SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, May 31, 2007

St. Louis 2007 - koncert H3O

U petak, dan prije skupa Banjalucana, u St. Louis-u je odrzan koncert bosanskih zabavljaca: Harida Dzinovica, Halida Beslica i Harija Varesanovica. Neki od ucesnika susreta su iskoristili ovu priliku i svratili na koncert, da osjete bosansku atmosferu.

Davor mi je obecao izvjestaj, ali po obicaju, stigle su samo slike, i to ne bas najboljeg kvaliteta. Vecinu prisutnih ne poznajem pa prepustam posjetiocima bloga da ih prepoznaju.

Cini mi se da je atmosfera bila odlicna ako je suditi po ovom fotosu gore. Za mladju generaciju je vazno da imaju priliku da se okupe bez obzira o kakvom se skupu radi.

Nekoliko dodatnih slika mozete vidjeti na ovoj stranici.

Labels: ,

Wednesday, May 30, 2007

St. Louis 2007. - prvi put

Sastanak Banjalucana u St. Louis-u je za nama, raja se vratila kucama, sredjuju se utisci, prave planovi za slijedecu godinu.

Ove godine Nera i ja zbog obaveza nismo mogli aktivno ucestvovati ali potrudit cu se da se na blogu bar malo osjeti atmosfera. Citajuci javljanja raje na nekim drugim sajtovima, vidim da je bilo lijepo i nezaboravno. Cini mi se da odusevljanje svake godine raste, sto mi je zaista drago cuti.

Fotografije sa susreta polako pristizu pa cu ja pokusati da ih objavljujem kako uspijem da ih primpremim.

Danas evo ide prvi set, dobijen od Emira, uz njene komentare pod slikama. Primjecujem neke nove face a i neka dobro poznata lica. Mozda ce neki od vas na slikama prepoznati bivseg komsiju, radnog kolegu ili poznanika, kojeg niste vidjeli godinama. Ako se to desi, bit ce mi drago. Blog ce ponovo odigrati svoju ulogu: okupit ce staru raju bar na ovaj virtualni nacin.

Labels: ,

Tuesday, May 29, 2007

Banjalucki Talibani

...banjalucki Talibani

...ono nekad

Svako ima pravo na licni dozivljaj Ferhadije. Neko kao licnost koja prakticira u vjeri kao istinski vjernik, neko kao licnost koja kroz Ferhadiju i neprakticiranje uvezenih vjerskih normi postuje religioznu tradiciju i religiozne obicaje Banjaluke, a neko kao ateist ili pripadnik Druge konfesije, postujuci Ferhadiju kao spomenik kulture iz ranog nastanka rodnog Grada.I niko nema vise prava u svom dozivljaju.

O tome ko daje diplomu i gdje se izdaje dokument ko je istinski vjernik, ja, ne mogu govoriti. Svako, Onaj, ko se napio vode sa cesme ispred Ferhadije ili u Turbe ubacio novcic, docekao djevojku, momka, svratio do Safikade u Ferhadiji je nasao sve ono sto jednom Gradu daje epitet urbanog naselja ne potencirajuci Ovaj spomenik kao paradigmu ostalim banjaluckim spmenicima Sakralnog karaktera, Crkvanma i Katedralama.

Medjutim ko od Ferhadije pokusava napraviti vjerski bastion necega uvoznog, vehabizma, stranog Banjaluci, mislim da nije dobro dosao i da ga ne treba podupirati ni novacano a pogotovo moralnim akcijama.

Jer knjige, ali knjige starih Bosanskih i Hercegovackih pjesnika i filozofa, nikako uvezenih Medinskih filozofa koje polupismena Ulema (hodze i mus. intelegencija) protura i udomljava u svojim govorima, kazu,

-da je bolje da se zatre Naselje, nego jedan obicaj...

Godinama Mi djeca ostavljasmo podbijene nokte, naboje uz ograde banjaluckih harema, od onoga kod Turbeta pa do onoga u Stupnici, Kadenica....Mi djeca. Ja, Izet, Rade, Pane, Reuf, Ivica.... I vadismo krpenjake kad prelete preko rijetke haremske (grobljanske) tarabe. Ono, kada se podjelimo na dva, do onih kad curice igrase izmedju dvi vatre...

I sticasmo tapiju. Nesto kao tvoje.

A kada ispracasmo umrle, bijahu to trenutci gdje svi nasi nestasluci ostajase van rasklimane tarabe. A u harem (groblje) ulazise, rodjaci, komsije prijatelji i mnogi usput. Muslimani, pravoslavni, katolici, vjernici... Muskarci i zene. Pa i pijanci.Bar tada prestanu. Komunisti, ateisti, rauberi, kurve...I sahranjivasmo, u takvom sarenilu. Dostojanstveno. Posteno...

...ono izmedju
na trenutak Zlo podvi, pod svoje. Tesko, ali sahranjivasmo. Kako je ko mogao.

...ovo danas
a onda dodjose provincijalci, sa provincijaliskim navikama, iskolovani na Fakultetima gdje se govori o pustinjskom pijesku Saudiske Arabije a ne o bascama, banjaluckim i Vrbasu. Gdje se govori o Ibn Nekom. O Pruscaku Hasanu i Novljaninu Omeru, ni glasa. A nama ukradose djetinjstvo i zabranise da dostojanstveno i posteno ispratimo umrle.
Na djenazu (sahranu) moje Majke 18. aprila. ove godine na harem (groblje, kod Halil-pasina turbeta) skupise se, rodjaci, komsije prijatelji i mnogi usput. Muslimani, pravoslavni, katolici, vjernici... Muskarci i zene. Pa i pijanci.Bar tada su prestali. Bivsi Komunisti, ateisti....Sa razdaljine od po 2000 km. I pokusali smo sahraniti moju Majku, u takvom sarenilu. Dostojanstveno. I posteno.

Tada mi glavni banjalucki Imam (vjerski vodja), hodza, neki Muris Spahic, provincijalac vodnjikavih pjanskih ociju rece da zene ne mogu uci u harem (groblje). Ulazak zena u banjalucka muslimanska groblja je godinama cin religiozne tradicije, tako da me je neuogodni imperativ stvarno iznenadio. Na takvu mogucnost me u Islamskoj zajednici u Ferhadiji niko nije upozorio, jer bi organizaciju sahrane uradio drugacije. Kratki razgovor sa bratom, jer djenaza je krenula i donijeli smo odluku da se djenaza nastavi, vjerujuci da se radi o malom nesporazumu. Spustajuci Majku u mezar (raku) cuo sam glasnu prepirku, okrenuo se i vidio kako taj Glavni hodza, malogradjanin ispod ahmedije, iz harema istjerava moje najblize rodjakinje, zene koje pasu u svjetske metropole obucene kako prilici Ovakvom mjestu. Samo iz pijateta prema umrloj Majki nastavio sam sa sahranom uz prisustvo onih koje smatram da im je hodzinstvo zanat i da ga rade za novac.

I normalno o ovom slucaju obavjestio Sarajevo.Izvinjene je odlika civilizacije.
Sarajevo je odgovorilo e-mail-om u kome izrazava zaljenje.. ali da su takva pitanja u nadleznosti banjaluckog Muftijstva. Normalno da banjalucko Muftijstvo do danas nije odgovorilo, nista. Vjerovatno misleci da su nedodirljivi, jer sam u pismu trazio izvinjenje i smjenu Glavnog imama. Misljenja o narodu, pastvi, jatu kao hajvnima je normalna u krugovima onih koji zive kao paraziti prikazujuci se kao duhovnne vodje. Hodze.


Fazit
U Banjaluci se lagano uocavaju znaci vehabizacije. Poslije zabrane ulaska zenama u groblje (u ovo slucajua Groblje kod Halil-pasina turbeta, Seher) sto se u Banjaluci apsolutno nije nikad njegovalo, doci ce sigurno nesto novo. Mozda skola sa Jordanskim skolskim programom. Ili zabrana djevojcicama da rade fiskolturu. Sve je to pozanati sncenarij koji se uspjesno provlaci jer Banjaluka ima isuvise ekonomskih i socijalnih problema. A uz siromastvo, dolazi i do vjerske radikalizacije.

Inventivni Banjalucanin Bedrudin, godimana ukazuje na devijacije u IVZ-Banjaluka. Neaktivnosti na Ferhadiji su direktna posljedica nesposobnosti, licemerja, oholosti i lopovluka. Steta sto smo bili pasivni posmatraci. Na celu je Muftija Camdzic. Dobojlija. Glavni imam je Spahic iz Gracanice.... U redu. Sudbina i njih dovede u Grad. Ali zasto ne postovase gostoprimstvo i religiozne obicaje Banjaluke. Zasto ove opasne provincijske ideje nastanise u ovom Gradu.

