Autobus

Po dolasku u USA smo zivjeli u Arlingtonu, a ja sam radila u Alexandriji. To su gradovi koji se nadovezuju jedni na druge I samo po tabli, na kojoj pise ime grada, znas da stizes u sljedeci.

Od naseg stana do moje firme bilo je oko 20 milja. Naravno, koristila sam javni prevoz tj. putovala gradskim autobusom svaki dan. Presjedanje obavezno, nekad dva, nekad tri. Zavisilo je od linije na koju se ubacim.

Voznja autobusom u USA je nesto sto me je u pocetku jako nerviralo, a kasnije bilo pravo zadovoljstvo. Razlog nerviranja je prije svega bilo to sto se vozaci nisu pridrzavali voznog reda. Cesto mi je znao autobus otici ispred nosa, iako sam trebala stici par minuta ranije. Jednostavno, vozac ne vidi nikog na stanici I ode, a ja samo deset metara do stanice. Kasnije kad te upoznaju, taman da si I 50 metara daleko, kad te vidi, on stane, ceka.
Kad smo dosli u USA iz Njemacke, nedostajala mi je tacnost autobusa I vozova. Tamo sve u minut, a ovdje kako kada. Tamo, autobus stoji na stanici, ako dodje slucajno ranije, ne daj boze otici pola sekunde prije, ali zato, ako zakasnis jednu sekundu, niko te ne ceka (i kad te vozac vidi, nece stati da udjes, ako kasnis).

Ovdje, za mene u ono doba, nerazumljiv raspored voznje, sve nesto drugacije, ‘sad ima, sad nema’. Nije nam se jednom desilo da cekamo autobus, a on ( to smo kasnije saznali) ide samo radnim danom, a mi cekamo subotom, onda kreni pjeske pa zalutaj, kuce oko nas , grad, a nigdje ni zive duse da upitas…pa kad nekog I vidis, de se snadji sa onom bijedom od engleskog…. Kasnije kad sam sve te fazone naucila, pohvatala redove voznje, vise nije bilo problema…uzivala sam u svakoj voznji….koristila vrijeme da citam, pisem pisma, slusam muziku ili jednostavno gledam kroz prozor. Ipak, najvise sam uzivala druzeci se s ljudima.

Jednog jutra, vozim se ja prvim autobusom , samo deset minuta voznje do presjedanja kad na putu zastoj…ko zna zbog cega …mozda saobracajka, mozda samo semafor ne radi..ko zna.. Vec sam postala nervozna…ako kasnim sa ovim autobusom , kad cu uhvatiti sljedeci ..kad stici na posao…. U to vrijeme sam umirala od straha da ne zakasnim, bojala se otkaza (kasnije se navikla). Autobus krenu, jos samo par minuta do polaska onog sljedeceg….opet mali zastoj… ja se vec pomirila sa sudbinom da kasnim,…. a par dana prije toga otpustili su jednog Pakistanca sto je zakasnio dva puta u zadnjih mjesec dana...sve mi se to vrti po glavi…priblizavamo se stanici I ja vec iz daljine vidim onaj moj sljedeci autobus kako odlazi…okrece oko parka …vozi dalje ..i …stade.

Stoji , ne mice. Onda se otvari mali prozor kraj sofera, on nesto mase, moj autobus se zaustavlja nekoliko metara prije parkinga, vozac prica s nekim preko radio veze I istovremeno meni isaretom govori da izlazim. Jedva sam ja to razumjela, nisam mislila da meni pokazuje. A kad sam izasla napolje, imala sam sta da vidim, onaj drugi autobus se sav nakrivio, jer su svi htjeli da gledaju kroz prozor da masu, da mi ‘pomognu’ da sto prije udjem. Po ulasku, moji stalni saputnici su mi objasnili kako je sofer cekao, I cekao da doceka moj autobus, a na kraju je ipak morao da krene, jer je bilo vec kranje vrijeme, a cak nisu bili sigurni da li stizem. I onda kad je taj autobus kruzio oko parka, neko me je ugledao, rekao soferu . On je odmah stao, iako to nikakav protokol ne predvidja pa nije ni dozvoljeno stajanje na tom dijelu ceste.

Ne trebam vam reci kako sam se tada osjecala, plakala i smijala se istovremeno… zbog pokazane ljudske topline u toj stranoj zemlji….od ljudi sa kojima dijelila samo tih pola sata voznje autobusom, radnim danom.

Emira