. Pri slijedećoj posjeti sam s bratom svratio u ćevabdžinicu kod kina Kozare. I oni nisu bili loši ali… Ni svaka slijedeća posjeta rodnom gradu nije mogla proći bez ćevapa. I opet bi odlazili u ćevabdžinicu kod Muje ali nisu to bili oni isti ćevapi. Čak smo jedne godine, nakon što smo bili razočarani ćevapima koje smo jeli u ćevabdžinici u blizini Gradskog mosta, donijeli odluku da ih više nećemo jesti. Bili su prepečeni, nisu bili sočni, pa nam ni banjalučki Nektar nije pomoglo da u njima uživamo.

Odluku, da u Banja Luci više ne jedemo ćevape, smo prekršili već u slijedećoj posjeti. Istina, nismo navraćali u jednu od nekoliko Mujinih ćevabdžinica, već smo odlazili kod Mahe u blizini zgrade SUP-a, a jednom smo navratili i u Banjalučanku u Rosuljama. Ćevapi su bili solidni ali nam je ipak tu nešto nedostajalo.

Ćevape smo znali pojesti i u Zagrebu, kod Rubelja, u blizini tržnice Dolac. Nisu bili loši ali nisu imali one odlike Mujinih ćevapa. Jedne godine me Miro Štefanac, prijatelj iz mojih muzičkih dana, koji je svoj životni put nakon izgona iz grada završio u Zagrebu, odveo na ćevape na tržnici Kvatrić. Ćevapi su bili dobri i dobro su sjeli uz pivo tog toplog ljetnog popodneva. Ime ćevabdžinice nisam zapamtio i ostalo bi tako da nam Davor prije par godina nije pričao kako je jeo odlične ćevape u Zagrebu i da obavezno tamo moramo svratiti ako nas put navede u te krajeve. Spomenuo mi je ime ćevabdžinice i da se nalazi u blizini Kvaternikovog trga. Pretpostavljao sam da se radi o istoj ćevabdžinici u koju me je odveo Miro ali nisam bio siguran dok se prije dvije godine nismo našli u Zagrebu, on, njegova familija i Sanja. Svi zajedno smo otišli na ćevape koji su bili zaista odlični tako da se naručivalo još.

Ove godine smo put kod Sanje u Los Angeles planirali malo drugačije nego inače. Do Zagreba smo putovali autobusom a onda amo poslije podne nastavili avionom za Amsterdam. U Zagrebu smo imali par sati do polaska aviona pa smo to vrijeme iskoristili da skoknemo do Kvatrića na ćevape. Od Autobuskog kolodvora do Kvatrića nije daleko, 15-tak minuta hoda. Nedjelja je, rano poslije podne, na ulicama malo svijeta. Išli smo polako, razgledajući okolinu, sjećajući se nekih davnih posjeta glavnom gradu Hrvatske u koji sam često kao dijete a kasnije i kao momak, navraćao. Hodajući smo stigli do raskršća Šubićeve i Martićeve i odmah tu, čim smo prešli na drugu strani nas je zapuhnuo miris ćevapa. Mujinih ćevapa! Da, cijeli taj dio je mirisao kao što je mirisao dio grada u blizini nekadašnje Mujine ćevabdžinice preko puta Trga palim borcima. Nisam ga osjetio godinama i nisam mogao ni pomisliti da ću ga osjetiti u nekom drugom gradu a ne u Banja Luci koja je, između ostalog, bila poznata i po njemu. Naivno sam mislio da će Banja Luka opet jednog dana biti ona ista u kojoj sam se rodio i u kojoj sam proveo pola svoga života ali je već odavno jasno da se to neće desiti. Od onog grada nije ostalo gotovo ništa pa ni ćevapi nisu više isti iako je po gradu sada više ćevabdžinica nego ikada, pa čak i onih koje nose Mujino ime.

Ćevape, uz Nektar, smo pojeli u slast. Ćevabdžinica Big Mama je neugledna kao što je to bio i Mujin kiosk ali to ne igra nikakvu ulogu kada je u pitanju ukus i kvalitet ćevapa. Nakon dužeg vremena sam ponovo uživao u pravim ćevapima kao što sam godinama uživao u Mujinim. Ne čudi me zbog čega niti jedna Davorova posjeta Zagrebu, a posjećuje ga svake godine prilikom dolaska s familijom na Jadran, ne može proći bez odlaska na ćevape u Big Mamu. Jer, ćevapi su pravi, oni Mujini, iako Mujo nije živ već godinama. Tako je to u životu, nikada ne znaš gdje ćeš naletjeti na nešto što će te posjetiti na lijepe dane iz prošlosti. A Big Mama me je vratila u moje dječačke i momačke dane i posjetila na Mujine ćevape kojih u Banja Luci više nema.

Prljavo kazalište

Ferid, Aida i Nera prije nego što se kamenolom
napunio posjetiocima

U našem komšiluku, desetak minuta hoda od našeg stana, nalazi se napušteni kamenolom Cave Romane u kojem su još stari Rimljani vadili kamene blokove za građevine koje su u to doba gradili. I poznata pulska Arena je izgrađena od kamena iz ovog kamenoloma i eno je još i danas stoji, prkoseći raznim nepogodama, vjetru, vlažnom morskog zraku. Srećom da naši banjalučki „neimari“ nisu stigli do ovih krajeva jer ko zna da li bi Arena bila još tu. Možda bi je srušili kako bi zatrli tragove da je neko drugi osim njih živio u ovim krajevima.