Pa kako, mnogima, nije jasno da nema Ferhadije uz raubere ispod ahmedije, na celu sa mafijasom iz Cikaga. Bez obzira koliko novca Mi slali.(akcija skupljanja novca za Ferhadiju na Kajaku)

U Banjaluci se zna kome je pomoc potrebna. Mnogim sugradjanima koji ne mogu citati Forume, i kojima je svaka Nezavisna novina veliki trosak.
Strah, od Crvenog kombija, onda, nisam imao.
Danas od ufitiljenih spodoba sa bradama dugim 13 cm. i bjelim gacama do iznad clanka, imam brigu za Ferhadiju, banjalucku i svu djecu u Bosni i Hercegovini i Svijetu.

Volio bih da moje iskustvo pomogne nekom i da mu Majkinu shranu neljudi ne pretvore u moru.

A meni je i dalje Drina, Meka i Medina...

Grof

...do epiloga
...onoga ko se smatra vjernikom, ili postenim Vjerskim sluzbenikom nisam zelio povrijediti...
Namjera mi nije bila ni ometanje “Od srca za Ferhadiju”, stim sto se ne slazem sa detrminizmom, to, da je sve zapisano i da si odmah protiv. Data ti je glava da mislis...
U to da je, islamski propis, ne ulazenje zena u harem, nema potrebe da me neko poducava. Postavicu odmah pitanje, gdje se zene mole direktno ispod Kabe ili kako je donesena odluka da se uposlene zene u IVZ-Banjaluka (prostorije pored Ferhadije) ne moraju pokrivati propisno, maramom.

Pisem ovo da moje sugrdjanke sirom svijeta u teskim trenucima koji moraju nastupiti ne dozive razocarenja i vrijedjana kao moja sestra, rodice, komsince, poznanice kojima se od srca izvinjavam.

Da zenama kojima je pored ukradenog vremena i djetinjstva provedenog daleko bez neninog ili bakinog krila i price, a koje proputuju i po 2000 km. da bi majki, neni, baki, iskazale zahvalnost na brizi i ljubavi, hodzinska lopovija ne zabrani ljudski rastanak.

Kao Grof, poznat sam uvazenom CO-u, a oni koji su mozda citali neki moj tekst primjetili su da sam jedan od rijetkih koji je u tekstu navodio i dida i nenu i majku i baku, skole ....tako da druge porsonalije smatram nepoptrebnim, niti bi te druge personalije mnogima nesto znacile.

Sunday, May 27, 2007

S puta u Svedsku

Emira je ovih dana stalno u pokretu. Nedavno se vratila iz Svedske, i pored veoma malo slobodnog vremena, uspjela mi je poslati svoj 'izvjestaj':

Prosle nedelje sam se vratila iz posjete mojima u Svedskoj. Mama je krajem aprila imala 80ti rodjendan pa sam iznenada pozeljela da je obradujem svojim dolaskom. Naravno, ne ide sve kako mi hocemo pa je moj put bio 10ak dana kasnije. Zakasnjenje nije umanjilo radost susreta . Mama, sestra, zet, njihovi sinovi, veselju i prici nikad kraja . U danasnje vrijeme nije se lako skupiti, a kad se to ipak desi, cijeni se i najmanji trenutak vremena proveden zajedno. Mama se ipak znala ne momente skupiti, povuci u sobu, ucutati. Pravila sam se da ne vidim, a znala sam sta je u pitanju. Stalno prisutno, a nikad izgovoreno ‘kad cemo i hocemo li se opet sresti’. Jos od vremena odlaska od kuce, svaki nas susret se zavrsava neizrecenim strahom da nam je to posljednji. Nastojimo otjerati taj strah i nelagodu pa se uvijek nadamo da ce biti sljedeci susret. Najgore je bilo onaj prvi put devedestdruge, kad smo je ostavili samu u Prijedoru. Nije zeljela otici, nadajuci se da nju nece niko dirati, da ce uz pomoc svojih komsija, koji su im pomogli da sacuvaju glavu te prve ratne godine, uspjeti opstati, cekati da se djeca vrate kad rat i bjesnilo prodju. Nije se bojala, najvaznije joj je bilo da smo mi svi na sigurnom. Ipak, nekome je smetala samim svojim imenom, neko je pozelio da useli u njenu kucu, dolazili su svakojaki neljudi, navaljivali, prijetili i na kraju istjerali. Srecom sacuvala je glavu i stigla u Svedsku, gdje su vec bili sestra, zet i djeca,….ma nisam htjela da pisem o ruznim i tuznim stavrima. Zao mi je, omaklo se, kao uvijek, ispreplice se dobro s losim, lijepo s ruznim...

Moji zive u prelijepom gradicu Karlskrona na jugoistoku Svedske na samoj morskoj obali. Grad se iz ko zna kojih razloga sirio po otocima kojih ima kao da su Kornati. U Karlskroni su more i kopno kao najljepsa cipka, ona paska. Kako je pomorstvo prestajalo biti glavno zanimanje, tako su njegovi stanovnici poceli da povezuju te otoke radi lakseg transporta i svega ostalog sto donosi moderno vrijeme.Svi veci otoci danas su povezani mostovima s kopnom, sto grad cini jos ljepsim, barem meni. Zimi se more smrzne pa se moze pjesice preko mora, medjutim kako ne volim hladnocu tako mi se ni ljepota svedske zime nije dopala.

Fotos: s mamom i sestricima

Labels: ,

Jedan dan smo otisli na izlet u obliznji gradic sa predivnim parkom. Cvijece, zelenilo, jezera, puno ljudi, divne skulpture i KESTENI, upravo iscvjetali. Ne pamtim kad sam zadnji put vidjela kestene, nema ih ovdje gdje zivim. A oni prelijepi, sa svojim cvjetovima nalik divnim svjecnjacima podsjetili su me na one nase, kod kuce, u alejama, ispred poste, ma gdje god se okrenes. Uhvati me tako bolest zvana nostalgija. Obori me s nogu . Sjetih se proljeca u Banjaluci, sa iscvjetalim kestenima, sjetih se ranih jeseni kad su nas bubali po glavi plodovi pitomog kestena upravo ispali iz svojih jezastih ljustura, sjetih se kako mi jednom u kasnu jesen, bas negdje pred zemljotres 69te, ptica koja je bila na jednom takvom kestenu uprlja nov, novcati svijetlo plavi djemper, a mama ga donijela dan, dva prije toga. To sjecanje na pticu me vrati u sadasnjicu, nasmijah se samoj sebi, sjecajuci se kako sam bila zbunjena, kako sam se bila zajapurila jer me bilo stid (smrdilo oko mene na dva metra). Kesteni, kesteni.

U tih sedam dana sam imala jos jedno prijatno iznenadjenje. Posjetise me prijateljice Baisa i Rabija kojima je trebalo dobrih 4 sata voznje u jednom pravcu do Karlskrone. Dobra vila tj. vozac je bio Baisin sin. Kako smo sve tri godinama radile zajedno u Mikroelktronici , morale smo naravno, pored djece, unuka, posla kojim se sad bavimo da malo pretresemo i svoju bivsu firmu. Vjerujem da se mnogima stucalo. Samo da se zna da smo nas tri bile uzrok.

Moj kratki izlet u Svedsku zavrsio je u Malmeu, ali o tome nekom drugom prilikom.


Emira.

Fotos: Emirina mama, Emira, Rabija i Baisa. Ostale slike mozete vidjeti na ovoj stranici.

Labels: ,

Saturday, May 26, 2007

In memoriam - Branko Jungic

Probudih se, provjerih email i zatekoh ovaj email:

Dragi prijatelji,

u otsutnosti Natašinoj (na putu je) mene je zapalo da vas obavijestim o tužnoj vijesti koju mi je Slavica Jungić javila prije desetak minuta, da je njezin Branko nakon srčanog udara prošli petak i boravka na koronarnoj jedinici u Novoj Bolnici u Dubravi, umro! Od iznenađenja neupitah kad se je to točno desilo.

Prijateljski pozdrav,

Miljenko Bokan


Evo opet me zapade uloga prenosioca tuznih vijesti ali to je jedino sto u ovakvim situacijama mogu uciniti. Branka nisam licno poznavao ali ga znam iz Izetovih prica tokom njegovog boravka u Zagrebu.

Slavici i familiji Jungic saljem izraze iskrenog saucesca.

Labels:

Dan mladosti

Naravno da nisam zaboravio "Dan mladosti" (znam, bilo je to jucer, pa sta?), ali nisam htio da se ponavljam, a vidim da moram. Majda, jedna od onih koji se tesko mogu sjecati tih dana, nakratko me vrati u dane moga djetinjstva, kada smo svi, svako na svoj nacin, ucestvovali u proslavi ovog dana.

Vjerujem da se svi malo stariji sjecaju tih dana, priprema za slet, nosenja stafete, te zavrsne priredbe, obicno na stadionu JNA, na kojoj je stafeta predavana predsjedniku bivse nam drzave, Titu. Ako se sjetimo koliko je bivsa Jugoslavija imala stanovnika, jasno nam je da je samo mali broj izabranih imao sansu da bude posljednji nosilac stafete. Bila je to posebna cast.

