SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, February 28, 2007

Turisti u Banjaluci

Prije par godina tata i baka isli su nesto obavit u Banjaluku, pa mi se ucini dobra ideja da i ja podjem sa njima, a usto da povedem i jednu prijateljicu iz Zagreba da vidi malo moj rodni grad.

Tako smo ja i Lidija stigle u Banjaluku i obisle prvo moju rodbinu tetku Isku i daidzu Medu i onda put pod noge. Pokazivala sam tako ja njoj neke znamenitosti Banjaluke, kao npr. Most, Kastel, itd. i unatoc svemu lijepom, Lidija oduševljena, pazite sad - s ćirilicom. Meni mrak na očima. A ona nesvjesno, kako ne zna ćirilicu i to joj je nešto novo, „Majda, Majda“, pa prstom u neku reklamu sta piše ovdje, pa šta piše ondje - ja luda. Čitam ja njoj, a ona ko malo dijete, sva sretna kad ona nešto sama pročita.

Stigosmo mi u banku ispod Boske da promjenimo malo para koji ce nam trebat za cevape koju cugu i tako. Cekamo u redu, a Lidija prica:“Kaj ovo, Kaj ono…?“ ja sutim samo smjeskam se nesto, muka mi, svi gledaju u nas (stigli im turisti), ne smijem ovoj nista rec mislim prepast ce se, pa gdje smo onda. Nastavismo mi nase putovanje, banku podnesosmo stojecki (niko nista nije reko) moraju i oni bit fini prema turistima.

Kako smo ja i ona u to vrijeme brijale na neku alternativu bile smo presretne kada smo ugledale stand kraj pozorista sa bedzevima. Dodjosmo mi do standa, a tamo neki ciko juznosrbijanac-moja osobna procjena. Pola bedzeva na cirilici sto je Lidiji bilo super, ono bas su posebni niko nece imat takav u Zagrebu. Tako Lidija malo, malo pita mene: “A sta pise na ovom,… a sta na ovom,…“? Ja po neki procitam, po neki nemam pojma. Uze Lidija jedan u ruku, pa ponovo:“Majda, a sta pise na ovom“?, ja pogleda ne znam ni rijec, al u to uleti ciko, pa kaze:“Ziv je cica, umro nije“!Kako je bilo puno z i c ja nisam znala. Lidija se odvali od smijeha kao ono koja glupost, bas je super. Kupimo mi tako par bedzeva ona na cirilici ja na latinici i u tim i onaj sa cicom. Idemo mi dalje po Banjaluci na cevape, na kafu, a Lidiji ne izlazi iz glave onaj bedz, pa kaze ona meni:“ To ti je Majda sigurno neka pjesma“ ja ono nemam pojma nit me interesira sta je. Kaze ona pitat cemo mi tvog starog mozda ce on znat. Doslo vece tata i baka obavili sta su trebali, sastali se mi oprostili se sa familijom i nazad za Zagreb. Tata vozi, baka pjeva:“Vracam se Zagrebe tebi, tebi pod zidine stare…“ Lidija i ja pucamo od smijeha sto baka pjeva i sjeti se Lidija bedza, pa izvadi bedz i upita Zdravka jel to neka pjesma? Tata kad je vidio sta smo mi ponjele odsjekose se covjeku noge, pa podje sta je vama, pa jel vi znate ko je to, a nas dvije ono, pa KO? Zdravko odma kreno sa savjetima: „ne moj slucajno da bi to nosila po Zagrebu, baci to, sta ce ti,…“ Ja i ona ono scucurile se iza gledamo jedna u drugu i mislimo si samo koje smo mi…!!!

Bilo je to eto fino jedno malo druzenje u Banjaluci, al ne mogu, a da se ne zapitam kakvu je sliku Lidija ponjela o tom gradu i zasto joj se toliko svidjela ta cirilica koja je na skoro svakoj reklami. Pokusavala sam to njezino zanimanje za tim pismom koje mi nije ni malo simpaticno (moram priznati) opravdati sa cinjenicom da ona studira antropologiju i etnologiju, pa ko biva to bi mogao biti razlog tolikog njenog interesovanja. U tim nekim trenutcima sam vidjela da ljudi koji hvala bogu nisu prosli kroz neke ratne situacije opste ne mogu da shvate sta je to. Zato mozda i imam toliku zelju da neke stvari podjelim bas sa vama, jer imam osjecaj da samo mi tako nesto mozemo da razumjemo.

Zapitam se i danas kakva je to sad Banjaluka gdje pisu „pjesme“ po bedzevima, krivo mi sto se Lidiji svidjela ova Banjaluka (ne znam sto sam zeljela cut), krivo mi sto joj se svidla cirilica, na kraju mi bi krivo i sto sam ju povela.

P.S.
Danas dan se sjetim onog cike za standom i pitam se sta je taj covjek mislio kada smo nas dvije sasvim naivno kupile onaj bedz, a nismo ga znale ni procitat, a kamo li njegovo pravo znacenje i kada smo o njemu komentirale na turistickom naglasku.


Majda

Labels:

29 Comments:

Blogger co said...

U zadnje vrijeme se trudim da na priloge dobijene od drugih ne dodajem svoj uvod (ako to nije neophodno), pa tako to nisam uradio ni ovaj put. Zbog toga si dajem za pravo prilog komentarisem, sto upravo radim.

Majdin prilog mi je izuzetno zanimljiv i govori mi mnogo toga. Njen odnos prema promjenama u Banjaluci uzrokovanim ratnim ludilom je vjerojatno malo drugaciji od odnosa nas starijih koji, ako nista, nemamo problema sa citanjem onog sto je napisano.

I moj osjecaj prilikom prve posjete nakon odlaska je bio slican. Vec prilikom samog prelaska granice u Bosanskoj Gradisci mi je u oci upalo to insistiranje na cirilici, toliko neprirodnoj za te nase krajeve. Gledao sam te natpise sa kojekakvim kukama (sto vise kuka, to bolje), koji kao da su se trudili da citav zivot vrate u neko doba prije 200-300 godina. Sve mi je to izgledalo tako primitivno da sam dobio zelju da se okrenem za 180 stepeni i vratim odakle sam dosao.

Slicna situacija je bila i u gradu, uz dodatak novih naziva ulica i naselja, koja su jos vise ogadila i ono malo lijepih uspomena koje su zivjele u meni zadnjih godina izbjeglistva.

Kada se pitam zasto je sve to tako uradjeno, vrlo lako dolazim do odgovora. Sva ta insistiranja na neprirodnostima su brizljivo planirana da se onima koji imaju potajne zelje da se jednog dana vrate u rodni grad, ubiju i ono malo nade.

Oni mladji, koji nisu imali sansu da nauce oba pisma u skoli, jer su bili premladi za to, situacija mozda moze biti i zanimljiva ali im to nece pomoci da se snadju u gradu u kojem su rodjeni. Oni rodjeni kasnije, ko zna gdje, vjerojatno nikada nece imati priliku da to pismo nauce pa ce se u Banjaluci osjecati vise stranci nego mnogim drugovima svijeta, sto je vjerojatno bio cilj onih koji su sve to planirali.

Zbog toga Majdino razmisljanje u potpunosti razumijem i mogu zamisliti kako je ta njena turisticka posjeta Banjaluci izgledala.

