Bašta hotela Palas
O hotelu Palas bi neki drugi mogli pisati mnogo više i ljepše nego ja, jer za svog zivota u Banjaluci nisam proveo baš puno vremena u njemu. Ponekad smo kao studenti znali svratiti na piće, i to uglavnom u zimskom periodu, ali moram priznati da nije bio mjesto našeg stalnog okupljanja. Zimi je to uglavnom bio snek u Marticevoj ili šokara u novom hotelu Bosna. Ljeti je to bila bašta hotela Bosna, gdje smo, u prijatnoj hladovini, znali provoditi sate, uz jednu kavicu ili pivo, na ‘radost’ konobara, koji od nas nisu imali puno koristi. Bašta ispred hotela Palas, zbog nekog meni sada neobjašnjivog razloga, nije bila interesanta za moju raju i nismo se tu baš puno zadrzavali.
Izgradjen jos tamo neke 1935-te, smješten u strogom centru grada, imao je svoje posebno mjesto i značenje u historiji našeg grada, kao što je i danas slučaj. Tamo se uglavnom okupljala malo ‘ozbiljnija’ raja a mi smo ga ‘zobilazili’, zureći ka našim mjestima okupljanja.
U novijoj historiji grada Banjaluke (govorim o godinama poslije ovog zadnjeg rata), hotel Palas je dobio posebno, čini mi se, kultno, značenje za prognanike iz grada. Još prije mog prvog odlaska u Banjaluku nakon osam godina izganstva, cuo sam priče kako se protjerani Banjalucani ljeti nalaze u bašti ovog hotela. Ali to nije sve: oni koji su dolazili iz raznih krajeva svijeta, svoje su društvo nalazili u ‘desnoj polovini’ bašte, onoj blize Gradskoj Trznici. Netko od poznanika mi je prije puta rekao: ako hoćeš da vidiš nekog od stare banjalučke raje, otidji tamo. Tamo ćeš ih sresti i prepoznati, jer svi se oni okupljaju upravo tu.
Bilo mi je to neobično ali isto tako i na neki način shvatljivo. U grad su stigli neki drugi ljudi, drugih običaja i manira, i nastala je, cini mi se, neka prirodna podjela, na domaće i došljake. Na one koji su stigli na par dana da posjete ono malo preostale familije i prijatelja i na one sto su se razbaškarili u gradu o kojem su nekada samo mogli sanjati.
Da je tako, lično sam se uvjerio. Sve svoje susrete s bivšim prijateljima i poznanicima sam dogovarao ispred hotela Palas. Sjedeći u bašti imao sam prilike da upoznam i neke druge bivše sugradjane, meni nepoznate, koji su, dolazeći sa svih kontinenata, svraćali u baštu ispred Palas da se vide sa onima koji dijele njihovu sudbinu. Kontakti su se brzo uspostavljali jer nas je sudbina činila bliskim, mnogo blizim nego smo toga bili svjesni. Sudbina nam je bila slična, samo su krajevi iz kojih smo dolazili bili različiti.
Pri zadnjoj posjeti proveo sam dosta vremena u toj bašti, srecući se sa starim prijateljima i poznanicima, ispijajući piva (Laško) i kave, uzivajući u lijepom vremenu, ne radeći ništa. Konobari su ovaj put bili zadovoljni jer se sve nije završavalo na jednoj pivi (što se sa slike baš ne bi moglo zaključiti), a i bakšiši nisu bili za baciti.
U baštu hotela Bosna nisam svraćao, iako je hladovina bila ona ista kao u neka davna vremena. Tamo mojih bivših drugara nije bilo, a ni oni koji su sada negdje daleko, nisu tamo navraćali.
Izgradjen jos tamo neke 1935-te, smješten u strogom centru grada, imao je svoje posebno mjesto i značenje u historiji našeg grada, kao što je i danas slučaj. Tamo se uglavnom okupljala malo ‘ozbiljnija’ raja a mi smo ga ‘zobilazili’, zureći ka našim mjestima okupljanja.
U novijoj historiji grada Banjaluke (govorim o godinama poslije ovog zadnjeg rata), hotel Palas je dobio posebno, čini mi se, kultno, značenje za prognanike iz grada. Još prije mog prvog odlaska u Banjaluku nakon osam godina izganstva, cuo sam priče kako se protjerani Banjalucani ljeti nalaze u bašti ovog hotela. Ali to nije sve: oni koji su dolazili iz raznih krajeva svijeta, svoje su društvo nalazili u ‘desnoj polovini’ bašte, onoj blize Gradskoj Trznici. Netko od poznanika mi je prije puta rekao: ako hoćeš da vidiš nekog od stare banjalučke raje, otidji tamo. Tamo ćeš ih sresti i prepoznati, jer svi se oni okupljaju upravo tu.
Bilo mi je to neobično ali isto tako i na neki način shvatljivo. U grad su stigli neki drugi ljudi, drugih običaja i manira, i nastala je, cini mi se, neka prirodna podjela, na domaće i došljake. Na one koji su stigli na par dana da posjete ono malo preostale familije i prijatelja i na one sto su se razbaškarili u gradu o kojem su nekada samo mogli sanjati.
Da je tako, lično sam se uvjerio. Sve svoje susrete s bivšim prijateljima i poznanicima sam dogovarao ispred hotela Palas. Sjedeći u bašti imao sam prilike da upoznam i neke druge bivše sugradjane, meni nepoznate, koji su, dolazeći sa svih kontinenata, svraćali u baštu ispred Palas da se vide sa onima koji dijele njihovu sudbinu. Kontakti su se brzo uspostavljali jer nas je sudbina činila bliskim, mnogo blizim nego smo toga bili svjesni. Sudbina nam je bila slična, samo su krajevi iz kojih smo dolazili bili različiti.
Pri zadnjoj posjeti proveo sam dosta vremena u toj bašti, srecući se sa starim prijateljima i poznanicima, ispijajući piva (Laško) i kave, uzivajući u lijepom vremenu, ne radeći ništa. Konobari su ovaj put bili zadovoljni jer se sve nije završavalo na jednoj pivi (što se sa slike baš ne bi moglo zaključiti), a i bakšiši nisu bili za baciti.
U baštu hotela Bosna nisam svraćao, iako je hladovina bila ona ista kao u neka davna vremena. Tamo mojih bivših drugara nije bilo, a ni oni koji su sada negdje daleko, nisu tamo navraćali.
Labels: sjecanja
0 Comments:
Post a Comment
<< Home