Čovječe, ne ljuti se
Freiburg, 12. februar 2007.Prosli vikend nam dodjose Manceovi (Munira i Davor) iz Svicarske u posjetu.
Nakon sto bacismo jedan „đir“ gradom, pogostismo se dobrom janjetinom na ne-balkanski nacin. Ja pripremila spinjetke – ovdje aktuelne novozelandske janjetine - na saftu sa puno povrca, sto kod nas u Bosni prije nikad nisam vidjela, jer je meni bila poznata samo pecena janjetina ili na raznju, ili kod kuce u rerni sa krompirom. Moja mama razvi jos i burek, pa meraku ne bi nigdje kraja.
Kad otpuhnusmo uz kafu, krempite i mamine nenadmasne ruzice, navecer se zabavismo uz nepravedno gotovo zaboravljenu igru iz naseg djetinjstva „Čovječe, ne ljuti se“. Igrali smo je davno kao djeca sa nasim roditeljima, pa onda sa nasom djecom, a eto sad dodje vrijeme da je mi - djeca poigramo ponovo sa roditeljima, ali u zamijenjenim ulogama. Kraj danasnjih kompjutera, videa, gameboy-a i kojekakvih drugih tehnickih dostignuca za zabavu novog vremena, gotovo se i ne sjecam kad vidjeh da ovo neko igra.
Moja mama - majka Biba, kako je zove sve nase drustvo, koja je kod nas uvijek u posjeti preko zime, pravo se veselila igri, rijetki smijesak na njenom licu osta duze nego uopbicajeno sa svakom novom dobivenom sesticom. I naravno svakom prilikom kad srusi zeta na ulazu u kucu. Inace, nakon svega sto je prezivjela nije lako zainteresirati je za bilo sto, a jos manje od nje izmamiti osmjeh.
Eto osim lijepog sjecanja, igra „Čovječe ne ljuti se“ nam ponovo nakon niz godina donese smijeh, dobro raspolozenje i jos bolju terapiju.
U kasne sate kad je mama otisla spavati, nas cetvero zalomismo remi. Do u sitne sate, k´o u ona dobra – stara banjalucka vremena. Zene osvjetlase obraz, Mance i Prpic ostadose kratkih rukava.
…a ja se onda sjetih jednog ljetovanja nase zenske raje iz komsiluka (kod Crne kuce) u Kastel Starom neke davne 1972/73. godine: Zaga, sestre Knezicke (Rada i Nada) i ja. Imali veliku terasu uz more, pa kartanje po cijeli dan, al´ fali nam cetvrta, Nada nije znala igrati, a mi onda navali na nju da nauci, pa kad to ona podobro savlada, ne mogosmo ostati zive od nje. Hoce igrati dan-noc. Na kraju Nada kupi razglednicu i posla je roditeljima u Banjaluku sa slijedecim sadrzajem: „krasno se provodimo, jebes zivot bez karata!“
Zago, sjecas li se?
Jasna P.
P.S. Nekoliko fotografija mozete vidjeti na ovoj stranici.
posted by co | 12:01 AM
2 Comments:
Draga Jasna,
naravno da se secam. Pamtim mnoga nasa zajednicka letovanja i unapred se radujem sto cemo, posle mnogo godina, ovo leto najverovatnije provesti zajedno.
Pozdrav, Zaga
Ove kockice “Covjece ne ljuti se” vratile su me u dane moga djetinjstva kada sam to igrala sa djecom a vrlo cesto I sa rodiljema. To su bili bezbrizni I prekrasni dani moga djetinjstva.
Medjutim podsjetile su me I na jedne druge “Jambo” kockice, naime jednu drugu igru koju smo mi u familiji cesto igrali osobito u prvim izbeglickim danima u Zagrebu. Mi smo dosta rano izblegli u Zagreb naivno cekajuci da se to sve smiri te da se vratimo svojoj kuci, a za to vrijeme je trebalo nekako zabaviti djecu koja jos nisu isla u skolu jer je bilo ljeto; vise nije bilo familije oko nas, tetki, majki I didi, a niti prijatelja. Onda su u nasu iznajmljenu kucu u Vocarskoj stigle te Jambo kockice. I sad mi odzvanja u glavi njihov zvuk pri bacanju. Ja sam tu igru jako voljela jer sam shvatila da je to pored dobre zabave I izvrsna terapija koja mi je pomogla da bar na trenutak zaboravim nasu nezavidnu situaciju u kojoj smo se nasli ni krivi ni duzni, te da zaboravim na cinjenicu da su nam najdrazi jos ostali u Banja Luci. Igrali smo I remi I “Covjece ne ljuti se” ali ove “Jambo” kocke su bile glavna stvar u tim danima. Ja I sad imam te kockice iz Zagreba ovdje u Americi gdje sad zivim ali nazalost imam malo vremena da igram.
Kad god spremam ladice ja naletim na moje kockice te iako mi sada rijetko trebaju ja ne zelim da ih bacim.
Pozdrav od Jasne iz danas nesto toplijeg Pittsburgha
Post a Comment
<< Home