Da ne bih bio pogresno shvacen, protiv cirilice kao pisma nemam nista protiv, ali vrijeme, nacin i mjesto gdje se pojavila moraju izazvati negativne reakcije u svakom onom koji se sjeca Banjaluke i zivota u njoj u neka druga, normalna vremena.

A taj famozni bedz je jos jedan dokaz mentalnog duha koji vlada jednim nekada vrlo naprednim bosanskim gradom.

Wednesday, 28 February, 2007  
Anonymous mario said...

Osjećam da ova priča miriše na politiku. Zato ću ovako, a mogao bih i drukčije komentirati.
Iako je početkom rata uvedena kao isključivo pismo (kao jedna od nametnutih nam pojava) , ćirilica nije izum ni RS, ni Srba kao naroda. Počeci pismenosti i kod Hrvata su vezani za glagoljicu i bosančicu (ćirilska pisma). Koliko se sjećam iz školskih dana latinica se uvodi tek u XIV vijeku. Danas u Hrvatskoj čak vole bosančici dati svoj ekskluzivitet. Mnogi ostaci rata nas i dalje kontaminiraju, ali u RS su sada ćirilica i latinica ravnopravna pisma, a u BiH su zvanična tri jezika: bosanski, srpski i hrvatski. Npr, 'Službeni glasnik RS' se može naručiti na jednom od ta tri jezika i dva pisma. Možete pretpostaviti o kakvim se tu razlikama radi! Poslije rata sam od jednog Amerikanca dobio kompliment što se služim sa dva pisma. 'Vama će biti lako da osvojite demokratiju!' – rekao mi je.
A ja jedva čekam da prođe ta demokratija pa da živimo k'o ljudi!

Wednesday, 28 February, 2007  
Blogger co said...

Cini mi se da nam je Mario bio na duzem sluzbenom putu jer nije ga bilo vec duze vremena (a ja se zabrinuo da mu se nije sta desilo).

Welcome back (nadam se da razumijes sta sam napisao)!

Da moj Mario, prica mirise na politiku ali i na mnogo toga drugog. Da nije bilo politike ne bi bilo ni price (nadam se da se slazes sa mnom)?

Nego kada si nam tako lijepo objasnio historiju cirilice i latinice, zanima me da li znas da li se engleski u skolama jos uvijek pise cirilicom ili su i tu nastupile znacajne promjene?

Wednesday, 28 February, 2007  
Anonymous mario said...

Engleski ćirilicom, lijepa anegdota! Naš kolega Zoran Tanović, Crnogorac, pričao mi je o piasanju francuskog ćirilicom u ona vremena u Titogradu.
Ovdje je po mom skromnom mišljenju pao nivo znanja u školama osim u poznavanju engleskog jezika. Čak na uštrb ćirilice.

Wednesday, 28 February, 2007  
Anonymous majda said...

Kad sam krenula u prvi razred onda smo ucili i cirilicu i latinicu, pisali smo u pocetku latinicom, pa smo ju nakon odredjenog vremena izbacili u potpunosti. Kada sam zavrsila cetvrti razred osnovne skole i kada je krenula prica o odlasku iz Banjaluke onda me je mama prisiljavala da si ponovim latinicu sto mi tada nije bas bilo pretjerano vazno. A kada sam izasla iz Banjaluke i krenula u novu skolu u mojim zadacnicama iz Hrvatskog znalo je biti i po koje slovo, rijec i recenica na pismu sa Bascanske ploce (nadjenoj na Krku – ako cemo o istoriji). Znam da se u Banjaluci koristila cirilica i prije rata i svi su je znali, ali vjerujem da u ono vrijeme nije bas bilo bedzeva sa Drazom Mihajlovicem „Junak sa Ravne Gore“!

Wednesday, 28 February, 2007  
Anonymous Djulijana said...

Kao prvo da kazem da je moja porodica "dobrovoljno" napustila BL u februaru 1995. god.Razloga mnogo sto licnih, sto objektivnih. O tome nekom drugom prilikom. Bili smo zivi svjedoci "Odrastanja RS".Uvodjenje cirilice kao zvanicno pismo u skolski program, nas nije mnogo iznenadilo (kad su uveli popove, sto ne i pismo), ali kad uvedose EKAVICU, e to je bilo nesto za dozivjeti. U skoli je bila obavezna, jer su svi udzbenici bili "poklon" iz Matice Srbije, a van skole djeca su govorila kako su do tada i naucila, cak su se jedni drugima rugali ako bi koristili ekavstinu van skolske klupe.Ne prodje malo, vidim moja kcerka pise cirilicom , a koristi nekakvu novu ijekavicu npr. mljeko, bjelo,cvjece....Odem kod uciteljice Ruzice da pitam sta je ispravno, a ona veli:"Zbunjena sam isto kao i Vi, ali odredba je takva, neka samo koristi cirilicu, a gramatika nije vazna".
Da ne budem jednostrana.God. 1996 Jacksonville FL, moja kcerka je bila peti razred, savladala engleski dovoljno da komunicira sa drugom djecom u skoli. Razmjenjuje cirilicu, latinicu za korenska slova sa drugaricom u skoli. Nailazi djecak iz razreda (Sarajlija) i kaze :"UUUUU, sad cu te reci uciteljici da pises cirilicom!"
Da li je potreban komentar?
Sto se tice novih naziva ulica,evo jedna istinita prica.Trebao mi je broj "Biro-a za raseljavanje"(etnicko ciscenje) tada smjesten u prostorijama MZ Mejdan. Nazovem informacije 988:
JA: Dobar dan, molim Vas treba mi broj MZ Mejdan
SLUZBENICA: (sarkasticno)Takva MZ ne postoji, mozda mislite na MZ Obilicevo?
JA: (sarkasticno)Pa, gdje izvukoste Obilica,ma nije ovo mali Beograd (Obilicev venac-Obilicevo).Kad vec morate mijenjati, zar nema "nasih"savremenika zasluznih da nose ime ulice,MZ? Npr. Branko Copic
SLUZBENICA: (grohotom)HAHAHAHAHA U pravu ste HAHAHAHAHAHA
Opet da ne budem jednostrana. Stupim u kontakt sa rodbinom u Sarajevu. Zbog razlike u vremenskoj zoni i nedostatku posjedovanja kompjutera sa njihove strane, odlucimo se za dopisivanje.Dadose mi adresu: ulica TEHERANSKI TRG br.xxx.
Sto bi rekli "nasi" Amerikanci WHAT THE F***??????
ZAKLJUCAK; Vidjela zaba da se konji potkivaju, pa i ona digla nogu.
Dakle, ja sam se osjecala kao stranac u svom gradu jos prije izlska iz BL, zato nikada nisam ni osjetila potrebu da se "vratim", a i iz vasih pisama vidim da se nista nije promijenilo na bolje. Sta i ocekivati, budimo realni, pogledajmo strukturu "gradjanstva", svaka cast izuzecima.

Wednesday, 28 February, 2007  
Anonymous Ljilja said...