Nastup odlične predgrupe
Iz ove perspektive se može steći
dojam o veličini kamenoloma

Bilo kako bilo, Arena je još uvijek tu, a i kamenolom, koji su ovdašnji ljudi sa smislom za biznis iskoristili i pretvorili ga u prostor u kojem se tokom godine nešto događa. Od 1995. godine se u kamenolomu održava ljetna međunarodna kiparska kolonija a na 40-tak metara visokim liticama uređeno je sportsko penjalište. Općina Medulin krajem jula i početkom avgusta u kamenolomu organizira Rocks & Stars Festival na kojem svake godine nastupaju poznata muzička imena iz Hrvatske i okoline ali i iz svijeta. Uz interesantne svjetlosne efekte i odličnu akustiku, posjetioci imaju priliku da uživaju u lijepim istarskim ljetnim noćima i muzici koju vole.

A evo i Prljavaca

I za nas, koji smo zašli u godine, se nađe po nešto. Kiparstvom se ne bavimo a nije nam ni do penjanja, pa su nam ostali nastupi poznatih pjevača i muzičkih grupa. Ove godine smo se odlučili za Prljavce, zagrebačku kultnu grupu Prljavo kazalište na čelu s Jasenkom Hourom. Prostor kamenoloma je bio ispunjen do posljednjeg mjesta a mi smo se smjestili malo dalje od pozornice, iako smo u prostor kamenoloma ušli kada nije bilo puno svijeta i dok je nastupala odlična predgrupa. Pustili smo one mlađe kojima jaka pojačala ne smetaju a mi smo cupkali u ritmu poznatih hitova na pristojnoj udaljenosti. Promatrajući masu oko nas, zaključili smo da smo, uz Žiške, vjerojatno najstariji fanovi popularne zagrebačke grupe koja je bila popularna još u naše vrijeme.

Noć se spustila nad kamenolom a "temperature" među posjetiocima sa svakom pjesmom raste 

Kući smo odšetali po završetku koncerta zadovoljni što smo pod stare dane u prilici da prošetamo do mjesta gdje svake godine nastupaju neka draga lica iz muzičkog života iz nama lijepih vremena. To nam dođe kao dodatni bonus za sve ono što su nam neki drugi prije tridesetak godina pripremili, jer da nije bilo toga nikada ne bismo saznali da u blizini nekog malog mjesta u blizini Pule postoji nekakav kamenolom u kojem nastupaju poznati i manje poznati pjevači i sastavi na radost onih koji uživaju u dobroj muzici. 

Šarena salata

Goga, Nera i Aleksandra

U neka davna vremena, prije pojave potrošačkog društva, naše mame su pravile zimnicu koja se rastezala do proljeća, do prvog povrća iz bašti i povrtnjaka. Mi smo imali veliku ostavu u kojoj je moglo stati puno tegli a mati bi često napravila više zimnice nego što bi trebalo pa se ponešto tokom ljeta moralo i bacati. Kako sam bio najmlađe dijete nikada nisam bio uključen u pripremu zimnice a nisam bio ni veliki ljubitelj iste. Volio sam kisele paprike i kupus a drugu zimnicu nisam ni okusio sve do dana dok se nisam oženio.

Kada smo se, nakon izlaska iz Banjaluke, smirili u Americi, Nera je jednog dana odlučila da pravi zimnicu. Imali smo mali povrtnjak a dosta toga se kupovalo na farmers marketu pa je u jesen u jednom bakyardu u Carnegieu počela „proizvodnje“ šarene salate kao što se to radilo u starom kraju. Glavni akteri su bili Nera i dida Dane a onda su jedne godine i mene uključili u proces. Tako sam i ja pod stare dane počeo učestvovati u pripremi zimnice koju smo čuvali u ostavi u basementu kuće. Vjerujem da je našem prvom komšiji Geriju to naše pravljenje zimnice bilo simpatično i da je to, kao i neke druge običaje koje smo donijeli iz starog kraja, svrstavao u „tako to rade Bosanci“ objašnjenje.

Po preseljenju u Istru mislio sam da je sa zimnicom završeno. Živeći u stanu, uz mogućnost kupovine proizvoda naših poznatih proizvođača hrane, te malih poljoprivrednih domaćinstava, nisam očekivao da će šarena salata više biti aktuelna. Ali, ne leži vraže, Nera je prošle godine počela „probnu proizvodnju“ u kojoj ja nisam učestvovao. Tako se u našem spremištu u podrumu zgrade našlo nekoliko tegli šarene salate koja nam je trajalo skoro do proljeća.

I ove godine je šarena salata bila aktuelna ali je Nera ove godine u njenoj pripremi imala pomoć. Aleksandra, komšinica s drugog sprata, se uključila u "projekat" a, sticajem okolnosti, tu se našla i školska kolegica i prijateljica Goga, koja nam je, baš tih dana došla u posjetu. Tako su njih tri odradile sav posao a ja sam se ponovo izvukao.

Gotov proizvod su podijelile Aleksandra i Nera a Goga je ostala „kratkih rukava“. Morala se vratiti u Banjaluku prije nego je salata prošla fazu vrenja.