Turisti u Banjaluci

Prije par godina tata i baka isli su nesto obavit u Banjaluku, pa mi se ucini dobra ideja da i ja podjem sa njima, a usto da povedem i jednu prijateljicu iz Zagreba da vidi malo moj rodni grad.

Tako smo ja i Lidija stigle u Banjaluku i obisle prvo moju rodbinu tetku Isku i daidzu Medu i onda put pod noge. Pokazivala sam tako ja njoj neke znamenitosti Banjaluke, kao npr. Most, Kastel, itd. i unatoc svemu lijepom, Lidija oduševljena, pazite sad - s ćirilicom. Meni mrak na očima. A ona nesvjesno, kako ne zna ćirilicu i to joj je nešto novo, „Majda, Majda“, pa prstom u neku reklamu sta piše ovdje, pa šta piše ondje - ja luda. Čitam ja njoj, a ona ko malo dijete, sva sretna kad ona nešto sama pročita.

Stigosmo mi u banku ispod Boske da promjenimo malo para koji ce nam trebat za cevape koju cugu i tako. Cekamo u redu, a Lidija prica:“Kaj ovo, Kaj ono…?“ ja sutim samo smjeskam se nesto, muka mi, svi gledaju u nas (stigli im turisti), ne smijem ovoj nista rec mislim prepast ce se, pa gdje smo onda. Nastavismo mi nase putovanje, banku podnesosmo stojecki (niko nista nije reko) moraju i oni bit fini prema turistima.

Kako smo ja i ona u to vrijeme brijale na neku alternativu bile smo presretne kada smo ugledale stand kraj pozorista sa bedzevima. Dodjosmo mi do standa, a tamo neki ciko juznosrbijanac-moja osobna procjena. Pola bedzeva na cirilici sto je Lidiji bilo super, ono bas su posebni niko nece imat takav u Zagrebu. Tako Lidija malo, malo pita mene: “A sta pise na ovom,… a sta na ovom,…“? Ja po neki procitam, po neki nemam pojma. Uze Lidija jedan u ruku, pa ponovo:“Majda, a sta pise na ovom“?, ja pogleda ne znam ni rijec, al u to uleti ciko, pa kaze:“Ziv je cica, umro nije“!Kako je bilo puno z i c ja nisam znala. Lidija se odvali od smijeha kao ono koja glupost, bas je super. Kupimo mi tako par bedzeva ona na cirilici ja na latinici i u tim i onaj sa cicom. Idemo mi dalje po Banjaluci na cevape, na kafu, a Lidiji ne izlazi iz glave onaj bedz, pa kaze ona meni:“ To ti je Majda sigurno neka pjesma“ ja ono nemam pojma nit me interesira sta je. Kaze ona pitat cemo mi tvog starog mozda ce on znat. Doslo vece tata i baka obavili sta su trebali, sastali se mi oprostili se sa familijom i nazad za Zagreb. Tata vozi, baka pjeva:“Vracam se Zagrebe tebi, tebi pod zidine stare…“ Lidija i ja pucamo od smijeha sto baka pjeva i sjeti se Lidija bedza, pa izvadi bedz i upita Zdravka jel to neka pjesma? Tata kad je vidio sta smo mi ponjele odsjekose se covjeku noge, pa podje sta je vama, pa jel vi znate ko je to, a nas dvije ono, pa KO? Zdravko odma kreno sa savjetima: „ne moj slucajno da bi to nosila po Zagrebu, baci to, sta ce ti,…“ Ja i ona ono scucurile se iza gledamo jedna u drugu i mislimo si samo koje smo mi…!!!

Bilo je to eto fino jedno malo druzenje u Banjaluci, al ne mogu, a da se ne zapitam kakvu je sliku Lidija ponjela o tom gradu i zasto joj se toliko svidjela ta cirilica koja je na skoro svakoj reklami. Pokusavala sam to njezino zanimanje za tim pismom koje mi nije ni malo simpaticno (moram priznati) opravdati sa cinjenicom da ona studira antropologiju i etnologiju, pa ko biva to bi mogao biti razlog tolikog njenog interesovanja. U tim nekim trenutcima sam vidjela da ljudi koji hvala bogu nisu prosli kroz neke ratne situacije opste ne mogu da shvate sta je to. Zato mozda i imam toliku zelju da neke stvari podjelim bas sa vama, jer imam osjecaj da samo mi tako nesto mozemo da razumjemo.

Zapitam se i danas kakva je to sad Banjaluka gdje pisu „pjesme“ po bedzevima, krivo mi sto se Lidiji svidjela ova Banjaluka (ne znam sto sam zeljela cut), krivo mi sto joj se svidla cirilica, na kraju mi bi krivo i sto sam ju povela.

P.S.
Danas dan se sjetim onog cike za standom i pitam se sta je taj covjek mislio kada smo nas dvije sasvim naivno kupile onaj bedz, a nismo ga znale ni procitat, a kamo li njegovo pravo znacenje i kada smo o njemu komentirale na turistickom naglasku.

Majda