Elem, rat se netom završio, prestalo se pucati, nema ratišta, radnih obaveza, prvih linija, tj. crta, nema vojne policije, ni policijskog sata,... ne treba više ni papir za kretanje za Marija.... lakše se diše, djeluje zapravo nevjerovatno... mislila sam da to nikad prestati neće... Ostala ćirilica, ekavica, vjeronauka po osnovnim školama i nešto novo: EDUCATION FOR PEACE, projek(a)t (na taj termin sam ubrzo postala vrlo alergična) međunarodne zajednice za nastavnike osnovnih i srednjih škola. Organizovaše vrlo seriozno u 4-5 navrata tokom cijele jedne školske godine vikend-seminare za odabrane škole po čitavoj BiH. U Banjaluci odabraše školu 'Braća Pavlić' (sada 'Ivo Andrić'), te Gimnaziju. Profesor, Kanađanin iranskog porijekla, gospodin prof. dr. Danesh sa Landegg International University-a iz Zűricha, smiren, iskusan, radi taj posao već 30 godina, putuje svijetom iz žarišta u žarište i tako do Bosne. Ima svoje asistente, mlade studente raznih boja, ljubazne, sa osmjesima koje nikada ne gube.
Predavanja interesantna, sa puno efektnih primjera i raznih iskustava, nas svaki put pun amfiteatar Tehničke škole, kreiranje civilizacije mira. Onda rad po radionicama... Meni se svidjelo, poslije onog mraka, malo opuštenosti. Ali nakon jedne 'vježbe', osjetih, rekla bih, sav cinizam od strane faktora što ga godinama već nazivamo MEĐUNARODNA ZAJEDNICA. 'Kao vrlo važnu stvar', veli nama jedna od ljepotica - asistentica , 'nastojte da u klupama zajedno sjede djeca različitih nacionalnosti, a obavezno koristite oba pisma i to na primjer jedne sedmice ćirilicu, a druge latinicu.'Bože moj, ona o Bosni pojma nema, ona ima svoju matricu i samo je (h)aplicira. Ona zaista ne zna da mi, ne da smo učili, čitali...već po Bosni živjeli. Bilo mi nešto muka poslije vježbe. Ali ipak mislim, sami smo krivi.
Pozdrav svima, a posebno Lidiji, divnoj junakinji Majdine iskrene, višeslojno ispričane priče koju sam itekako razumjela.

Thursday, 01 March, 2007  
Anonymous Dubravka kusmic said...

Tema je zanimljiva, i evo malo komentara s moje strane

Prva slova s kojim sam se srela bila su na cirilaici. Moj tata je svaki dan donosio kuci dnevne novine POLITIKA.
Sjecam se dobro tih velikih slova na naslovnoj strani. Tako sam ja sama nucila citati u veoma ranom dobu, gledajuci u novinsku stranicu prostrtu ispred sporeta gdje se lozio ugalj. Bilo je lako uociti velika slova u vrhu stranice i onda poslije prepoznajes ista slova u tekstu……….
Tako da sam ja sa znanjem cirilice posla u skolu. Do kraja drugog razreda sva djeca su znala oba pisma.
Bila je obaveza sve do kraja osnovne skole da se naizmjenicno koriste jedne sedmice cirilica, jedne latinica.
Poslije u srednjoj skoli bio je slobodan izbor i vecine djaka je koristila latinicu. Vjerovatno zato sto je jednostavnija za pisanje i vise u upotrebi.
Ja sam bila jedna od rijetkih koji su koristili cirilicu. Bio je to moj vlastiti izbor. Nije bilo nekog posebnog razloga.
Studirala sam na Elektrotehnickom fakultetu u Sarajevu I nastavila pisati zabiljeske na cirilici.
Uvijek ima studenata koji vole da se posluze tudjim zabiljeskama. Moje niko nije htio.
Kad sam pocela raditi u Cajavecu, morala sam se prebaciti na latinicu jer su daktilografkinje imale problema s mojim rukopisom.
Ustvari nije rukopis bio problem jer su latinicu lako citale. Meni nije smetalo da se prilagodim.
Taj obicaj da se u bosanskim osnovnim skolama koriste jednako oba pisma, to je ustvari bila jedna privilegija za sve nas.
Isto tako smo uvijek bili upozoreni na casovima jezika ako postoje rasliciti termini za istu stvar u hrvatskom i srpskom jeziku.
Htjela bi ispricati jedan dogadjaj gdje se moze vidjeti kako daleko doseze jezicka dosljednost I perfekcija.
Radeci u profesionalnoj elektronici, ja sam veoma cesto isla u Beograd, u VTI da ovjerim tehnicke uslove za testiranje I prijem razlicitih proizvoda.
Tamo bi bila komisija sastavljena od predsatvnika svih rodova vojske , kopneni , avio I mornarice. Svi oni zive u velikom Beogradu.Ja sam za njih koleginica iz "unutrasnjosti".
Jedan oficir , rodjen I odrastao u Hrvatskoj, radi u Srbiji je prilozio svoju promjedbu na moje Tehnicke uslove.
Ja sam u tekstu na jednom mjestu napisala "istosmjerna struja" a na drugom mjestu "naizmjenicna struja".
Primjedba glasi : nisam bila dosljedna u koristenju termina.
Zato sto postoje dvije razlicite terminologije
Istocna koja koristi: jednosmjerna …..naizmjenicna
Zapadna koja koristi: istosmjerna…. Izmjenicna
I onda prica kako je on koristio jednu terminologiju u Hrvatskoj pa se poslije morao prolagoditi na drugu u Srbiji……
U meni se probudio neki ponos i prkos u isto vrijeme.
Bilo mi je drago da sam mogla nesto reci u moju odbranu, a to je da sam ja iz Bosne (sredina izmedju istoka I zapada), da su nama poznate obe terminologije.Zbog toga mi se moze oprostiti ako ih nekad pomijesam.

sad mi je pala na pamet ideja da napisem prilog o upotrebi engelskog i francuskog jezika u Montrealu i provinciji Quebec.
To je veoma interesantno, ovdje cak postoji i jezicka policija
puno pozdrava svima od Dubravke Kusmic

Thursday, 01 March, 2007  
Anonymous Emira said...

