Remi

Nikad ga necu zaigrat, a da se ne sjetim…

Rat vec uvelike hara cak i sporednim ulicama naseg grada, neki su izasli neki se tek spremaju, a neki se nadaju da ce osvanut jutro bez sive magle i oblaka nadvijenim nad nasom Banjalukom. Sve ima neku dozu monotonije, straha, besparice, sve se pretvara u labirint iz kojeg nema izlaza.

Na Tranzitu otvoris sivu kliznu ogradu, tu je uvijek neki pas po imenu Skipi koji te najavi tvojim domacinima. Jos na samom pocetku moglo se sjedit i u basci, koja je i danas dan ko pod spagu. Ta basca davala je dojam kao da je sve isto, kao da su ona dobra stara vremena, ona ista stara Banjaluka. Bilo je to kao iz bajke. Na jednoj strani kajsije, na drugoj visnje. Tu smo znali kuhati pekmez u velikom kazanu koji mi se tada cinio tako velik, da sam mogla zaplivat u njemu, a sa velikim veslom smo mijesali da nam pekmez ne bi zagorio. Uvijek je u toj basci bilo puno ljudi koji su vecinom imali isti problem, oce li suta docekat?. I tako iz dana u dan… Al u toj basci su se zaboravljale brige i problemi. Kad bi se sjelo za stol i bacila partija remija sve ono tamo vani cinilo se tako nevaznim i ne bitnim. U toj basci bilo je bitno ko ce izaci kao pobjednik dana. Nigdje se nisam osjecala kao tamo. Znala sam sjediti satima u cosku i preko ramena gledati u necije karte. Na pocetku nisam kuzila igru, znala sam samo da ne smijem puno pricati i mjesati se. Kroz par mjeseci naucila sam remi, sama sam sebi govorila kako bi i ja ko od sale mogla sad sa njima da bacim partiju. Igra mi je postala jos zanimljivija, tetka je vodila evidenciju ko je u minusu, a ko je nagrabusio toga dana. Bili su to pravi profici.

Kada je postajalo sve crnje vani, igra je bila prisiljena da napusti bascu i da prijedje u kucu. Tetka i tetak su se jos davno preselili u prizemlje kuce. A u tom prizemlju nalaze se prozori koji su mislim specificni za Bosanske kuce (mozda se varam) znam da su me odusevljavali kao i danas. Tetka mi je objasnila da su napravljeni tako da bacaju vise svijetla u prostor, nigdje nisam vidjela ni slicne prozore, zato su mi mozda toliko i lijepi.
Igra je tekla dalje iz dana u dan ljudi su se izmjenjivali. Znalo se naci i po koja karta ispod stola sto je u vecini slucajeva bilo tetkovo maslo. On je to tako maherski izvodio da i ja koja nisam bila zaokupljena kartama u ruci nisam nikada vidjela kako je to izvodio. Stvarno ne znam ko je na svijetu potrosio vise spilova od njih?
Uvijek se dobro jelo i pilo, tetka je spremala meze, ruckove i vecere. Naravno da je bilo i kolaca napravljenih po recepturi Ninonske postave.

Moju nerodjenu sestru nisu zanimale karte ona je imala drugih briga u glavi. Na katu kuce u njenoj sobi bila je svakodnevna modna revija, koje leviske da obuce kakvu frizuru da namjesti, kako da se nasminka. Ja sam imala alternativu, pa kad bi mi dosadile karte popela bi se uz stepenice gdje bi davala savjete i molila da i mene povede. Nekada bi mi i udovoljila, mada sam za to ponekad morala da platim i veliku cijenu. SISANJE!
„Mozes ici sa mnom ako te osisam“. Ja sam pristajala na sve, jer kada bi izasla sa njom bila sam medju „starijom rajom“ ne moram vam ni pricati sto je to za mene znacilo.

Oblaci iznad Banjaluke su postajali sve crnji i crnji, tako ni igra nije mogla vise da „bezbrizno“ tece. A ni izlasci moje sestre nisu vise bili tako zanimljivi kao prije. Jednog dana sam izasla iz BL sa mamom, bratom i mojom nerodjenom sestrom. Nakon samo nekoliko dana pridruzili su nam se tetak i tetka. Nije bilo igre u Zagrebu. Tek poslije nekoliko godina sam s mamom zaigrala remi. Iznenadila se kako sam ga dobro znala.

Prosao je rat, tetka i tetak su se vratili u svoju kucu sa cudesnim prozorima i u svojoj basci zasadili novo cvijece i ona opet sija istim sjajem i pretvara sve u bajku.
Igra ponovo bezbrizno tece, tetka i dalje vodi evidencije ko je pobjednik dana. Prave se meze, ruckovi i vecere. Kolaci su tu ko po obicaju.
I naravno opet imaju psa, po imenu Skipi koji najavi svakog gosta, koji je dosao na partiju remija.

Majda