Iako godine cine svoje, sjecanje me jos uvijek ponekad posluzi. Bio sam u pravu kada sam Majdi rekao da sam vidio fotos na kojoj njen ujak Rudi Sarafin predaje stafetu Titu. Cim sam stigao s posla, dohvatio sam knjigu Aleksandra Ravlica “Banjaluka, razdoblja i stoljeca” i na brzinu je prelistao. Prvo prelistavanje nije dalo rezultata pa sam to ucinio ponovo. Pazljivije. I evo je, slika sa strane 244, godina 1955-ta, Rudi ‘uhvacen’ u momentu predaje stafete. Evo Majda, slika je ovdje, za tebe, ali i za sve one koji se sa sjetom sjecaju tih lijepih vremena.

Vidim da se u bivsoj Jugi neki sjecaju ovih vremena. Citam vijesti na Internetu. U "Kuci cvijeca" se okupili oni kojima su ti dani ostali u sjecanju kao dani kada je bilo mnogo lakse zivjeti. Bezbriznije. S manje neizvjesnosti i straha sta donosi sutra.

Citajuci neke komentare na vijesti o ovim okupljanjima ponovo gubim nadu da ce stvari u nasim krajevima ikada krenuti na bolje. Veliki je broj onih koji s mrznjom govore o tim vremenima i o osobi kojoj je ovaj dan bio posvecen. Nikada nisam bio pristalica kulta licnosti, pa tako ni u ovom slucaju, ali toliku mrznju prema osobi koja je velikom broju ljudi omogucila dostojan zivot jednostavno ne mogu shvatiti.

Kao da smo zivjeli u nekim razlicitim vremenima.

Labels:

Friday, May 25, 2007

Najnoviji maturant

Djulijana se javljala nekoliko puta sa svojim komentarima a danas evo i njenog prvog priloga. Maj je mjesec, djeca zavrsavaju skole i nakon nekoliko diplomaca evo i jednog maturanta.

Evo sta nam javlja sretna mama:

Maja 22-og 2007. god. nas sin Mirza je zvanicno maturirao u Englewood High School u Jacksonville, Florida. Prvi je Bosanac koji je kompletirao svih 12 god. skolovanja u USA. Bilo je onih koji su poceli prije njega, ali razni izazovi ovdasnje "slobode"nazalost su ih omeli sa pravog puta.

Malo je reci koliko smo ponosni na svoju djecu. Alma nam je priredila radost prije tri godine kada je kao prva Bosanka maturirala u Douglas Anderson School Of The Art. Trenutno je na trecoj godini na Univerzitety of North Florida i na putu je da ostvari svoj san da bude uciteljica, uza spcijalnost ESOL. Kaze da posto se svi nasi opredjeljuju za biznis, medicinu, inzenjerstvo i sl., mora neko i djecu da im uci. Moram napomenuti da su oboje dosli u USA bez ikakvog predznanja engleskog jezika.

Svima onima koji su postigli vise, zelimo cestitati na uspjehu, a onima koji tek dolaze, zelimo da budu uporni i istraju.
Pozdrav od porodice Alijagic

Jos dvije slike sa proslave mozete vidjeti na ovoj stranici.

Labels: , ,

Thursday, May 24, 2007

Sretno St. Louis

Priblizava se Memorial Day, jedan od praznika ovdje u USA kojeg slave gotovo svi. Pada uvije u ponedeljak, ne radi se, pa je to prilika da se covjek malo opusti. Istina je, ima i onih koji rade (trgovine se gotovo nikada ne zatvaraju), jer ovdje bez obrta kapitala nema zivota.

Ova zadnja nedelja u mjesecu maju i dani prije Memorial Day-a je vrijeme vec tradicionalnog susreta Banjalucana koji se svake godine organizira u St. Louis-u. Skupi se tu oko 300 dusa iz cijele Amerike, pa i sire. Ove godine par familija stizu iz Evrope, specijalno za ovu priliku. Dolaze Banjalucani da se razvesele, ispricaju, isplesu, zabave. Srecu se stari prijatelji, sticu novi. Mladi dolaze u sve vecem broju. Prave se planovi za nova okupljanja. Uslika se na hiljade fotografija, nasmina desetine filmova.

Prosle godine smo Nera, Davor i ja proveli nekoliko lijepih dana druzeci se sa nasom Banjaluckom rajom. Put smo iskombinirali sa posjetom Dzindicima, koji su nam gotovo na putu prema glavnom odredistu. Skrenes samo nekoliko stotina kilometara s puta, i tu si.

Ove godine Nera i ja ne mozemo ici ali familija nije ostala bez predstavnika: dida Dane je vec prije dva dana odletio za St. Louis, a Davor se sprema na put u petak. Familija Komljenovic ce biti dostojno reprezentirana, bar se tako nadam.

Ove godine necu biti u prilici da vam prikazem dogadjanja rijecju i slikom iz vlastite “produkcije” ali se nadam da ce se Emira i Davor potruditi da mi posalju dovoljno materijala za par priloga. Davor je obecao, ali s mladima nikada ne znas sta ce se dogoditi. S Emiron nisam nista dogovarao ali poznavajuci je, nadam se da me nece iznevjeriti.

Kao podsjecanje na proslogodisnje druzenje objavljujem ovaj grupni snimak. Dok se nismo poceli okupljati za fotografisane, nisam bio svjestan koliko se ljudi okupilo.

Do slijedece godine, kada ocekujem da cemo se ponovo prikljuciti druzenju, saljem najtoplije pozdrave svim ucesnicima uz zelju da se lijepo provedu, kako to samo nasa raja zna i kao sto je to bio slucaj do sada. A vrijednim organizatorima zelim da svake godine imaju sve vise posla.

Labels: ,

Wednesday, May 23, 2007

Drago iz D.C.-ja

“Cuj, ti si postao opasan. Kada se neko s tobom sretne, mora paziti na svaku rijec. Dok trepnes, sve osvane na blogu.”

Bilo mi je to simpaticna opaska od Drage, kada smo se zadnji put vidjeli kod Dzindica na svadbi. Blog se vec uveliko citao i pomalo se sirila fama da kuda god mrdnem, trazim nesto interesantno za blog.

Nije Drago daleko od istine. Naravno da mi je drago kada sretnem nekog novog iz starog kraja ili kada prisustvujem nekom interesantnom dogadjanju, koje moze biti zanimljivo i za druge.

A da je sa Dragom uvijek zabavno, moze se vidjeti i sa prilozene fotografije. Dok Zaja pomirljivo gleda, Drago baca komentar u svom poznatom stilu. Mislim da slika sama za sebe govori sve.

Drago, sa suprugom, zivi na istocnoj obali USA, u nasem glavnom gradu: Washington D.C. Iako zivot u Americi ne ostavlja puno slobodnog vremena, Drago je redovit gost druzenja Banjalucana koje se redovito odrzava u St. Louis-u. Cujem da stize i ove godine.

Zao mi je sto zbog obaveza ne mogu da se pridruzim. Znam da ce opet biti zabavno. Posebno u Draginom drustvu.

Tuesday, May 22, 2007

Proslava mature!

Doba je kada se slave godisnjice mature. Tradicija je to ne samo nasih krajeva. I ovdje u Americi se skolski drugovi okupljaju: stizu sa svih strana Amerike, jer zivot je ovdje takav da za vrijeme radnog vijeka covjek promijeni nekoliko gradova i jos veci broj firmi.

Ova lijepa tradicija se odrzava i u nasim krajevima, ali sada je skolsku raju daleko teze okupiti nego nekada. Ne da smo razbacani po cijeloj bivsoj domovini, nego nas ima u svim krajevima svijeta.

Ovog juna se okuplja raja iz 4R razreda Tehnicke skole, generacija 1967. Veliki jubilej: od mature je proteklo punih 40 godina. Ima se sta i proslaviti. Zadnji put smo slavili 1987. Prilozena slika je iz tog perioda: Kemo, Ivancica, Emira, Azemira, Jasna, Milena, Amira, ...Bilo je veselo, onako kako to zna biti kada se raja ponovo okupi. Pjevalo se i plesalo da ranih jutarnjih sati.

Pet godina kasnije smo imali daleko preceg posla: trebalo je sacuvati glavu, do slavlja nam bilo nije. Barem meni i onima koji na ovaj blog navracaju iz gradova koji su hiljadama kilometara daleko od Banjaluke. Znam da je nekima i tada bilo potaman i da su imali razloga za slavlje. Naravno, druge vrste.

Cujem da se od ovog okupljanja sa slike odrzalo jos jedno, ali nisam siguran koje godine. Skupili su se oni koji su ostali u starom kraju. Mi, ostali, sada u Svedskoj, Italiji, USA, Norveskoj,..., nismo bili u prilici da se pojavimo, iz ‘opravdanih’ razloga.

Ove godine sam se bavio mislju da ‘skoknem’ do Banjaluke, da se sretnem sa starom rajom s kojom sam proveo cetiri sretne godine. Jer srednjoskolsko doba je jedno od onih razdoblja u zivotu koje svakome ostaje zauvijek u sjecanju. Gotovo da sam svoj godisnji odmor planirao tako da se proslava uklopi u njega. Medjutim, odustao sam. Razmisljao sam, da li je bolje da odem na proslavu i da se tamo, pored prijatelja koje bih zelio ponovo vidjeti, sretnem i sa onima koji to ne zasluzuju. A takvih ima. Znam to, a znaju i oni. Znam da ne bih mogao odsutjeti. Narocito kada se malo popije, pa se jezik odveze. A moj i ovako nije svezan.