Samo da se malo nadovezem svojim komentarom. Iako mi se cini da postajem ‘svakom loncu poklopac’. Ipak.
Bilo je divno citati Majdin clanak, osjetiti kako je ona dozivjela taj susret sa svojim rodnim gradom I svim novim, dobrim I losim. Sigurno joj nije bilo lako. Sve bi nakon toliko vremena bilo sve drugacije cak I da je otisla svojom voljom, napr na studije. Medjutim, nacin na koji smo mi svi otisli I zbog cega, ostavio je strasnu gorcinu koja cesto truje nas odnos prema svemu sto tamo vidimo, iako ponekad nema mjesta za to. Napr. cirilica nije kriva za ono sto se desilo, niti za ono sto se od tada desava po nasim skolama. Krivi su ljudi koji nastoje koristiti sve samo da bi ostvarili svoje ciljeve. O tim ljudima se vec dosta reklo, a dosta ce Vrbasa proteci da se ljudi opamete, pa ih prestanu birati i davati im legitimet.
Od kada je svijeta i vijeka, oni koji su imali ili zeljeli vlast I moc koja s tim dolazi, koristili su sva moguca sredstva da ostvare svoje ciljeve, a obicni ljudi su nasjedali tim pricama, palili se I pocinjali mrziti one drugacije (vjera, rasa, naciji...razlog se uvjek moze naci). Vlastodrsci i politicari su posebno voljeli stvarati atmosferu straha i ugrozenosti. Tako je obicno pocinjalo. Sjetite se samo clanaka po nasim novinamaprije rata, Njemacke kad je Hitler dolazio na vlast, poslije je bilo lako. Amerika poslije 11-og septembra je tekodje dobar primjer za to. Da se vratim na cirilicu. Kad smo mi isli u skolu, bila je obavezna, Dubravka je vec pisala o tome, za one mladje koji ne znaju. Ja nisam nesto puno voljela koristiti cirilicu, jer mi je bilo lakse sa latinicom iz prostog razloga sto sam prvo ucila latinicu. Kasnije sam sama sebi uvela da koristim podjednako oba pisma, medjutim nikad nisam mogla brzo pisati cirilicom (sjecate li se brzine kad su se morale pisati zabiljeske) pa sam je kasnije prilicno zapostavila. Mislim da smo mi svi koji smo znali oba pisma na neki nacin bili bogatiji.
Pade mi na pamet jos nesto. Koliko bi svijet bio siromasniji da je zbog onoga sta su njemci ucinili za vrijeme drugog svjetskog rata, ljudi prestali da slusaju Betovena, Baha ili da smo prestali da citamo Getea, Mana,Brehta (morala sam ga spomenuti zbog “Majka Hrabrost”), ili da smo prestali citati Tolstoja, Dostojevskog I druge zato sto su originalno pisani pismom slicnim nasoj cirilici.
Ima, medjutim, nesto sto se meni cini strasno i najgore od svega sto su ove nove vlasti I nacionalisti donijeli. O tome necu nista sama napisat ali cu vam iskopirati clanak A. Hemona koji sam nasla negdje na internetu i poslati sljedecim postom.

Friday, 02 March, 2007  
Anonymous od A. Hemona said...

Citat: " Moj otac je krajiški Ukrajinac, rođen u okolini Prnjavora, gdje je prije rata živjelo petnaestak različitih nacija. Ukrajinci su se tu doselili krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka, nakon što je Austro-Ugarska prvo okupirala, a onda anektirala Bosnu i Hercegovinu. U ta doba zapadna Ukrajina - Galicija i Bukovina - također je bila dio Austro-Ugarske, pa su se moji galicijski pradjedovi i bukovinske prababe kretali unutar granica, a u Bosnu su, prema porodičnom predanju, došli zbog šuma - sa obiljem drva bilo je lakše preživjeti zimu.

Duga je to priča, ali jedna od posljedica tog egzodusa je da sam uvijek imao i još imam dosta rodbine po Bosanskoj krajini, uključujući i Banju Luku. Moja sestra od strica Ana, koja u Banjoj Luci radi kao doktor, jedna mi je od najdražih rođaka. Manje-više smo istih godina, a i često smo provodili ljeta na selu oko Prnjavora, pa kad god dođem u Bosnu, ja odem u Banju Luku da je posjetim. Ovaj put, međutim, nagovorio sam je da sa kćerkom Natašom dođe kod mene u Sarajevo. Ana je u Sarajevu bila mnogo puta, ali Nataša je tek malo starija od dejtonske Bosne (11 godina) i u Sarajevo nikad nije zalazila.

Nataša je normalno, pametno, prelijepo dijete. Odličan je učenik, ali prati likove i djela kako stranih, tako i domaćih estradnih zvijezda. Voli da čita knjige, ali ne voli Harryja Pottera. Nedavno je bila na ekskurziji u Tesliću, i jako voli svoju baku, moju strinu. Moja skrivena ambicija je bila da Nataša nikad ne zaboravi svoju prvu posjetu Sarajevu. Otud mi nije bilo lijeno da im Sarajevo pokažem uzduž i poprijeko. Jeli smo impresivne ćevape kod Želje. Sjedili smo u Inat kući i gledali Bembašu, poznatu im iz pjesme. Išli smo na kolače i bozu kod Ramisa, hodali po Čaršiji, sjedili na Ferhadiji. Sa Jekovca smo gledali na Sarajevo i ja sam im objašnjavao kako se odvijala opsada (koliko sam mogao, jer ja za opsade nisam bio ovdje), kakva je bitka bila na Žuči. Prošli smo pored Markala, pokazao sam gdje je pala granata na red za hljeb u Ferhadiji, kojom se ulicom penjao nosač Samuel. Išli smo na Vrelo Bosne, iznad kojeg je sve minirano, truckali se Alejom kestenova u kočiji. Pričao sam im o braći Morić i braći Halilbašić, o Ćeli, Caci i Ćeli i Aliji Delimustafiću i inim patriotskim ubicama i gangsterima, pokazao Morića han i Gazi Husrev-begovu džamiju i medresu i biblioteku. Hodali smo Vilsonovim, prošli pored mnogih ruševina, stali na Vrbanji gdje su pale Suada Dilberović i Olga Sučić.

U stanu moje bake Jozefine vidjele su rupe od snajperskih metaka i gelera, a ona im je pričala kako je snajper u stomak strefio ženu koja ju je u tom trenutku držala pod ruku. Gonio sam ih da jedu svjež rahatlokum, naučio ih šta je ćurokot i gdje je Vratnička kapija, ispričao im o značaju i vrijednosti aščinice Hadžibajrić F. Namika, kojom sad rukovode njegove divne kćerke. Stajali smo i na mjestu s kojeg je Gavrilo strovalio jednu Imperiju, pokazao gdje su Sinagoga i Eiffelov most i razne pravoslavne crkve. I onda sam na kraju te sulude turneje, koja ih je obje iscrpila, pitao Natašu da mi opiše svoje utiske, kako joj Sarajevo izgleda.

Nataši se Sarajevo jako dopalo. Veći je grad od Banje Luke, ima više prodavnica i kafića i turista, ali joj se činilo, rekla je, kao da je u "stranoj zemlji": građevine su drugačije, ima puno džamija i muslimana (kojih, je li, nema u Banjoj Luci), imena ulica su drugačija (Ferhadija, recimo, kao ona džamija što je više nema u Banjoj Luci) itd.

Sa stanovišta običnog banjalučkog djeteta Sarajevo je ljuto inostranstvo. Zahvaljujući naporima izvjesnog Radovana Karadžića i njegovih nasljednika koji, evo, sjede u vrhu dejtonske države koju su onomad zatirali, Nataša je odsječena od historije i iskustva, ne samo zemlje u kojoj živi nego i vlastite porodice - ja sam onaj ujko iz dalekog inostranstva.

Neko veče sam gledao gospodina Paddyja Ashdowna kako vješto odolijeva naletima Senada Hadžifejzovića - kad bi Senad servirao pitanje čiji je subjekat bila muka "običnog čovjeka", gospodin Ashdown bi uzvratio bekhendom raznovrsnih procenata (porast industrijske proizvodnje u prošloj godini je 25 posto, naučili smo). Kad bi Senad spomenuo "mržnju" koja je gora nego ikad, gospodin Ashdown bi govorio o pozitivnim promjenama i budućnosti - u Bosni je dobro, smatrao je Ashdown, samo to niko iz nekog razloga ne zna. Ne ulazeći u analizu nevjerovatne kombinacije arogancije i namjernog neznanja, sve što ja treba da znam da vidim da je posljedica gospodina Ashdowna i stranog protektorata potpuna katastrofa jeste ono što mi je Nataša rekla - da joj je Sarajevo "strana država".

