U ono nase doba gotovo svako mjesto u bivsoj Jugi je imalo svoje korzo. Sva su ona licila jedno na drugo, na svima je mladost ‘ubijala’ vrijeme, provodila sate i sate ne radeci nista, ali uzivala u jednoj posebnoj vrsti slobode koje, cini mi se, vise nema.

Sjecam se tih dana i poredim ih sa danasnjim, ovdje u Pittsburghu. U stvari, gotovo sam siguran da u slucaju Pittsburgh-a situacija nije bila drugacija ni prije 30-tak godina. Znam da je situacija od grada do grada, od zemlje do zemlje, drugacija ali, pricajuci sa dosta prijatelja i poznanika sirom svijeta, cini mi se da nigdje nema one atmosfere koja se osjecala na nasim korzoima tih godina. Znam da ce biti dosta onih koji ce reci: eno ga, ponavlja se, opet nostalgija za starim vremenima! Sta cu kad ne znam drugacije.

Oni stariji ce mozda reci da je pravo korzo bilo ulicom Marsala Tita, a da je Gospodska tek kasnije preuzela tu ulogu. Tacno je to, sjecam se, bio sam jos dijete kada se setalo Marsalovom: od hotela Palas to Narodnog Pozorista. U to doba saobracaja glavnom ulicom gotovo nije bilo. Samo su autobusi, oni na sprat (sjecate se, zvali smo ih londonci jer su stigli iz Londona, nakon sto su ih ovi poslali u zasluzenu penziju) ponekad stvarali zbrku.

Kasnije se korzo preselilo u Gospodsku, a nakon zemljotresa 69-te, ponovo se vratilo u Titovu.

Evo izvukoh jednu fotografiju iz tog doba, iz knjige Aleksandra Ravlica "Banjaluka - Razdoblja i stoljeca". Znam da ce biti onih koji ce se sjetiti tih vremena: i londonac, i raja u pozadini su tu. Evo i ja, kad je vidjeh, sjetih se jedne tople ljetnje veceri, kada sam na kiosku ispred hotela Palas (i on je tu), kupio prvi broj casopisa za djecu Kekec. Cak se odlicno sjecam crteza na prvoj stranici: scena iz indijanskog sela iz stripa Čapa i Gru Gru!

Cudno je kako neke tako male stvari ostanu dozivotno u sjecanju. Ljudski mozak je zaista komplicirana 'naprava'.