Sumnjam da bi atmosfera mogla biti onakva kakva bi trebala biti kada se susretnu skolski drugovi. Sumnjam da bi se mogle pjevati iste pjesme koje su se pjevale 20 godina ranije.

Zato sam evo odlucio da prijatelje posjetim u neka druga vremena, kada necu biti prisiljen da budem u istoj prostoriji sa onima koje ne zelim sresti. Zelim im, prijateljima, onima kojima prijateljstvo jos uvijek znaci nesto u zivotu, da se lijepo provedu, da se prisjete onih vremena kada nam je nacija i politika bila zadnja rupa na svirali. Onim drugim ne zelim nista. U stvari, zelim im da se bar nekad zapitaju da li su sada srecni. Sada kada su ostvarili svoj podmukao cilj. Da li ih imalo grize savjest?

Sumnjam.

Monday, May 21, 2007

Ivan Frano Jukić - Banjalučanin

Jednom od najznačajnijih sugrađana, koji se ponosio svojim porijeklom i s ponosom svom imenu dodavao 'Banjalučanin', svojevremeno je podignuta bista. I to baš preko puta kuće u kojoj se rodio. Šezdesete, bila je neka godišnjica, bila je tu mala skupina kulturnih i političkih radnika i jedan red učenika... Tada je otkrivena bista Ivana Frane Jukića, u bronzi izliven rad Ahmeta Bešića. Jukić kao jedan od svetionika iz bosanske kulturne prošlosti, prosvjetitelj, književnik, etnograf, mislilac... je rodom Banjalučanin. Franjevac obrazovanjem, razapet između raje i careva, osjetio je potrebu naroda i formirao prvu transkonfesionalnu školu u Bosni. Ljubav prema domovini je pokazao i izborom svog pseudonima – Slavoljub Bošnjak.

Prije stotinuipedeset godina u Beču, Jukić je umro i sahranjen u masovnu sirotinjsku grobnicu (ista sudbina Mocart i on). Jučer se u rodnom gradu takođe se obilježavila ova godišnjica, a pored biste su govorili pjesnici.
A ponizno pišući Njegovom Carskom Veličanstvu 28 životnih zahtijeva, želja i molbi stvorio je klicu prvog evropski pisanog građanskog ustava u bh istoriji.

Kao čovjek ispred svog vremena bio je i ostao neshvaćen. Dugo vremena potom počeli su ga priznavati. A da se njegov doprinos shvata danas, nisam siguran.

Ovo pišem ne samo da pomenem znamenitog Banjalučanina nego da istaknem tragičnost čovjeka u borbi za ljudska prava, bolje reći za dostojanstvo. Prema principima starogrčke tragedije njeni junaci mogu biti samo veliki ljudi. Takav je bio i IFJ.

Prilažem dio Jukićevog zanimljivog viđenja Krajine Bosanske prije više od 160 g.

P.S. Zamalo da sam zaboravio novčanicu od 1 KM sa portretom IF Jukića (autor: Gabrijel Jurkić)

Mario

KRAJINA BOSANSKA

Među ilirskim državama, Bosna, ako njen položaj, prirodnu krasotu, i plodnost zemlje u pogled uzmeš, može zaista prvo mjesto zauzeti. Od sve pak Bosne najplodnija i najuzoritija je ona strana, što se proteže od Vrbasa k zapadu do austrijanske međe, koju Bošnjaci Krajinom zovu, a inostrani zemljepisci Turskom Hrvatskom. Prostor ove zemlje može imati 150 milja zemljopisnih, a žitelja preko: 100.000 duša. Hristjana istočne crkve ima najviše. Oni žive po selima, a nešto ih ima i po varošima; duhovno spadaju pod upravu mitropolita sarajevskoga; imaju dva manastira, Moštanica u pridorskoj, i Gomionica, u banjalučkoj nahiji; zatim imaju nekoliko drvenih zgrada, koje svijet crkvom zove a više na pojatu naliče. — Poslije njih po broju najviše ima Turaka, ili pravije reći, poturica bosanskih; ovi obitavaju obično po gradovima i varošima, a nešto malo ima ih i po selima. — Kršćana ponajmanje ima, oko 12.000; imaju šest župa (parohija), u Banjaluki, Ivanjskoj, Gradiški, Sasini, Volaru i Bihaću; stoje pod upravom biskupa bosanskoga, iliti drugojačije zvanog, apostoliceskog namjestnika.

Planine znatnije jesu: Vrtoč, Prkosi, Crna gora, Grmeč, Srnatica, Osmina, Kozara, Benakovac, Beregomica, i t. d. — Rijeke: Sava, Una, Unac, Klokot, Vrbas, Vrbanja, Vrbaska, Švrakava, Sana, Blija, Zdena. Podneblje ovde vrlo je ugodno; planine spomenute nisu drugo, nego žirorodne gore, nisu visoke, već rastovinom i bukovinom prikrivene, osobito tako zvani Savski lug, koji se kraj Save na šest sati proteže, samom je visokom rastovinom zaodjeven. Pla­nine ove neizbrojena krda prasaca svojim žirom hrane, zato svinjad najveće je blago žitelja; ali lakomost zemaljskih gospodara, ako ovako za nekoliko godina proslijedi, sve će upropastiti, jer ovi za malu cijenu prodaju inostrancima svoje šume, odkud jedni natovare pune lađe drva, te plave u Beograd, drugi sijeku duge, treći pale lug, te izvaruju potašu, drugi opet si­jeku japiju lađarsku za engleske i egipatske velike brodove; a što je opet najgore, isti kmeti nemilice poraziše šumu, jer mnogi za drugi gnoj i ne mare, već pale šumu, pa onda siju žito, a gdje je ove godine sijo, do godine već tu neće, nego opet nanovo pali; a kad sve oko sebe popali, onda se seli, i traži gdje još ima šume. Od čobana ništa da i ne napominjem, oni su svagdi neprijatelji šuma, osobito gdje ih nikakvi zakoni ne stežu, kao kod nas u Bosni.

Osim planina ima ovdje dosta ravnica i dolina, koje su vrlo plodne, s kojih stanovnici po dva žita na Ijeto skidaju; rađa ovdje pšenica i kukuruz, koji je običajna hrana seljaka, zatim proso i ječam, manje se sije heljda, zob i pir. Vinogradi bi mogli malo ne svuda biti, no samo ih ima u banjalučkoj nahiji, u predjelu Ivanjska zvanom; ali što manje ima grozđa, to više ima šljiva, i to od vise vrsta, najvise pak tako zvanih požegača, ili savki; zato u Krajini bas kao i u Posavini piju, ili pravije da reknem, loču rakiju i staro i mlado, i mužko i žensko. Ovdje ili se jelo, ili radilo, ili igralo, uvijek rakija valja da razgovore otvara, i kavgu zameće! —

Trgovina ovdje dosta je znamenita; iznosi se, kako prije spomenuh, drva za vatru, duge, japija lađarska, potaša, paklina, šišarice, pijavice, crveni luk, grozđe, svinje, volovi, sitna stoka, žito, vuna, koze, vosak, slanina, salo, maslo i loj. Unosi se pak: so, kafa, šećer, pirinač, suknene, svilene i prtene stvari, i to iz Beča, Pešte, Trijesta. Trgovina se opravlja Savom, Unom i Sanom; a trgovačka mjesta jesu: Banjaluka, Pridor, Bihać, Novi, Ostrožac i t. d. Sastanci po granici drže se na Grabu, Prosječenom-kamenu, Maljevcu, Zavalji, kod Novog, Kostajnice, Dubice i Gradiške.

Što se tiče ruda i rudnih voda, Krajina ostaloj Bosni nimalo ne ustupa; zlata, srebra, mjedi, tuča na više mjesta nahodi se, ali samo se gvozđe obrađuje. Osobite je dobrote gvozđe staromajdansko; ovo se za oruđe (alat) po svoj Bosni raznosi, premda posvuda dosta dobra gvozđa ima. Dragog kamenja, i planinskog kristala nalazi se u staromajdanskoj nahiji oko Briševa.

Običaj i nošnja Krajišnika sasvim je različna od ostalih Bošnjaka; osobito nošnja, koja opet među rišćanima i kršćanima u nečemu se razlikuje. U Kra­jišnika poimavši od opanaka, pa sve do duge crvene kape, sve je kako napomenuh, različno od drugih Bošnjaka, ne samo kod mužkih, nego tako isto i kod ženskih; ovdje je svaki komad različno izkićen i omašćen (obojen).

U Krajini ne samo Turci već i raja većinom uvijek nosi za pasom oružje; ili putovao, ili na njivi ra­dio, sve mu je puška za pasom. Zato ovdje kad šljive rode, već se napred Turci vesele, da će biti razbijenih glava; a to njihove kese puni.