Srpski, a i drugi, kriminalni nacionalisti znaju da je sve što Ashdownu treba iluzija integracije, da oni dođu na posao da se igraju demokratije i države, i da za to dobiju nezasluženu platu. U međuvremenu, Natašina generacija (a i druge, bezbeli) odrasta obučena da je sve izvan Republike šumske inostranstvo - za desetak-dvadeset godina, dok se Paddy Ashdown bude odmarao u udobnoj penziji na nekom Mediteranu, Natašina i druge generacije neće imati apsolutno nikakve veze sa prijestonicom države čiji su nominalni građani. Nacionalistička vrhuška tzv. međunarodnu zajednicu zamajava i zavlači iluzijom mučne integracije, koreografijom minimalne tolerancije, koja svojevoljno slijepom Ashdownu možda izgleda kao napredak, dok se na terenu, u Banjoj Luci, djeca uče da Bosne tamo nema, da je nije nikad bilo, niti će je ikad biti, da je Bosna preko sedam mora i sedam mora, u inostranstvu.

Nataša će možda sa bosanskim pasošem putovati u pravo inostranstvo, kod tog ujaka ili kod ostalih, kanadskih, Hemona, ali će građanin Republike Bosne i Hercegovine biti koliko i gorespomenuti Harry Potter. Nije to, naravno, njena krivnja, a ona će, možda, uz zalaganje rodbine i ujaka koji će joj pričati priče o Sarajevu i drugim gradovima u svijetu koji se ne sastoji isključivo od Srba, naučiti nešto o zamišljenoj, začaranoj zemlji u kojoj je, nekad davno, prije nego što se ona rodila, bilo gradova gdje je znalo živjeti petnaestak različitih nacija i, što je važnije, raznovrsni dobri ljudi."

Friday, 02 March, 2007  
Anonymous majda said...

Ja sam iz onog vremena gdje je cirilica bila nametnuta od strane „vanzemaljaca“ iskljucivo cirilica i nista vise ni manje. A netom prije toga pokazali su nam i naucili nas da ima jos neko pismo, a da ga mi NE SMIJEMO upotrebljavati tako da sam ja latinicu neko vrijeme skoro i zaboravila. To im je valjda i bio cilj. (Tako vidim neke da i na netu pisu cirilicom, sto mi nije bas jasno – zanima me kako izgleda tastatura ili je mozda ona na latinici a program ju prebacuje na cirilicu, nemam pojma). Mozda zato nosim averziju prema tom pismu, mozda mi je zato i bilo muka kad je moja prija bila bas odusevljena s onim sto je meni neko vrijeme bilo nametnuto. Mozda zato NIKAD ne bi mogla „kupit bedz na cirilici“. Mislila sam da me mozete shvatiti, ali sam skuzila ovdje malu dobnu razliku, jer vama ju u skolskim klupama niko nije nameto imali ste pravo izbora, mozda trebate da pitate svoju djecu (koja su sjedila u klupama kada je bio rat) sta iskreno misle o tom pismu koje su MORALI da koriste u skoli.

Zato je ja poistovjecujem sa politikom vanzemaljaca.

Friday, 02 March, 2007  
Blogger co said...

Evo jos jedne pricice (istinite) koja se veze na ovu temu. Kada smo ljeti 2005-te bili u Banjaluci, Nera je htjela da kupi knjigu poezije Alekse Santica. U stvari, htjela je knjigu dati Sanji za uspomenu ali je u knjizarama nasla samo najnovije izdanje, naravno na cirilici. Kako Sanja nije imala sansu da nauci cirilicu (a sigurno je ovdje u Americi nece nauciti), Nera je odlucila da srecu okusa u Santicevom rodnom gradu (tamo nas je put vodio na nasem putu ka moru).

U Mostaru, situacija slicna (odnosno ipak malo drugacija): tamo ne samo da nisu imali knjigu na cirilici (cudno!), nego nisu imali nikakvu. Kako sada stvari stoje, Santicevih knjiga u njegovom rodnom gradu nece biti na knjizarskim policama u skoroj buducnosti. To je realnost ove nase danasnje Bosne (i Hercegovine) koja ocigledno nekima (prije bi se reklo, mnogima) odgovara. Da nije tako, valjda bismo to primijetili.

Friday, 02 March, 2007  
Anonymous Ljilja said...

Co, hvala ti jutros za ovu ljubavnu…
Moj P.S. iz prošlog priloga izgleda zalutao, pa ga ipak ponovo saljem.

P.S.
Sjećam se samo da iz dubine onog mraka sa početka ove moje pričice zapamtih i jedini, u cijelom tom periodu naučeni stih. Izašao na zadnjoj strani časopisa ''Prelom'' 93. god. prošlog vijeka u BL!? Svojim očima nisam vjerovala kad sam ga tad vidjela (men's čini na ćirilici):
''Livada sa istim cvijećem/ oči mi ne veseli/ Ta istost što sama sebi miriše,/ dosadna je i pčeli!'' – Enes Kišević.
Časopis je imao mali tiraž, nosio se pod jaknom, u cekeru , ali ko je htio mogao ga je kupiti... Izuzeci... Ja i u hemiji često insistiram na izuzecima, jer se onda i pravilo lakše shvati. Ne znam šta mi bi pa se ovako raspisah, prošao nas grip.

Saturday, 03 March, 2007  
Anonymous Sejo said...

Halo junaci, jeste se umorili?
Caja, Canak, je li nestalo tinte ili fale "nostalgicne teme"?
Fotografija uz ovaj prilog prikazuje kucu sa kraja moje ulice( nekad Strosmajerova) u kojoj je stanovala porodica Pascollo (ili Pasccolo?).Austrougarska po porijeklu, Becka familija koja je ostavila dubok trag u B.Luci.Cankove komsije su bile vlasnici ciglane, glavni akcioneri i upravitelji pivare, mislim da su i sa hotel "Bosnom" isto tako imali blizak vlasnicki odnos.
Bili su dobri sa mojom familijom a kcerka Valika je bila , za vrijeme studiranja u Zagrebu, "cimerka" moje sestre.Njen tata, vec u dubokoj starosti, bio je sef Banjalucke pivare i na posao je isao mopedom sivomaslinaste boje oblika zenskog bicikla(bez "rame").Kada se vracao sa posla obavezno je hvatao zalet od hotel "Bosne" (ili Cajine zgrade) a onda kod moje kuce gasio motor("dekompresorom"-frrrr) pa je koristeci inerciju stizao do svoje vile.Mi smo svaki dan culi taj poznati zvuk po kom se mogao naviti sat.Svojom taktikom je za svoga dugog zivota ustedio sigurno bar nekoliko litara benzina-mjesavine i ozbiljno doprinjeo zastiti okoline sto je sada jako interesantno i u skladu sa "Kyoto protokolom"!Ciao!

Wednesday, 07 March, 2007  
Anonymous Canak said...

