SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, April 02, 2007

Pištaljka

Pročitah i ja „Idi, vreme je“. Moram da kažem da mi je taj bgd-ski milje vrlo blizak. Moja jedina alternativa.

Samo jednu cijelu godinu, 1992, nisam odlazila u taj grad! Ne samo rodbinske, već i daleko dublje veze, kao što su studentski dani, pogled na Ušće, pozorišta, knjižare, vukli su me 2-3 puta godišnje. Išla bih malo kući (mami, tati, sestri) na kratki susret. Ali brzo sam se i vraćala, opet kući, u BL. Do rata. A onda je taj moj grad teško obolio, pošešeljio. Tješila sam se, baš kao i junaci ove knjige - velik je Beograd, ostaće valjda nešto i zdravih ćelija.


Modernim jezikom pisana, laganim i čitljivim stilom, manirom beogradske brzine u izrazu i mislima, knjiga je napisana u, rekla bih, jednom dahu pa se zato, u dahu, i pročita. Autorici kao da je glavni cilj bio da se ispovijedi i nečega oslobodi.

Dakle, jedna od mojih prvih asocijacija poslije čitanja:

Dok autobus već pristiže na odredište i prolazi pokraj beogradske željezničke, ka autobuskoj stanici, tu uz tramvajske šine, dočekuje vas dugački niz panoa uvijek oblijepljen plakatima. I već pri ulasku u grad vi još iz autobusa namirišite atmosferu. S uzdahom moram reći da bi me prizor sve ove godine često razočarao, nije lako nekome iz moje generacije naviknuti se na takvu demokratiju. Ali, sjećam se, te godine dolazim rano ujutro onim noćnim autobusom, potrefilo se da je jutro bilo i sunčano, a ono na panoima beskrajan niz istog plakata - OTPOR. Visoko uzdignuta pesnica. Bila je zima, više ne znam, '97, '98. Grad je tada mjesecima svako veče u pola osam (kad započne TV dnevnik) počinjao da zviždi. Na ulicama još od popodneva bujica studenata sa pištaljkama. Zaglušujuća buka meni je prijala. Plavi kordoni policije opasali centar grada u trostrukom sloju (nikad nisam, sem na filmu) vidjela toliko i(z)štancanih kaciga i pendreka i svega što uz to ide. Učinila mi se grmljavina sa Studentskog i Trga republike nečim novim i snažnim... Beograd se onim svojim zdravim ćelijama talasao...

Uz muke, osvanuo je 5.oktobar 2000.

Ali i zamračenje12. marta 2003.

Jovana, lik iz ove knjige, tad odlazi iz svog grada, da joj, kako ona kaže, ostatak života ne bi i dalje bio samo falsifikat. A ona je mlada djevojka.

Iz moje banjalučke perspektive knjiga je veoma dobra, možda i zato što u BL još nema ko da takvu knjigu napiše. Zadnje bl šetnje (mirovne) bijahu davno,1992. Odšetala sam ih, sjećam se, sa zebnjom, al' i nekom valjda nadom, sve četiri. No, one su zametene i ne znam ni zašto ih pominjem.

Kad god pravim veliko spremanje po ćoškovima, pobacam gomile nepotrebnih sitnica koje se vuku po zdjelama, ladicama samo zato što se odmah ne bace, pa na NJU uvijek nabasam. Čuvam ovu plastičnu pištaljku koju sam dobila na Studentskom trgu u Beogradu prije 9 godina. Možda zatreba nekom.

Između moje dvije kuće uvijek je bilo teško s tim emocijama.

Pozdrav, Ljilja.

Labels:

5 Comments:

Blogger Mirjana said...

Draga Ljiljo,
reci mi kako su tvoji u Beogradu. Jos uvijek pamtim trenutke iz naseg djetinstva kada smo se igrali odbojke na travi pored vasih zgrada (zute oficirske zgrade). Sjecam se da se je neko od roditelja igrao sa nama??? Znas li ti koliko je od tada proslo? "Samo" pola .......
Puno pozdrava tebi i Mariju
Mirjana

Monday, 02 April, 2007  
Anonymous Emira said...