Sva Krajina dijeli se na 8 nahija, nad kojima zapovijedaju muselimi i kadije, koji opet gdje su prostranije nahije, imaju svoje nahipe, ili namjestnike; svi pak podložni su veziru travanjskom.

Znatnija mjesta jesu:
u nahiji Banjalučkoj: Banjaluka, varoš s tvrđavom, na utoku Vrbanje u Vrbas, na podnožju Osmine planine; ima lijepi položaj; ispod nje se proteže ravnica osam sati do Gradiške, samo gdigdi plodnim brežuljkom (humcom) i glavicom izprosijecana; može imati do 15.000 duša; 80 rišćanskih i 60 kršćanskih kuca, ostalo je sve sami Muhamedanac, i nekoliko Cigana. Ovdi je stolica muftije, muselima i ka­dije; imaju više mejtefa (početnih učionica), dve medreze (preparandije); rišćani imaju nešto učionice; ali prava škola rišćana i kršćana jesu mehane! — Između 42 džamije najglasovitija je, ne samo ovdje, no u cijeloj Bosni, džamija Feradija. Begler-beg bosanski Ferat-paša uhvati njemačkog generala Auersperga, ucijeni ga, i ovom ucjenom sgradi spomenutu džamiju od tesanog kamena na način bazilike i olovom je pokrije; ovako prepovijeda narodna pjesna. Hristjani istočne crkve imaju više grada na tako zvanom Vlaškom bregu crkvu, tako je zovu, ali ništa drugo nije, nego drvena pojata prazna, u koju bi dvoja kola sijena jedva stala; tu samo velikih godova dođe sveštenik, on čati a skupljeni narod drži panađur. Hristjani zapadne crkve imaju jednu kolebu, gdi se svake nedjelje i svetkovine drži bogomolja. — U Banjaluci imaju u gornjem šeru toplice dobro od starine sazidane. Pazari drže se svake nedjelje, godišnji pak na rišćanske Duhove, i jest jedan najznatniji u cijeloj Bosni. Banjaluka odstoji od Travnika 18, od Jajca 14, od Save 8, a od Une 16 sati. Matija Korvin kad je oteo Jajce od Mehmeda II 1464. oteo je i Banjaluku, i ostala je u vlasti ugarskoj do po nesrećnomu boju Muhačkomu 1527. Andrija Radatović, gradski upravitelj, čuvši da je Jajce oteto, nije smio Turke dočekati, no upali grad, i pobjegne u Ugarsku. Ludvik Badenski 1688, i Josif Fridrih od Hilperusije 1737, njemačke vojvode, obsjedali su grad, all ga uzeti ne mogoše. Dok je u Budimu vezir sjedio, dotle je u Banjaluki stojao begler-beg, zapovjednik nad svom Bosnom, ali zavisio je od vezira budimskog, poslije od temišvarskog; no kasnije, kad Turci izgube sve u Ugarskoj, Bosna dobije za se vezira, i ovaj sad prenese stolicu iz Banjaluke u Travnik, kao na sredu Bosne. Banjalučki grad, što se tiče mjestnog položaja, a i građevine, doista znamenit je, ali se danas ni maloj sili ne bi mogao opreti, zidovi su i bedemi na više mjesta srušeni; istina u gradu ima 40 nizamtopčija, i do 80 topova, ali pri svem opet se reći može, da je grad više pust nego utvrđen.
………..

Friday, May 18, 2007

Mario i diplomci

Cadjo mi je, uz Dunjin snimak sa svecane dodjele diploma, poslao jos jedan fotos, uz samo nekoliko rijeci. Mozda je u pravu, mozda dodatno objasnjenje nije ni potrebno:

Prilazem fotografiju koja sama za sebe moze i treba da prica. U zagrljaju cika Maria su Muris Kobaslija, Dunja i moja mladja kcerka Anja.

Bilo je to prije sedamnaest godina, a prica ove fotografije je smirenost, sigurnost, zastita...

Cadjo

Labels:

Thursday, May 17, 2007

In memoriam - Izet Redzepagic

Sticajem okolnosti zadnjih dana se tuzni dogadjaji smjenjuju sa radosnim. Danas sam planirao jos jedan prilog o madoj generaciji, kada mi iz Njemacke stize tuzna vijest: umro je Izet Redzepagic, (zvali smo ga Redzo), kojeg se oni iz malo starije generacije sjecaju kao izvrsnog fudbalera banjaluckog Borca. Teska bolest je bila jaca i svoju dugogodisnju borbu sa njom je Redzo izgubio.

Mnogi se sjecaju sjajnih partija koje je Redzo pruzao igrajuci za Borac. Njegov talent i odlicne igre su ga kasnije odvele u Osijek, te nesto kasnije u Tursku.

Nakon zavrsetka profesionalne fudbalske karijere, Redzo se, sa suprugom Emirom, smirio u Slavoniji, gdje su planirali provesti svoje ‘penzionerske’ dane. U okolini Osijeka su poceli praviti kucu, otvorili restoran u Belom Manastiru, gdje su imali vikendicu i svoj vinograd.

Sve je islo svojim normalnim tokom do momenta kada je u Hrvatskoj izbio rat. U samo nekoliko dana, Emira i Izet su ostali bez icega. Neke spodobe u subarama i sa kokardama na glavama su opljackale i unistile sve sto su oni stvarali od svog povratka iz ‘pecalbe’. Jedino sto su sacuvali su bili goli zivoti: sav ulozeni novac i trud je nestao kao da nikada nista nisu imali.

Zadnji put sam Redzu sreo u doba nasih izbjeglickih dana u Zagrebu. Dosao je da nas posjeti, boreci se da u ona teska vremena ponovo nekako stane na noge. A nije mu bilo lako: novaca nije bilo a nesrecnika kao on je bilo na svakom koraku.

Po nasem dolasku u Ameriku smo culi da se zivot Redzepagica polako vraca u normalne tokove. Cak smo se pri nasoj prvoj posjeti starom kraju susreli sa Emirom, istina na kratko. Njih dvoje su, svako u svom poslu, uspjeli da se uklope u novi sistem i cinilo se da su one pocetne teskoce savladane.

Ne tako dugo nakon toga susreta, stize nam tuzna vijest: Redzo je obolio od opake bolesti i pocela je nova borba. Ovaj put je to bila borba u kojoj je bilo tesko pobijediti. Neprijatelj je bio podmukliji od onog iz ratnih vremena. U pojedinim trenucima se cinilo da stvari idu na bolje, da ce Redzo i ovaj novi rat preturiti preko glave.

Ali, nazalost, ne bi tako.


Danas, evo, pisem ovaj prilog da bar na ovaj nacin odam duzno postovanje prema Redzi, jer je on to zasluzio. Znam da ce se svi oni koji su ga poznavali sloziti sa mnom.

Emiri i ostaloj ozaloscenoj familiji saljem iskreno saucesce.

Labels: ,

Wednesday, May 16, 2007

Slavlje u Boston-u

Nas Cadjo je malo sporiji u reakciji kada su u pitanju aktualni dogadjaji, ali mu to necemo uzeti za zlo. Jes’ da smo u Americi, zemlji tehnologije, a ipak su prosla vec cetiri dana od jos jednog slavlja koje smo nedavno najavili a 'habera' niotkud. Informacija je, izgleda, putovala ‘zemaljskom postom’ a ne preko ovih ‘brzih’ zica na koje smo se vec svi navikli.

Ja sam se nadao da cemo sve tri diplome spojiti u jednu, ali moze i ovako. Vazno je da imamo priliku da vidimo jos jednu ljepoticu iz nasih krajeva, pred kojom je svijetla buducnost.

Evo sta nam ‘poruci’ sretni tata:

Dragi moji Blogeri,

U ime sretnih roditelja ovu kratku pricu vam pise tata od Dunje Vujinic. Zasigurno je mama vaznija te cu njeno ime pomenuti prvo, Zlata a ja sam Mladen, nekima znan kao Cadjo.

Sretni smo jer je Dunja uspjesno okoncala petogodisnji studij arhitekture na Wenthwort Institute of Technology u Boston-u Massachusetts.

Tu nije kraj, Dunja je dobila i solidan posao, mislim u solidnoj firmi, takodje u Boston-u. Mama je malo "ljuta" sto se dijete nije odmorilo barem koji dan, sta se moze, stvarnost je da ona sutra pocinje raditi.

P.S. Seji B. stavljam zabranu da salje komentare slicne onom nedavnom, dok ne ispuni svoju obavezu. - Co

Labels: ,

Tuesday, May 15, 2007

In Memoriam - Smajo Bećirbašić

(Dževad Osmančević: Smaji Bećirbašiću na komemoraciji u Parlamentu RS, 14.02.2007.)

Poštovana i draga porodico,
Dragi prijatelji,
Poštovane dame i gospodo,

Teško mi je, u ovom tužnom trenutku, pronaći riječi kojima bi se dostojno oprostili od našeg poštovanog i dragog Smaila Bećirbašića - Banjalučanina i velikog humaniste, pouzdanog i provjerenog druga i prijatelja, čovjeka za koga se s punim pravom može reći da je ''sav bio tuđi''.