Sejo, Sejo!! Pisem ovo tebi, Emiri i Mariju, koji me tako njezno budite iz zimskog sna.

Cim sam je ugledao, slika Ville Pasccolo me vratila u moje djetinjstvo, jer preko puta nje sam rastao od svoje prve do dvadeset prve godine. Sjecam se dobro Pasccola: dva brata Slavko i Djuro, treci stricevic - tri 'burzoaske porodice'. zaostale u Strosmajerovoj ulici, u Banjaluci, na Balkanu. Ostatci 'nenarodnog, okupatorskog, burzoaskog austro-ugarskog rezima'. Rezima, koji je, da ne zaboravim reci, taj dio Balkana izgradio i unaprijedio vise nego svi drugi okupatori, narodni i nenarodni rezimi prije a i poslije njega.
Sjecam se debeljuskastog cika Slavka Pascolle i zene mu Helene nisam vise siguran), koja je, u Domu Kulture poducavala mlade banjalucane klavir i korepetirala u skoli baleta. Sjecam se i njihovih kcerki Valike i Nele. Sin , kme sam ime zaboravio, je otisao na studije u Bec i tamo ostao. Sjecam se i njihove sluskinje, kako se tada govorilo, Ljube. Kasnije je 'sluskinja' zamijenjena narodnim izrazom 'kucnom pomocnicom', jer ono prethodno je bio ' nenarodni burzoaski, izraz'. Mi, djeca smo je uvijek zvali Ljuba. Nije se udavala. Imala je jednom jednog vojnika, sjecam se, koga je nekoliko puta ponosito, ispod ruke, prosetala Strosmajerovom. Ali vojnik, k'o vojnik. Odsluzio vojsku i zaboravio Ljubu. Godinama smo Toni i Irena Ljevar, Dina i Nadica Blazevic, moja sestra Boba i ja isli u tu vilu po mlijeko, jer Pasccole su u pozadini Ville, na 'Pasccolinoj ciglani' drzali krave. Imali su ljude koji su brinuli o stali i kravama. Pasccolina ciglana, bila je prostor oivicen Strosmajerovom, pa skoro sve do Pave Radana, alejom Brace Pavlic, do pruge Kasnije su 'streke' izvadjene i napravljena je ulica pored Rukometnog stadiona. Sada vise nema ni rukometnog stadiona, nema vise ni Strosmajerove, ni Pave Radana, ni Brace Pavlica, ni Pasccola a ni nas vise nema, tamo gdje smo nekada bili. Ali ostala su sjecanja...Nakon sto su stale, odlukom banjaluckih vlasti srusene, jer zaboga 'ko drzi krave u centru grada', a Pasccolina ciglana i pilana nesto ranije prestale da rade, taj prostor je postao ogromna livada ali je taj prostor i dalje sacuvao naziv 'Pasccolina ciglana ili pilana', kako ga je ko i kada, zvao. Tu smo se mi djeca iz komsiluka, svaki dan 'sve do mraka', igrali zmire, ganje, eberecke-ebertucke, pirusa i pale, izmedju dvije (ili cetiri) vatre, nogometa 'na male', u sumrak virili na parove, a i u mraku , ako nas pozivi nasih mama nisu prekinuli u tome. Oni stariji su tu pusili svoje prve cigarete, praveci se vazni, hrabri i odrasli. A oci im bile pune suza od dima i pocesto su se zakasljavali, skrivajuci i suze i kasalj a i strah da ne budu 'uhvaceni'...
Slika Ville budi sjecanje na betonsku stazi koja vodi od kapije ( sa slike), pored prednjeg-glavnog ulaza, koji se rijetko koristio, pa sve do zadnjeg ulaza preko velike terase, u kuhinju. Tu nam je Ljuba, sluzeci se posebnom posudom za mjerenje, sipala mlijeko. Svaki dan, svjeze kravlje mlijeko! Sa obje strane betonske staze zeleni okvir od bogatog simsira. A iz simsira i rupa u betonskoj stazi vire na nas djecu, bjeze od nas i prepadaju nas gusteri. Priznacu vam sada, ti su gusteri bili moja nocna mora. Toliko sam ih se bojao a nikada nisam smio priznati. Gdje to ima: muskarac pa da se boji gustera. Da bih sakrio svoj strasni strah i moru, sluzio sam se malim lukavstvom. Organizovao sam Irenu, Tonija, moju sestru Bobu, Dinu i Nadicu da idemo zajedno, sto je i Ljubi odgovaralo, jer bi nas sviju zajedno posluzija i otpremila. Ja bih pred kapijom predlagao da se trkamo do kuhinje i Ljube. Naravno, ja sam uvijek stizao medju zadnjima. Oni prvi bi rastjerali gustere i mene ni jedan ne bi prepao. Tako sam nekako prezivljavao svoj strah od gustera i sramotu zbog tog straha . A Toni ih je cak i rukama hvatao. Posebno sam se bojao velikih 'zelembaca'. Kasnije, kad sam malo odrastao i posao u skolu, ohrabrio sam se, i ponekad, cak i sam, prosao tom stazom simsira i gustera, sve do Ljubine kuhinje. Istina, vece prije tog poduhvata sam skupljao hrabrost da izdrzim do kraja i da mi srce ne iskoci ili da se, ne daj boze, vratim i priznam da ne smijem. Ni dan-danas ne volim gustere, ni miseve, ni mnogo toga drugog ne volim ali necu sad sve odjednom da priznam...
Pasccole su nas, djecu iz komsiluka, pomalo potajno pozivale u svoju villu za svaki Bozic. Kako je to bilo velicanstveno! Prednja, velika vrata bi se otvorila za tu priliku, teta Helena bi svirala klavir, sva svjetla bila bi upaljena, a unutra ogromna jelka bogato okicena nakitom koji se nije mogao kupiti u nasim prodavnicama. Samo razgledanje tog nakita bio je nezaboravan dozivljaj za nas djecu iz komsiluka. A slatkisi, sto su ih Ljuba i teta Helena pravili svojom rukom! Pa cokoladice i bomboni koje smo dobijali da ponesemo kuci. U proljece, su nam Pasccole dozvolile da idemo dalje u dvoriste i beremo visibabe i ljubicice. Jedini uslov je bio da se ne 'veremo' po vocu. U to doba, zbog divnih ljudi Pasccola, koji su imali 'sve' i dijelili to sa nama djecom, zavolio sam 'burzoaziju'. I nikako mi tada a i dugo nakon toga, nije bilo jasno zasto ih zovu 'burzoazija' i zasto ih ne vole. Njihova je bila Pivara, mala elektrana do pivare, dio hotela Bosne i ko zna sta jos. Kasnije, oni koji ih nazvase burzoazijom, oduzese im sve to i ostavise samo tu Villu da zive u njoj. Kasnije su Pasccole cak izdavali sobe studentima. Tu, u toj villi sam, za vrijeme studija, upoznao i naseg kolegu i mog prijatelja Nedju Marotija, koji je u toj vili iznajmljivao veliku sobu, onu u kojoj je nekada bio klavir i jelka. Zivio je tu godinu ili dvije sa svojim bratom Vinkom.
Tada su Pasccole poceli zvati 'propala burzoazija'. Oni za mene nikada nisu bili ni 'burzoazija' ni 'propala buzoazija'. Bili su divni, vrijedni i ponosni ljudi, koji su nekada imali 'sve', kojima je svo njihovo bogatstvo oduzeto, ali koji su sacuvali svoju kulturu, dobrotu, i svoj ponos. I kada im je samo to ostalo, neprimjetno i nenametljivo su to dijelili sa onima koji su to uocavali i cijenili.

P.S. Prije pola godine, slucajno, u Totontu upoznam Damira Badica, sina Nele Pasccolo, koji sada zivi Wasingtonu i doznam da Nela sa muzem zivi u Zagrebu. Nije mi uspjelo da se raspitam za Valiku i ostale.

Wednesday, 07 March, 2007  
Anonymous caja said...

Tu sam.
Je li ono nosao kapu i brile,
kao Grumf?
Pozdravi prisutnim, specijalni-
najnovijim mamama i tatama.

Wednesday, 07 March, 2007  
Anonymous Sejo said...

Valika i njen muz Zoran Kovac zive u Umagu gdje sam ih posjetio prije nekoliko godina kada sam tamo drzao teniski kamp.Pronasao sam tamo malu koloniju Banjalucana koji su napustili nas grad iz istih razloga kao i mi.Sreo sam Edu Dervovica, Nonija Jusufovica,Bozu Kalina,Fuada i Vesnu Balic (poslije su se vratili u B.Luku) kao i Josipa Stadera.Nazalost, Josip i njegova zena Lelica su nas ubrzo nakon tog zauvijek napustili, na neuobicajen nacin kako su i zivjeli.Umrli su u dva dana od neizljecivih bolesti i sahranjeni zajedno.Kao Romeo i Julija

Thursday, 08 March, 2007  
Anonymous Natasa said...

Predraze!
Prelijepo.
Ne ostavljaj nas vise toliko dugo bez tvojih tekstova.

Thursday, 08 March, 2007  
Anonymous majda said...

Evo jedne male opaske i s moje strane. (Dajem si zapravo)
Jako mi je interesantno citati komentare na ovaj moj prilog i uociti kako su svi „bacili oko“ na cirilicu i neke druge stvari, a da nikome nije bio interesantan bedz. Rzumijem da svaki covijek to shvati na drugaciji nacin i nadje sebe u redcima ili u fotografijama i naravno da ima na to pravo. Ali mi nije jasno kako bas NIKOME (osim pokojem-koji se samo malo dotakao) nije zapelo za oko. Mislim da taj bedz nosi mnogo toga o cemu bi se moglo pisati, jer ja sam nabasala na njega „mnogo“ godina kasnije, poslije rata. Evo u mnogobrojnim komentarima procita da tekst „mirise na politiku“ ja ga iskreno nisam bas pisala sa takvom namjerom. Takva je izgleda situacija, jer ja sam samo napisala sto mi se dogodilo prilikom posjete mojemu gradu, pa na kraju uvidje da tekst i „mirisi“ na politiku samo ne znam cijom zaslugom. Moze se gledati sa razlicitih strana, pa tako i sa strane „bedza“ sto niko ne ucini.

Jel ne zelimo da otvaramo jos ne zacjeljene rane, jesmo li oportunisti ili smo se pomirili da nasa Bl pripada onima „sa bedza“ ?

Thursday, 08 March, 2007  
Blogger co said...

Draga Majda, vjerojatno si vec primijetila da bilo kakvo spominjanje nase blize proslosti ili dovodi do prezestokih diskusija ili se stvari potpuno ignoriraju. Ja sam u mnogim svojim prilozima pokusavao da navedem posjetioce bloga da otvoreno govore o onome sto nam se dogodilo i posebno o onima koji su za to krivi, ali nisam u tome uspio. Ljudi jednostavno izbjegavaju takve razgovore jer se boje konfrontacija (ili necega drugog), ili pak misle da su samo oni u pravu i ne prihvacaju drugacija misljenja. Jas am uvijek bio za dijalog ali sa argumentima (stvarnim, dokazanim cinjenicama) a ne na osnovu necega neprovjerenog sto je netko nekad davno napisao ili rekao.

U slucaju cice s bedza bi se moglo mnogo toga napisati jer je vecina nas bila svjedok svih onih transormacija od partizana do cetnika. Govorim o dogadjanjima u Banjaluci, ciji sam bio svjedok. Jos davno sam pisao o jednom nasem ‘kolegi’ a posla, mom bivsem susjedu-komsiji iz iste zgrade, isto tako kolegi s faksa, velikom komunisti, koji je preko noci promijenio kapu: od one s petokrakom do one s kokardom. Cak je nabavio naocale, tako specificne za cicu kojeg spominjes, pustio kosu i sepurio se po fabrici i dvoristu u Djede Kecmanovica, uzivajuci u svom novom izgledu (moram priznati da je slicnost sa cicom bila frapirajuca) u ona vremena koja sada svi nastojimo da zaobavimo (ili mozda vecina). Nitko to moje pisanje nije komentirao. Izgleda da je vecini to nesto potpuno normalno.

Sta je sada s tim mojim bivsim ‘kolegom’, imenjakom, ne znam. Cuo sam da se propio (pio je i u ono vrijeme) i to je sve sto o njemu znam, Da li je profitirao s promjenom ekipe, ne znam. Mnogi jesu, a za njega ne znam da li je upao u prvu ekipu ili je bio rezerva. O prvotimcima citam svakodnevno na Internetu i cudom se cudim kako je onoj obicnoj raji svejedno da ih gleda u svom onom bogatstvu koje su stekli pljackom (koristeci ih za svoje ciljeve), dok oni jedva sastavljaju kraj s krajem. Ocigledno je da su prvotimci znali psihologiju masa veoma dobro i da su igrali na pravu kartu.

Znam da je slicna situacija i na drugim stranama samo ja ne mogu o tome pricati jer tamo nisam zivio i nisam se uvjerio vlatitim ocima.

Thursday, 08 March, 2007  
Anonymous Canak said...

U ime 'vecine kojim je to nesto potpuno normalno', kako nas Co okvalifikova, izvinjavam se sado-mazohistima, sto im svojim neukljucivanjem ili ignorisanjem, umanjujemo uzitak u cackanju po ranama.

Thursday, 08 March, 2007  
Anonymous majda said...

evo ga sad! Poceli smo se...
izvinjavat

Thursday, 08 March, 2007  
Blogger co said...

Nisam imao namjeru da nikoga uvrijedim, samo sam pokusao da odgovorim Majdi na njen upit. Zato ne vidim razloga da se moj drug Canak ljuti jer ni ja se ne ljutim na one sto se ne javljaju. A i ono sto sam rekao su samo cinjenice. Ako nisu, volio bih da me netko uvjeri u suprotno.

Svako u zivotu ima svoj cilj i bira svoj vlastiti put. I ubire plodove ili snosi posljedice svog izbora. Svako od nas ima svoje vlastito misljenje pa i pristup ovom blogu je razlicit. Netko je stidljiv po prirodi i ne javlja se, cak ni kada pisemo o cvijecu. Nekto ima jedno misljenje za uzi krug, a drugo za siroke narodne mase. Netko bi volio da se samo pise o lijepim stvarima, netko opet o onim ruznim. Neke Banjaluka vise uopce ne zanima, a nekome opet nista osim Banjaluke nije interesantno. Netko bi da govorimo samo o sadasnjosti, a neke ne zanima nista osim proslosti. Ima nas nostalgicara, a ima i onih drugih. Tesko je, zaista je tesko svima ugoditi!

