Prvomajske parade

Sjećanje na kasne pedesete (ili možda rane šezdesete) na današnji dan, koji je većini nas ostao u lijepom sjećanju.

1. maj – međunarodni praznik rada.

Za mnoge da, ali za nas u USA, ne! Ovdje je to pomjereno za par mjeseci, a i naziv je prilagodjen ovdasnjoj politici.

Da su to ona davna vremena, vjerojatno bi se praznovalo 5-6 dana, jer danas je utorak, a uvijek smo imali običaj sastavljati dane praznikovanja. Znam da je u starom kraju i danas tako, ali su sada neki drugi praznici postali mnogo važniji i dani se sastavljaju i kad treba i kad ne treba. Za mene ove godine od praznikovanja neće biti ništa. U stvari, od sutra za mene počinju udarnički dani jer sutra je prvi dan ispita a to je vrijeme kada sam u zadnjih par godina najzauzetiji. Da stvar bude još gora, jedan od mojih pomoćnika je nedavno našao novi posao pa sada se moram snalaziti na razne nacine da sve prodje bez problema. Ali, preživjet će se već nekako.

Nego da se vratim na početak. Predpostavljam da se većina onih srednjih godina(!) sjeća prvomajskih parada: onih koje smo gledali na TV a i onih Titovom, u kojima smo vrlo često učestvovali.

Evo da se podjetim na one u nasem gradu. O onim na TV cu se vratiti sutra.

Predpostavljam da je medju posjetiocima bloga dosta onih koji su ucestvovali na prvomajskim paradama u nasem gradu. Za nju se spremalo mjesecima unaprijed. Svaka skola je pripremala svoj nastup, nastojeci da ostane upamcena po necem posebnom, drugacijem nego druge. Tako je jedne godine nekome u mojoj skoli (volio bih da znam kome) sinula ideja kako bi bilo odlicno ako bismo pripremili grupu koja bi izigravala crnce: one prave, iz Afrike, koji zive negdje u divljinama gdje ljudska noga jos nije krocila. Tako i bi. Danima smo pravili koplja sa siljcima od nekakvih konzervi, pripremali su se odgovarajuci kostimi, a i 'teniranje' je bilo dobro isplanirano: netko je nasao nekakvu crnu boju, koja nas je trebala pretvoriti u stanovnike africkih dzungli.

Na dan parade, okupili smo se u skoli rano ujutro, kako bismo se pripremili za nastup. Navukli smo svoje ‘kostime’ a nakon toga je doslo ‘teniranje’. Cak smo imali i perike tipicne za stanovnike Afrike. Na kraju, rezultat je bio zadovoljavajuci. Crnci su stigli u Banjaluku, a i jedan lav se pridruzio skupini.

Kakav utisak je ostavio nas nastup, ne znam, ali znam da smo nakon nastupa imali velikih problema da crnu boju operemo. Znam da je moja mati pokusavala na sve moguce trikove (razne vrste sapuna, cak i neka prirodna narodna sredstva za skidanje boje), ali rezultati nisu bili zadovoljavajuci. Proslo je jos dosta vremena dok je boja potpuno nestala a meni ostade ova fotografija i nezaboravna uspomena na ove lijepe dane.

P.S. Ja sam ovaj najmanji, u prednjem redu. Nekih sa fotografije se sjecam. Ko je glumio lava, ne znam, ali znam da ni njemu nije bilo lako: dan je bio izuzetno topao, o kostim tezak i neudoban, bez 'erkondisna'.