Rodio se Smajo u Banjaluci, na Mejdanu, u prastaroj Kul-mahali, 20. marta 1941. godine u porodici uglednih Banjalučana - majke Zumre i oca Smaje.

Osnovnu školu i nižu gimnaziju, a potom srednju Medicinsku školu završio je Smajo u svom gradu, a onda studije sociologije na Univerzitetu u Sarajevu.

U bogatoj radnoj karijeri Smajo Bećirbašić je obavljao poslove na željeznici, potom bio načelnik Štaba teritorijalne odbrane Banjaluke, a ponajbolje rezultate ostvario je kao rukovodilac Gerijatrijskog centra i dječijeg doma ''Rada Vranješević''. Na tim mjestima najviše su došli do izražaja Smajin humanizam i nesebična briga i pažnja.

Za djecu bez roditelja on je bio ''naš čika Smajo'' - i otac i majka, i pedagog i autoritet kome pripadaju zasluge što su mnogi od njih danas ugledni, uspješni i priznati građani Banjaluke.

A naš Smajo bio je svuda - i u kulturnim i u sportskim organizacijama, a fudbalskom klubu ''Napred'' iz Mejdana Smajo Bećirbašić je poklanjao i ljubav i vrijeme. I zapjevat je umio Smajo, i pjesmom razgaliti društvo - i na plaži Zelena i Abacija i pod stoljetnom lipom u bašti komšinice Naje...

Onda su nastupila tragična ratna vremena i Smajo se, kao i hiljede njegovih sugrađana, suočio sa činjenicom da mnogi, pa i članovi njegove uže porodice, moraju napustiti grad.

Teško se Smajo mirio s tom neminivnošću, ali je osobno ostao privržen Banjaluci i čvrsto odlučio da, unatoč iskušenjima i neizvjesnosti-ostane u svom gradu.

Uvijek uspravan, dostojanstven i ponosan predstavljao je Smajo duhovnu vertikalu i moralni oslonac rijetkima koji su slijedili njegov primjer.

Jer, Smajo je znao, osjećao i uporno govorio da vrijeme bezumlja ne može vječno trajati i da će doći dan kada će se ljudi vratiti u svoje domove.

Smajo je čvrsto i bez rezerve vjerovao u suživot, jer je ljude vrednovao isključivo po njihovim postupcima. U nesigurnosti i opštoj oskudici, Smajo je uvijek nastupao staloženo, dostojanstveno, racionalno i autoritativno, jer je vjerovao u etičnost, humanost i univerzalnost ljudskih prava. Stoga je nemjerljiv njegov doprinos u radu humanitarnih organizacija kao što su ''Merhamet'' i slične institucije.

I unatoč ratu, Smajo je umio podići raspoloženje svojim sugrađanima kada bi ih posjećivao za vjerske praznike. Jer Smajo je poštovao ljude i njihove običaje.

Prijateljstvo, multietničnost i suživot za našeg Smaju su bile uzvišene vrijednosti. I nije moglo biti drugačije-jer u takvom okruženju je Smajo stasavao i svoja pozitivna iskustva drugima prenosio...

Politički angažman Smaje Bećirbašića uveliko je određen upravo pomenutim vrijednostima. Kao visoki funkcioner aktivno je djelovao u Stranci za BiH, bio generalni sekretar i uživao podršku velikog broja sugrađana i građana BiH koji su mu ukazali povjerenje kao delegatu Predstavničkog doma Parlamenta BiH i Vijeća naroda Republike Srpske.

Na tim dužnostima Smajo Bećirbašić je u prvom planu uvijek imao čovjeka, građanina, vlastitu obavezu da mu osigura osnovna ljudska prava i vrati obezvrijeđeno dostojanstvo i povjerenje u institucije.

Odlazak dragog nam Smaje Bećirbašića ostavlja nemjerljivu prazninu u tkivu Banja Luke, u u srcima i duši njegovih prijatelje i komšija - Srba, Hrvata, Slovenaca, Ukrajinaca, Bošnjaka - ostaju trajna tuga i neizreciv bol.

Po dobru će Smaju , njegovu majku Zumru i oca Smaju, kao i sve Bećirbašiće, pamtiti najbliže komšije u Kul-mahali te njegovi prijatelji Aco, Emir, Pop, Logo, Slavko, Tofko, Bobo, Fućo i mnogi drugi.

Odlazak dragog nam Smaje najteže pogađa njegove najbliže-kćerku Sanelu, sina Sanjina, sestru Ćamku, braću Habija i Pašu, njegovu Suzanu...

Ipak, i vi dragi članovi Smajine porodice, i mi-njegovi prijatelji, komšije,saradnici i poštovaoci ponosni smo što nas je ogrijala Smajina bezgranična ljubav i pažnja.

Ponosna je i ona iskrena, neuništiva, multinacionalna i multikonfesionalna, humana i građanska Banjaluka koja je na svojim grudima odnjihala Smaju Bećirbašića-ponosnog i dostojanstvenog sina ovog grada.

Hvala ti, dragi Smajo, za sve što si nam poklanjao.

Neka ti je vječna slava! Hvala

Labels:

Monday, May 14, 2007

Pomoć stiže

U prošlom prilogu sam vam predstavio mlade košarkaše iz Lanskrone, a danas evo još malo o njima.

Košarkaski klub Bosna L-A ne samo da okuplja mlade Banjalučane, već je takodjer aktivan u sakupljanju pomoći onima koji su ostali u rodnom gradu i bore se da prežive u novom ( za sve nas nenavikle na takvo nešto) okruženju.

Poslije ovog zadnjeg rata, mnogo je onih koji su udoban život 'preko noći' zamijenili za svakodnevnu borbu za golo preživljavanje. Posebno je to teško za one koji su se našli u situaciji da ne znaju šta im donosi sutrašnjica: bez posla (a i bez ikakve perspektive da će ga uskoro dobiti), ili uz minimalnu penziju, ne živi se lako. Novi vlastodršci trpaju sve u svoje džepove: za narod se niko ne brine. Čak ni za 'svoj'. A kamo li za one druge!

U julu 1998 godine, košarkaški klub Bosna L-A je organizirao konvoj humanitarne pomoći (jedan šleper od 24 tone hrane i drugih potrebština, te ambulantno vozilo) za potrebe banjalučkog Merhameta.

U pratnji konvoja išao je i autobus u kojem je bilo pedesetak putnika (od tog broja oko petnaestak omladinaca) koji su, zajedno sa odraslima, išli po prvi put u Banja Luku iza rata.

Dado mi je uz ovu informaciju poslao i jedan snimak iz autobusa. Na slici se mogu prepoznati neki od njih: Osmančević Bedrudin – Bele, Lukačević Elvira, Vajrača Nail (okrenut ledjima), Mulaomerović Mesud...

Čini mi se da nama i našoj djeci ovdje na 'trulom zapadu' nije jasno kako to izgleda nemati, a još manje, nenadati se da ćeš ikada ponovo stati na svoje noge. A trebalo bi!

Saturday, May 12, 2007

Mladost iz Landskrone

Uvijek kada pomislim da na ovom blogu gubim vrijeme uzaludno pokusavajuci da privucem paznju nase banjalucke raje, stigne email od nekog ko blog posjecuje redovito ali nije imao vremena ili hrabrosti da se javi.

Tako bi i ovaj put. Vec sam razmisljao da stvari ostavim da se same po sebi ugase, kad mi stize email od jos jednog bivseg Banjalucanina, ovaj put iz Svedske. Ferid Lukacevic (Dado) je Banjaluku ‘zamijenio’ Landskronom, mjestom na jugu Svedske, koja je bila, a i sada je, mjesto boravka mnogih Banjalucana. Jos od prije znam da je banjalucka kolonija u ovom gradu znacajna, ali nikakvih ostalih i nformacija nisam i mao.

Iz Feridovog kratkog javljanja i zdvajam ovu jednu fotografiju uz kratak popratni tekst. Naime, u Landskroni djeluje kosarkaski klub Bosna, koji okuplja mnoge mlade Banjalucane i Banjalucanke. Nadam se da cu o njima i mati priliku da napisem mnogo toga vise, jer oni to zasluzuju. Ovaj put evo samo da vam predstavim mladost sa slike.

Zadnji red, s lijeva na desno: Osmancevic Ines, Lukacevic Almir, Softic Admir, Anna (svedjanka), Lukacevic Ferid (Dado), Haraldsson Anna (svedjanka), Djelic Adis, Djelic Aida i Vajraca Amir.

Prednji red: Arnautovic Lejla, Sanja, Arnautovic Sejla, Lukacevic Admir, Krlicevic Nela i Arnautovic Atifa.

Evo, iznenada upoznasmo jos mnogo bivsih Banajalucana, bar ovako preko Interneta. Nadam se da ce se Dado potruditi i da ce nam se javiti s vise informacija (i fotografija) o klubu i njegovim aktivnostima te malo detaljnije predstaviti njegove clanove i organizatore.

Znam da bi nam Dado mogao jos mnogo toga ispricati i o ostalim Banjalucanima iz ovog kraja svijeta. To bi nam bila prilika i da njih upoznamo i da se i sa njima pocnemo druziti.