Moje misljenje je da trebamo pisati o svemu sto nas zanima i ne trebamo svaku rijec uzeti za zlo. Vjerujem da nema razgovora u kojem bar ponekad krv ne proradi. A i kakav bi to bio razgovor kada bismo se svi ama bas potpuno slagali.

A i moja uloga kao ‘urednika’ je da zakuvam. To je jedini nacin da mogu profitirati (ne cini li vam se to poznatim!). Inace ce mi tiraz pasti i morat cu radnju zatvoriti.

Thursday, 08 March, 2007  
Anonymous Canak said...

Uredjivanje 'javnog glasila' je veoma delikatan, 'vraski' posao. Ako, u cilju podsticanja diskusije i podizanja 'citanosti' optuzis vecinu, koja te cita i cijeni, 'da im je normalno sto je neki tvoj i njihov kolega u ona smutna vremena postao cetnik', onda si presao preko crte dozvoljenog. Onda si tu vecinu strpao u kos gdje oni ne pripadaju, onda si ih gurnuo od sebe i zasluzio da tvoje cackanje po ranama bude nazvano sado-mazohistickim. Mozda je toj vecini dosta teskih tema, pa blog shvataju kao oazu gdje ce razmjenjivati teme, slike, iskustva koja ce ih oraspoloziti, razvedriti, zbliziti. Neprestano optuzivanje ljudi sto ne ucestvuju u nekim temama, sto se ne javljaju, sto su pasivni, lijeni je kontra-produktivno. Moj ti je, savjet, jer volim ovaj tvoj blog, da razmislis o ovome i shvatis kao najdobronamjerniji savjet.

Thursday, 08 March, 2007  
Anonymous majda said...

Ja koliko znam, a mozda znam malo? Al to malo, je dovoljno, da znam da kad neko „suti“ onda i odobrava. Zato nekad ne smijemo sutiti. A ako vas je to toliko pogodilo(trpanje u istu vrecu) onda ste trebali puno prije da kazete svoje misljenje, a ne da nekog nazivate sadomazohistima. Tanka je linija izmedju hrabrih i kukavica.

Thursday, 08 March, 2007  
Anonymous Canak said...

Majdo duso, hvala ti sto mi oci otvori. Tako mi i treba kad sam kukavica, beskicmenjak, cutolog a pomalo i glup. Ja sam ustvari uvijek bio takav. Nikad nista nikome nisam rekao, cutao sam i time odobravao. Uz tvoju pomoc konacno sam shvatio ko sam i sta sam.
Pozdravi ti meni mog druga a tvog tatu Sjaku, svoju mamu Melihu, pa onda moje prijatelje Gveru, Zaima, Dadu, Zdenku i Harija i ostale drage mi ljude sa slika sa tvoje svadbe.
P.S. Co, citanost rapidno raste. Jel' da!?

Thursday, 08 March, 2007  
Anonymous Karmen said...

Deja vu

Thursday, 08 March, 2007  
Blogger co said...

Izgleda da mi ne mozemo bez vrijedjanja i sarkazma!

Hajde da ne bi nastavili u ovom stilu, bar ne na ovaj dan, zamislimo da se nista nije desilo i da smo mi ovdje gdje smo zato sto smo tako sami htjeli. Zaboravimo period od 92-ge do 95-97-me i pricajmo samo o onome prije i poslije toga. Prije 92-ge je sve bilo med i mlijeko (bar nam se vecini tako cini), a nakon 97-me smo nekako uspjeli doci sebi (vecina, opet mi se tako cini), pa nam opet nije lose. A tih nekih 3-5 godina cemo izbrisati iz memorije jer one su nebitne za nase sudbine i zasto bismo o njima pricali?

Sad sam i ja vise nego sarkastican, zar ne? A sta mi drugo preostaje? Da pravim selekciju priloga i komentara? Prema cijim kriterijima? Koje parametre da uzmem u obzir? Ko mi moze reci ko to od nas ima magicnu formulu pa da svi budu zadovoljni? Volio bih da mi se javi!

Sta god da uradim, bit ce nezadovoljnih. Zato mi jedino preostaje da svima pruzim priliku da se iskazu: svako ima mogucnost da pripremi prilog prema svojim zeljama. Ja jos niti jedan nisam ‘cenzurirao’ niti imam namjeru. Netko mi reci da sad zivimo u demokratiji pa hajde da se tako i ponasamo.

A sto se tice citanosti, ovaj blog je vidio i boljih dana.

Thursday, 08 March, 2007  
Anonymous majda said...

Kako kaze gospodin Mario:“Zato cu ovako, a mogao bi i drugacije“.
Kao prvo pozdravi ce biti preneseni.
Ne vidim razlog tolikoj „ljutnji“ jer ako nam je ovo sveopce „sr“ ista dobrog donijelo to je onda da imamo slobodu govora. Vas niko licno ne prozva, nego to sami uciniste, a opet hvala bogu imate pravo na to kao i na mnogo toga drugog. Da smo ovako reagovali na stvari koje su nas zadesile, mozda ne bi bilo svega ovoga? Al nema veze,
NECEMO O TOME!
Nego htjedo vam rec da vas prvi kometnar o vasem djetinjstvu mi je pobudio mastu. Pa tako citajuci njega zamisljala sam si teta Ljubu i vas djecicu kako se igrate, kako sjedite pokraj okicene jelke i slusate zvuke klavira, dok snijeg propadava i prekriva sve. Kako se veselite cokoladicama i bombonima kako berete cvijece. Kako se bojite gustera. Zamisljam si suncan dan, a vi u nekom kratkom bijelom sorcu (slika u glavi mi je nekako crno-bijela kao sa starih fotografija), vi onako mrsavi i preplanuli od sunca i male zelene zivotinjice kojih se i ja bojim (moram priznati-mozda da se slozimo barem u jednom). Kazete da vam nije bilo jasno zasto su ih nazivali burzoazijom, e vidite ni meni nije bilo jasno zasto su mene ostala djeca nazivala…, zasto sam bila drugacija od njih? Njima je oduzeto bogadstvo, a nama djetinjstvo(i jos mnogo toga drugog). Al nema veze!
Malo drugacije stvari u drugacija vremena. Pitam se sta je vaznije? Ne dolazim do odgovora, vidim samo da ste vi kao i drugi „malo stariji“ imali prekrasno djetinjstvo u nasem gradu, sto je jako lijepo za cut i vidjet (barem neko). Meni se pruzila prilika da si to sve zamislim u crno-bijelom filmu i iskreno, hvala vam na tome. Nadam se da ce bit jos takvih redaka sa vase strane, da vidim da je nekada u tom gradu bilo zivota i da si zamisljam da i ja tamo negdje sa ostalom djecom se igram, pa makar to bio i samo crno-bijeli film.
Pozdrav!

Friday, 09 March, 2007  

Post a Comment

<< Home