Angelo

Ovaj prilog sam bio pripremio jako davno, onda se predomislio, ali me jedan nedavni susret podsjeti na njega, pa ga evo sada ipak objavljujem. Neko isto tako nedavno rece, zasto pisati o proslosti (narocito ako je ona koja nije popularna), pricajte o svom zivotu sada, pa evo ovo bi moglo pasti u tu kategoriju.

Naime, vece prije pravoslavnog Bozica smo bili na velikoj festi koju svake godine organiziraju nasi poznanici iz Maglaja. Radi se o Zorici i Baji (oni vjerniji posjetioci ce ga se sjetiti, to je onaj sto je ostavio kesu na autobuskoj stanici jos 'na pocetku ovog bloga'), nekadasnjim stanovnicima Maglaja, bracnom paru mjesanaca kao mnogi od nas, koji tim povodom pozovu mnogobrojne prijatelje i poznanike, Amerikance i nase ‘gastarbajtere’ ovdje u Americi.

Zorica i Baja su, cini mi se, ostvarili americki san. Nakon prvih par godina borbe za prezivljavanje, 'upala im je kasika u med' pa sada zive zivot slican bolje stojecim amerikancima.

Svake godine zabave su sve raskosnije a broj gostiju sve veci. Ove godine je ta cifra premasila stotinu. Jede se i pije (piva ima raznovrsnog, cak iz nase bivse domovine), plese i pjeva do ranih jutarnjih sati. Sa ogromnog televizora u prizemlju, gdje je smjesten bar, tresti turbo folk. Ove nove pjevaljke ‘obaraju s nogu’: pjesme su, cini mi se manje vazne, izgled je sve. A ima se sta i vidjeti. Tek sada razumijem zasto prave dar-mar cak i po Hrvatskoj i Sloveniji. Mozda se i ja prebacim na ovaj muzicki trend i posaljem Arsena i Djoku u zaborav. Amerikanci su odusevljeni sveukupnom atmosferom (vidim da je mnogima od njih turbo folk ‘prirastao srcu’ jer ne odvajaju pogled s ekrana), jer ovakvo nesto vjerojatno ne mogu naci u svom okruzenju.

Nase raje ima iz svih krajeva: najvise Bosanaca, ali ima tu i nekoliko parova iz Hrvatske i Srbije. Zanimanja razna, od doktora, preko zanatlija, do obicnih radnika. Vecinom su to mjesani brakovi, koji se nisu mogli uklopiti u novonastalu situaciju, a ima i onih drugih, koji su se, na nesrecu, nasli na pogresnom dijelu drage nam Bosne i Hercegovine. Pravo bratstvo i jedinstvo, koje, izgleda, vise ne smijem pominjati jer se odmah nadju neki kojima je to nekako sumnjivo. A Amerika, brate, prima sve, i izgleda da se ovdje razlike nekako lakse prevazilaze, nego na rodnoj grudi.

Baja obavezno ‘pribavi’ i zivu muziku, koja na ‘pozornicu’ stupa negdje iza ponoci, kada se dostigne ona kriticna tacka. Muzicari su mladja raja, a muzika je, glavnom, narodna, uz primjesu starogradskih i izvornih narodnih pjesama. Nadje se tu za svakog po nesto, sto bi rekli, od Vardara pa do Triglava.

Kako noc odmice, pjesma je sve jaca, a muzika sve glasnija. Ovaj put je pozornica bila garaza i prostor ispred nje. Vece je bila neuobicajeno topla tako da se vecina raje preselila ispred kuce. Sviralo se i pjevalo da rano ujutro. Komsije Amerikanci se nisu bunile iako znam da oka nisu mogle sklopiti. Mozda im je bilo interesantno posmatrati kako se Bosanci zabavljaju…

Vrlo interesantna cinjenica je da vecina muzicara nisu nase gore list, uglavnom ne znaju nas jezik, ali sve pjesme pjevaju na njemu. Neki slucajni posjetilac iz bivse Juge bi pomislio da se radi o grupi mladica iz nasih krajeva koji su se zatekli ovdje u Americi, jer po njihovom pjevanju se ne moze prepoznati da nisu nase gore list.

U ovom mnogobrojnom drustvu koje se okuplja na ovim zabavama je i jedan Sanjin skolski kolega. Angelo, ciji je otac porijeklom Italijan a mati iz Hrvatske, je veliki ljubitelj nase muzike. Ljubav je naslijedio od oca, koji svira tamburicu u nekom lokalnom bendu, pa se i sin zaputio ocevim stopama. Poznaje mnoge nase pjevace, obozava Olivera (od njega sam dobio jedan njegov noviji CD), u kuci su ugostili Zvonka Bogdana kada je bio u posjeti ovim krajevima, veoma cesto posjecuje nase krajeve. Zadnji put sam ga sreo na Keminom koncertu. Bio sam iznenadjen kada sam ga vidio medju bosanskom rajom. Rece mi da poznaje Kemine pjesme i da ga voli slusati.

Taj nas susret u proslu subotu me, u stvari, podsjeti na prilog koji sam bio davno pripremio, pa ga evo danas, u nesto izmijenjenom obliku objavljujem. Zanimljivo je vidjeti kako se ovdje daleko od rodnog kraja okuplja veoma raznolika grupa ljudi, cak razlicitih godista, i iz razlicitih zemalja, koje eto tamo neka muzika na neki nacin spaja.

A u Bosni granice tamnih vilajeta se sve vise ucvrscuju.