Dado, lopta je u tvojim rukama!

Labels: , ,

Friday, May 11, 2007

Križanovići

Prošlo je već jako dugo vremena kako na blogu nisam ‘predstavio’ niti jedno novo lice. Evo danas sam u prilici da vidite nove ‘face’ i nešto malo saznate o još jednoj banjalučkoj familiji na ‘privremenom’ radu u inostranstvu.

Još tamo davno sam objavio neke fotografije na kojima ste mogli upoznati Anu i Stipu Križanović. Ana je radila u Rudi Čajavecu, OOUR Prostorna Tehnika, zajedno sa još nekolicinom češćih posjetilaca ovog bloga.

Danas Ana sa familijom živi u Rijeci. O njihovoj sudbini ne znam mnogo: samo onoliko koliko nam je Ana ‘ispričala’ u kratkom email-u kojeg smo nedavno dobili.

Ana i Stipe rade u Telekomu. Na fotografiji, u prvom planu, je još jedna banjalučka ljepotica, Anina kćer Ivana, a lijevo od nje njen dječko. Kako čujemo, pripreme za vjenčanje su u toku (planirano za deveti mjesec), pa se nadamo da ćemo mu svi moći prisustvovati, makar ovako preko Interneta. Ivana završava ekonomiju (eto još jedne prilike za javljanje) a istovremeno radi u Zagrebačkoj banci.

Sin Josip je završio elektro školu (nešto mi to zvuči poznato!) i radi u brodogradilištu 3. maj.

Evo u ovom prvom javljanju toliko informacija, a do jučer smo samo znali da je Ana svoj novi dom našla u Rijeci. Nadam se da će se od sada ćešće javljati s vijestima iz tog ‘dijela svijeta’.

Wednesday, May 09, 2007

Slavlje u Pittsburgh-u

Cekajuci Izeta da mi posalje par rijeci o jos jednoj diplomi, evo i od mene par rijeci.

Zaista je divno biti u situaciji da mogu pisati o ovako lijepim trenucima. U dalekom svijetu, otrgnuti od domovine, mlada generacija bivsih stanovnika naseg grada grabi velikim koracima u bolju buducnost. Da li je to prkos, ili borba za prezivljavanje, ili oboje, ne znam, ali ova mladost se odlicno snalazi u ovim okrutnim 'kapitalistickim vodama'. Bolje od nas starijih, to je sigurno.

Slavlja su ovih dana sirom svijeta u domovima bivsih Banjalucana. Djeca zavrsavaju fakultete, magistrira se, brane se doktorske disertacije, dobijaju se poslovi u najpoznatijim firmama, istrazivackim i naucnim centrima, na fakultetima.
Roditelji i rodbina leti s jednog kraja svijeta na drugi da prisustvuje svecanostima.

Sve je to prije nekih desetak godina bilo nezamislivo, u ono doba kada je za nas starije cak prelazak u novu firmu bio veliki dogadjaj. Zivimo u nekim drugim vremenima i igramo neke druge igre. Ovi mladji igraci su vjestine i pravila igre vrlo brzo savladali i rezultati su ocigledni. Treba im se skinuti kapa s glave.

Zao mi je sto mnogi oni koje bih tako rado predstavio na ovim stranicama nemaju hrabrosti (ili volje) da se jave, da njihove uspjehe svi zajedno proslavimo. Potajno se nadam da cemo vidjeti jos neke, i to vrlo skoro!

Noc evo odmice, Tufe se ne javlja. A planirao sam ovaj prilog vec odavno, moram ga objaviti, da vijest ne 'zastari'.

Prosli petak je na Duquesne University odrzana svecana priredba u povodu zavrsetka skolovanja jos jedne generacije studenata. Na priredbi je glavni gost bio direktor CIA-e, bivsi student univeziteta. Medju slavljenicima se ovaj put nasla jos jedna nasa ljepotica: Aida Tufekcic.

Slijedeci dan je odrzana svecanost na kojoj su se dijelile diplome, a nakon toga se, po obicaju, otislo na svecani rucak. Aida je opet bila vrijednija od tate i slike su stigle vec slijedeci dan. Tata je zakazao ali ja sam ipak smogao snage da vam bar malo docaram atmosferu.
Maj 10. 2007. Tufe mi je svoj prilog poslao malo kasno a evo ga tek sada 'kacim' na ovaj postojeci. Na gornjem linku su dodane dodatne fotografije!

Posto ja Co najavio ovaj mjesec kao mjesec diplomaca i to poceo sa Sanjom evo ja nastavljam sa nasim novopecenim diplomcem, Aidom.

Aida je imala dodjelu diplome kao i Sanja istog dana samo na dva razlicita kraja Amerike. Kako se Aida odlucila da studira u gradu u kome i zivi tako je sve i obavljeno u Pitsburgu.

Duquesne University, koledz na kome radi nas urednik bio je domacin ove svecanosti.Slavilo se dva dana. U petak je bila svecanost za sve skole: farmacija, pravo, biznis, pedagogija, prirodne nauke i drugoa u subotu su se dodjeljivale diplome po skolama u razlicita vremena. Po mojoj procjeni bilo je vise od 600 studenata.

Vrijeme je bilo pravo proljetno, znaci jako ugodno pa je tako raspolozenje bilo na visini.U petak se poslije svecanosti nastavilo slaviti vani u krugu koledza gdje je bila pripremljena zakuska za sudente i goste.

Duquesne je mali privatni koledz, smjesten u samom gradu Pitsburgu, ustvari na jednoj uzvisini iznad gr! ada tak o da se sanjega mogu fino vidjeti neki dijelovi grada. To je bila prilika mnogima da naprave mnogo snimaka za uspomenu.

Dodjela diploma za skolu biznisa, bila je zakazana u subotu u podne. Krenuli smo sat i po ranije jer smo trebali pokupiti Nerinog tatu,a naseg dragog gosta didu Danijela. Medjutim zaglavili smo se u koloni auta koja je bila nepregledno duga i nije se gotovo micala zbog radova na putu.

Minute su samo nestajale a mi smo se micali puzevom brzinom. Sve nas je pomalo hvatala panika a nas diplomac je izgubio nadu da cemo tamo stici na vrijeme.

Kako je Aida bila u svecanoj odori sa cetvrtastom kapom na glavi, ljudi su vidjeli da smo u problemima pa su nas pustali. Nekako sam uspjeli doci do prvog exsita i nekim precicama smo stigli bukvalno minut do dvanaest. Naravno svi smo odahnuli ali su nam nedostajali dida Dane i nasa Sunita, koja nije mogla doci, da sa nama podijeli te fine trenutke.

Ipak bilo je lijepo biti dio te nasmijane mladosti ! i bar n a trenutak se vratiti u studentske dane. Evo uz ovaj prilog saljem vam i par slika.

Co, sada je Cadjo na redu.

Izet

Labels: ,

Monday, May 07, 2007

Slavlje u Gainesville-u

Mjesec maj je ovdje u Americi vrijeme kada se za mnoge mlade zavšava jedno od najljepših razoblja u životu, studentsko, a započinje borba za preživljavanje. Završavaju se fakulteti, stjeću se diplome, počinje se tražiti posao.

Pouzdano znam da je u mnogim bosanskim familijama ovih dana veselo: odlazi se na svečane dodjele diploma, organiziraju se fešte. ‘Izvještaja’ nemam, možda će ih biti! A do tog vremena evo jednog, familijarnog.

Nera se upravo vratila sa Floride, gdje su Davor i ona prisustvovali svečanosti na kojoj je Sanja dobila diplomu na University of Florida. Tata nije mogao lično prisustvovati jer su ga obaveze na fakultetu spriječile da otputuje, makar na par dana.

Kako čujem, bilo je lijepo. UFL je ogromna institucija na kojoj studira oko 50,000 studenata. Od tog broja najmanje 10,000 diplomira svake godine pa si sami možete zamisliti kako bi to moglo izgledati. Grad je preplavljen mladošću, raspoloženom, jer se jedan napor konačno završio rezultatima.

Gainesville nije veliki grad tako da se u doba dodjele diploma broj ‘stanovnika’ uveća za nekoliko puta. Svi hoteli i restorani su mjesecima unaprijed rezervirani. Oni koji se ne organiziraju na vrijeme, moraju se snalaziti na razne načine da nađu krov nad glavom. Spava se i 100-njak kilometara daleko od grada. Za Amerikance je sve to sastavni dio života.

Uz ovaj prilog evo samo nekoliko fotografija. Očekujem da će se još neko od slavljenika javiti, posebno što je bilo nekakvih obećanja.

Labels: ,

Thursday, May 03, 2007

Raja sa Danske zapadne obale

Mirsad Zilic, sa 'Danske zapadne obale', se kratko javio jos veoma davno, vise se ni ne sjecam kada. Vec sam mislio da nas je zaboravio, kad stize email i hrpa fotografija.

Da ne pricam previse, evo Mirsinog 'pisma':

Ne javih se dugo...