Draga Ljiljo, komentar knjige je odlican, probudio zelju da je odmah uzmem u ruke.
A pistaljku, molim te, cuvaj pa makar se ubudjavila. I ja se nadam da ce jednog dana nekom u BL, ali i drugdje, zatrebati. Oh, kako bih voljela dozivjeti taj dan, dan kad ce konacno nacionalisti i svi sto im se pridruzuju iz ko zna kakvih interesa otici sa scene, da se nikad vise ne vrate.
....A Beograd, kako je samo bio lijep onaj zadnji put kad sam bila tamo, maj 93. Suncan dan, grad uglancan, probeharao,navecer pun svjetla...a tek izlozi..puni hrane (nikad prije to nisam zapazala). Pun ljudi sto setaju i kao da pojma nemaju da tu, u njihovom neposrednom komsiluku bukti rat, da ljude u Bosni ubijaju, u njihovo ime. Cesto sam se pitala da li su to znali. Medjutim, prije nego sam si i postavila pitanje, znala sam odgovor.Mediji su ucinili svoje,vecina ljudi u to vrijeme u Srbiji je imala savim druge informacije. Zato, citiram: "Prirodno je da obicni ljudi ne zele rat, ali lideri zemlje su oni koji odredjuju kurs, i uvijek je jednostavno ljude povuci u rat bez razike da li je zemlja demokratska, fasisticka, diktatorska, parlamentarna ili komunisticka. Bez razlike dali narod ima ili nema pravo glasa lako ih je podrediti volji lidera. Sve sto treba napraviti je reci im da su napadnuti, a pacifiste optuziti za nedostatak patriotizma i da izlazu zemlju opasnosti... Ova formula radi u bilo kojem sistemu..... "
By the way, sto bi rekao moj bivisi sef, i danas se lako uvjeriti da ovo 'radi'...posljednji primjer Amerika.
Medjutim, svaki pojedinac je odgovoran za svoje postupke i ni jedna vlada, ni mediji, ne mogu od postenog i dobrog Covjeka napraviti zlocinca. Druga stvar je sto tih dobrih cesto nema dovoljno a pogotovo nema 'kriticne mase' koja moze djelovati.Zato, Ljiljo, cuvaj pistaljku dok se ne skupi ta kriticna masa.

Monday, 02 April, 2007  
Blogger co said...

Da je vise Ljilja, ovaj svijet bi bio mnogo bolje mjesto za zivot. Ovako…

Lijepo je Ljilja opisala dogadjanja i nase sudine u ovom svom prilogu. Ljepse i bolje nego kada ja ponavljam iste stvari stalno, ‘over and over’, sto bi rekli ‘nasi’ ljudi. Oboje, bar mi se tako cini, pokusavamo reci isto.

A i danasnju situaciju u nasem gradu (i sire) je opisala tako slikovito da se tu malo toga moze dodati. Setnje su, izgleda, bile uzaludne. A i setaca je sve manje. Ovaj blog to najbolje pokazuje.

Nazalost.

Monday, 02 April, 2007  
Anonymous Ljilja said...

Iz tehničkih razloga tek sad sam u prilici da se javim.
Mirjana, hvala na pitanju, moja sestra Goca je dobro, ima svoju porodicu i svako jutro izlazi u 6 da bi uspjela istrčati trku koju joj nameće Bgd. Roditelji mi, nažalost, više nisu među živima. Ko je sa nama onda mogao igrati odbojku na travi? Ako misliš na nju, što nas je zimi znala pokupiti po komšiluku i u čoporu povesti na Muftijinu kulu na sankanje jer smo bili mali da idemo sami, moju mamu, onda... ti još jednom velika hvala što si se sjetila.
Uz Hakiju, Muftijina kula je u naše doba bila još jedan rosuljski brend.
Puno te pozdravljam.
I Emiru.
I sve vas.
Ljilja.

Tuesday, 17 April, 2007  
Anonymous Anonymous said...

Jedva nadjoh ovaj prilog, a znam da sam vec pisala o ovoj knjizi “Cetvorolisna djetelina”.
Tada jos nenapisanoj, doduse. Nisam ni pomislila da ce ju napisati jedna lijepa Banjalucanka sa tako beskrajno dobrom dusom.
Kako ovdje stvari stoje, ocekivala sam da cemo mnogo duze cekati njenu pojavu.
Znamo da ''jedna lasta ne cini proljece'', al’ raduje i ona: ''jedna lasta, men’s cini proljece!'' Nasa Radmila, Banjalucanka, vraca vjeru. I ne samo meni ovdje.
Inace za razliku od knjige bgd-ske autorice, meni je ova poeticnija i nekako univerzalnija. Radmila je koncentrat gorcine nakupljene u nasim dusama uspjela pretociti u rijeci koje zvone do neba.
Cita se u dahu. Mora bar dvaput!
This is it!
Pozdrav svima, Ljilja.

Thursday, 29 October, 2009  

Post a Comment

<< Home