Uvece smo se zaputili u Santa Claritu, ‘gradic’ od oko 300,000 stanovnika u kojem su se skrasili Rada i Jasko.Taj dan je nam je bilo lutanja preko glave pa smo, nakon obilne vecere, ostali do kasno uz prepricavanje dogodovstina, uz muziku a kraj kamina cija je vatra doprinijela jos ljepsem ugodjaju.

Ujutro smo krenuli u nove pobjede. Prvo smo otisli malo na rekreaciju, u park iznad kuce Huzbasica. Vrijeme je bilo prekrasno pa je palo malo zagrijavanje: basket je Radina specijalnost ali ne moram reci ko je dominirao. Nakon kratke voznje gradom, povratak kuci i odmor u backyard-u. Na toplom, kalifornijskom suncu sam vrlo brzo zadrijemao, sto mi je pomoglo da izdrzim slijedeca dva dana.

Uvece smo prosetali centrom grada (Valencia) za kojeg cujemo da je sagradjen u zadnjih desetak godina. Iako je vece bilo prohladno, na ulicama je bilo dosta svijeta: mnogobrojni restorani su bili prilicno puni, iako se u mnogima sjedilo u bastama, cesto grijanim posebnim grijacima ili pak pravim kaminima. To vece smo upoznali Indiru i Tarika, nase banjalucane na privremenom radu u California-i. Nazalost fotoaparat me nije slusao pa sam ostao bez snimka za uspomenu (Karmen, cini mi se da je i kod mene neko upetljao svoje prste) .

Kuci smo stigli prilicno kasno i razgovor nastavili do tri ujutro. Za nas sa istocne obale to je znacilo da smo jutro docekali pricajuci a da to nismo ni osjetili.