Dogadjaja o kojima bi se moglo pisati je bilo, nije da nije, medjutim nesto zbog ovog tempa, a nesto zbog moje urodjene ljenosti, ne poslah nikad nista iz ovih krajeva... Sad je doslo vrijeme valjda da se "iskupim"...

Ovdje u Esbjergu na zapadnoj obali Danske ima nekoliko nasih (BL) porodica. Nekako od prosle godine su zazivjeli "teferici" otprilike kao nekad u nasoj domovini...

Prije nam je bio veliki problem vrijeme (mislim na klimu) i mjesto... Sada medjutim , krademo od vremena ...tj koristimo svaki lijep dan a mjesta smo pronasli i ima ih itekako... Zadnji teferic je bio u nedelju (malo smo pomakli 1. maj) na jednom od mjesta kojeg je opstina napravila samo za tu namjenu. Na nama je bilo samo prilagoditi vec napravljene drzace za grill nasem raznju... pomoglo je par komada zice...

Prisutni hmmm ma bilo nas je ... pokusacu nabrojati..

Jasmin i Sanida Djuzel
Nedzad i Jasminka Blazevic
Jasmin Zilic
Mirso & Suada
Jasmin i Alijana Osmancevic
Emir (Enta) Omerbasic sa suprugom Zlatom
Vahdet -Vaha Omerbasic
Muharem Hare Rejis sa suprugom Sabine (DDR)
Miralem i Cicka (Vernesa) Mujagic...

Imena sve djece nisam nabrojao jer se ne mogu sjetiti... a i neka mi oproste ako sam jos koga od starijih zaboravio...

Dan je bio izvanredan (mislim opet na klimu) a humora, sale i pjesme nije nedostajalo...
Zapravo za ovakva druzenja nam nikad ne treba mnogo pripreme... obicno se dvojica dogovore pa onda trznu telefonom, ostale ... kazu evo mi potpalili ... pa ako si "za" prikljuci se...

Saljem nekoliko slika da se docara dojam, jer jedna slika govori vise nego.....1000 rijeci

A ti stovani upravitelju... proberi ili umanji pa objavi sve ...

Pozdrav sa Danske zapadne obale

Mirso Zilic ...

Labels:

Wednesday, May 02, 2007

Prvomajske parade - drugi put

Mnogo poznatije parade su se organizirale u glavnom gradu nekadasnje nam domovine. Bio je to dogadjaj koji smo s uzbudjenjem docekivali i organizirano pratili u one dane kada je televizor bio rijetkost u komsiluku. Mi djeca bismo posjedali na pod dok bi oni stariji zauzimali mjesta u pozadini.

Sjećam se kako smo s uzbuđenjem čekali pred televizorima da parada počne. Bio je to dan kada se pokazivalo cijelom svijetu kako naša zemlja grabi krupni korakom u svijetlu budućnost. Ucesnici parade su dolazili iz svih gradova zemlje: nastupala su kulturno-umjetničkih društava, sportisti, prikazivala dostignuća naših radnih kolektiv, igrala se poznata narodna kola (sjecate se kozarackog?), pioniri mahali zastavama, umjetnici recitovali...


Posebno uzbudjenje kod ucesnika je izazivao prolazak ispred svecane pozornice, kada su se oprastala i odstupanja od predvidjenog protokola. Ponekad bi se uvjezbana formacija poremetile, ali to se nije uzimalo za zlo.

Meni su u sjećanjima najviše ostale parade raznih rodova vojske i naoruzanja koje je ‘naša JNA’ (za one mladje, Jugoslavenska narodna armija!) s ponosom pokazivala. Svake godine je oruzje bilo sve savremenije i ubojitije a nas ponos veci i veci. Bilo je tu svega, od oklopnih vozila, preko tenkova, pa sve do raznih vrsta raketa. Što je raketa bila veća, bili smo ponosniji: značilo je to da se naša zemlja ne boji da će je netko s vana napasti, jer mi smo bili spremni i opremljeni za sve prilike. Poseban ponos bi izazivali preleti aviona, još jedan dokaz da imamo sve što nam je potrebno da se odbranimo od spoljnjeg neprijatelja.

Ali ne lezi vraže.

Spoljnji neprijatelj nas nikada ne napade, bar ne direktno i otvoreno. Učiniše nam to naši dojučerašnji poznanici i prijatelji, uz pomoć tog istog oružja kojem smo se nekada zajedno divili. Pocetkom devedesetih gledao sam na televiziji kako ti isti topovi i tenkovi siju smrt po Sarajevu. Vukovar je danima nemilice bombardiran iz svih vrsta najsuvremenijeg oruzja. Isto tako sam gledao kako ‘naši’ avioni bombardiraju televizijske predajnike, jer je njihovo postojanje otkrivalo ‘hrabre’ akcije ‘boraca’ nekada slavne nam armije. Slusao sam uzvike odusevljenja mojih bivsih sugradjana kada bi se avioni vracali iz akcija bombardiranja Jajca...

Bile su to akcije armije u kojoj smo gotovo svi proveli dio nase mladosti i kojom smo se ponosili. Cijeli nas svijet se srusio iznenada, u veoma kratkom vremenu. Ono sto je stvarano godinama unisteno je u nekoliko mjeseci. Sve one parade kojima smo se odusevljavali su postale dio neke davne, nestvarne proslosti a nase iluzije rasprsile odjednom i zauvijek.

Danas vise ne gledam nikakve parade. Ovdje u Americi ih, hvala bogu ima: od lokalnih, do onih u velikim gradovima. Ne volim ni kada mi iznad glave prelete oni crni, ‘nevidljivi’ avioni, kojima se Amerika tako ponosi.

Jedino me jos moze privuci ona poznata parada u Rio de Janeiro-u, ali tih snimaka na TV i nema bas previse.

Steta.

Labels:

Tuesday, May 01, 2007

Prvomajske parade

Sjećanje na kasne pedesete (ili možda rane šezdesete) na današnji dan, koji je većini nas ostao u lijepom sjećanju.

1. maj – međunarodni praznik rada.

Za mnoge da, ali za nas u USA, ne! Ovdje je to pomjereno za par mjeseci, a i naziv je prilagodjen ovdasnjoj politici.

Da su to ona davna vremena, vjerojatno bi se praznovalo 5-6 dana, jer danas je utorak, a uvijek smo imali običaj sastavljati dane praznikovanja. Znam da je u starom kraju i danas tako, ali su sada neki drugi praznici postali mnogo važniji i dani se sastavljaju i kad treba i kad ne treba. Za mene ove godine od praznikovanja neće biti ništa. U stvari, od sutra za mene počinju udarnički dani jer sutra je prvi dan ispita a to je vrijeme kada sam u zadnjih par godina najzauzetiji. Da stvar bude još gora, jedan od mojih pomoćnika je nedavno našao novi posao pa sada se moram snalaziti na razne nacine da sve prodje bez problema. Ali, preživjet će se već nekako.

Nego da se vratim na početak. Predpostavljam da se većina onih srednjih godina(!) sjeća prvomajskih parada: onih koje smo gledali na TV a i onih Titovom, u kojima smo vrlo često učestvovali.

Evo da se podjetim na one u nasem gradu. O onim na TV cu se vratiti sutra.

Predpostavljam da je medju posjetiocima bloga dosta onih koji su ucestvovali na prvomajskim paradama u nasem gradu. Za nju se spremalo mjesecima unaprijed. Svaka skola je pripremala svoj nastup, nastojeci da ostane upamcena po necem posebnom, drugacijem nego druge. Tako je jedne godine nekome u mojoj skoli (volio bih da znam kome) sinula ideja kako bi bilo odlicno ako bismo pripremili grupu koja bi izigravala crnce: one prave, iz Afrike, koji zive negdje u divljinama gdje ljudska noga jos nije krocila. Tako i bi. Danima smo pravili koplja sa siljcima od nekakvih konzervi, pripremali su se odgovarajuci kostimi, a i 'teniranje' je bilo dobro isplanirano: netko je nasao nekakvu crnu boju, koja nas je trebala pretvoriti u stanovnike africkih dzungli.

Na dan parade, okupili smo se u skoli rano ujutro, kako bismo se pripremili za nastup. Navukli smo svoje ‘kostime’ a nakon toga je doslo ‘teniranje’. Cak smo imali i perike tipicne za stanovnike Afrike. Na kraju, rezultat je bio zadovoljavajuci. Crnci su stigli u Banjaluku, a i jedan lav se pridruzio skupini.

Kakav utisak je ostavio nas nastup, ne znam, ali znam da smo nakon nastupa imali velikih problema da crnu boju operemo. Znam da je moja mati pokusavala na sve moguce trikove (razne vrste sapuna, cak i neka prirodna narodna sredstva za skidanje boje), ali rezultati nisu bili zadovoljavajuci. Proslo je jos dosta vremena dok je boja potpuno nestala a meni ostade ova fotografija i nezaboravna uspomena na ove lijepe dane.


P.S. Ja sam ovaj najmanji, u prednjem redu. Nekih sa fotografije se sjecam. Ko je glumio lava, ne znam, ali znam da ni njemu nije bilo lako: dan je bio izuzetno topao, o kostim tezak i neudoban, bez 'erkondisna'.

Labels: