Čovječe, ne ljuti se

Freiburg, 12. februar 2007.

Prosli vikend nam dodjose Manceovi (Munira i Davor) iz Svicarske u posjetu.

Nakon sto bacismo jedan „đir“ gradom, pogostismo se dobrom janjetinom na ne-balkanski nacin. Ja pripremila spinjetke – ovdje aktuelne novozelandske janjetine - na saftu sa puno povrca, sto kod nas u Bosni prije nikad nisam vidjela, jer je meni bila poznata samo pecena janjetina ili na raznju, ili kod kuce u rerni sa krompirom. Moja mama razvi jos i burek, pa meraku ne bi nigdje kraja.

Kad otpuhnusmo uz kafu, krempite i mamine nenadmasne ruzice, navecer se zabavismo uz nepravedno gotovo zaboravljenu igru iz naseg djetinjstva „Čovječe, ne ljuti se“. Igrali smo je davno kao djeca sa nasim roditeljima, pa onda sa nasom djecom, a eto sad dodje vrijeme da je mi - djeca poigramo ponovo sa roditeljima, ali u zamijenjenim ulogama. Kraj danasnjih kompjutera, videa, gameboy-a i kojekakvih drugih tehnickih dostignuca za zabavu novog vremena, gotovo se i ne sjecam kad vidjeh da ovo neko igra.

Moja mama - majka Biba, kako je zove sve nase drustvo, koja je kod nas uvijek u posjeti preko zime, pravo se veselila igri, rijetki smijesak na njenom licu osta duze nego uopbicajeno sa svakom novom dobivenom sesticom. I naravno svakom prilikom kad srusi zeta na ulazu u kucu. Inace, nakon svega sto je prezivjela nije lako zainteresirati je za bilo sto, a jos manje od nje izmamiti osmjeh.

Eto osim lijepog sjecanja, igra „Čovječe ne ljuti se“ nam ponovo nakon niz godina donese smijeh, dobro raspolozenje i jos bolju terapiju.

U kasne sate kad je mama otisla spavati, nas cetvero zalomismo remi. Do u sitne sate, k´o u ona dobra – stara banjalucka vremena. Zene osvjetlase obraz, Mance i Prpic ostadose kratkih rukava.

…a ja se onda sjetih jednog ljetovanja nase zenske raje iz komsiluka (kod Crne kuce) u Kastel Starom neke davne 1972/73. godine: Zaga, sestre Knezicke (Rada i Nada) i ja. Imali veliku terasu uz more, pa kartanje po cijeli dan, al´ fali nam cetvrta, Nada nije znala igrati, a mi onda navali na nju da nauci, pa kad to ona podobro savlada, ne mogosmo ostati zive od nje. Hoce igrati dan-noc. Na kraju Nada kupi razglednicu i posla je roditeljima u Banjaluku sa slijedecim sadrzajem: „krasno se provodimo, jebes zivot bez karata!“

Zago, sjecas li se?

Jasna P.

P.S. Nekoliko fotografija mozete vidjeti na ovoj stranici.

Jasna iz Pelagica

Ne bih htio da se ponavljam, ali ponekad se i to mora. Tesko je nalaziti nove rijeci nakon vise od 400 priloga: da sam i pisac, brate mnogo je.

Vec par puta sam bio u prilici da mi se javi netko novi, netko ko je slucajno ‚naletio’ na ove nase stranice i osjetio potrebu da se pridruzi 'drustvu za stolom'. Takva javljanja su mi posebno draga jer mi potvrdjuju da radimo pravu stvar. Svako novo javljanje prosiruje krug prijatelja a razgovor postaje interesantniji.


Pred samu Novu Godinu dobih email (evo ga gotovo cijelog dole) od Jasne Prpic (rodjene Krkbesevic),“male raje“ iz Pelagica, o kojoj nista nisam cuo godinama. Cak se ne sjecam kada sam zadnji put bio u prilici da izmijenimo par rijeci: bilo je to sigurno prije vise od 30 godina. Jasna je, za one koji ju ne poznaju, rodjena i odrasla kod Ferhadije, u kuci preko puta nekadasnjeg SUP-a.

Izuzetno mi je drago da se Jasna javila a, kako mi se cini, javljanja ce biti jos. Mozda njeno javljanje potakne neke od dole spomenutih da se i oni prikljuce, ako slucajno nabasaju na ovaj blog. Neki su vec obecali (Zoran) i znam da se prilozi spremaju, a neki (Zeljo, na primjer) je svoje obecanje jos davno pogazio. Mozda ga ovaj prilog podsjeti da obecanje odrzi jer ovdje moze sresti raju s kojom je nekada davno proveo dosta lijepih trenutaka.

Dragi Co,

ne znam da li ces me se moci sjetiti. Mala curica iz folklorne grupe Pelagica, u Banja Luci, poznati „kec“ kao najmanja uvijek sam bila naravno zadnja u nasem polukrugu. U to vrijeme u nasoj grupi su igrali: Biljana (igrala solo sotu) crna Nada, Marica (plava mrsava), Ivanka (umrla jos u nase doba od raka na grlu), njena sestra bliznakinja Ankica (imala rak u nozi, amputirala nogu), Zaga, Bahireta, Karmela i ja (Jasna) na kraju. Puno imena sam zaboravila.

Od muskaraca: Tufe, Kosta, Cakan (Slavko, umro proslu godinu u Njemackoj), Predrag, Jadranko (kec, igrao sa mnom). Koreograf je bio Mile Milosavljevic, Ti si svirao u narodnom orkestru sa Zoranom Bicanicem, Zeljom Kosanovicem, Prle (Damjanovic), braca Kozaragic… i, boze pa prosla je vjecnost, sva sam imena pozaboravljala. Sve se to desavalo negdje poslije potresa, 1970, ja sam bila u to vrijeme gimnazijalka, mislim da si Ti studirao na elektrotehnici. Obozavala sam slusati Tebe i Zorana, tvoj glas sam posebno voljela, mozda i zbog toga bila potajno u Tebe i zaljubljena (ako se to moglo uopste tada i reci za curicu od nekih 15-16 godina).

Mom muzu je jucer dospjela u ruke Cajina knjiga Slije, pa zapoce tema Amora, Meteora, 27.dimenzije itd. Ja pomenuh Tebe i Zorana Bicanica, te mi muz rece da je prije kratkog vremena naisao na Tvoju web stranicu. Inace Te ne poznaje. On je zagrebacki student, zavrsio strojarstvo i niti ga ja u to „nase“ vrijeme nisam poznavala. Zaintrigiralo me je gdje si, jer je proslo eto vise od 30 god.

Odoh na stanicu Google i nadjoh stranicu. Iako je vec 01 h ne mogu na spavanje, jednostavno naviru sjecanja i moram Ti se javiti dok sam pod ovakvim emocionalnim dojmom nakon citanja par pisama nasih Banjalucana, posebno javljanje Zorana Bicanica. O njemu takodjer nisam nista znala, cak sam se iznenadila da je on i Hrvat, ja u ta stara vremena nisam niti razlikovala srpska od hrvatskih imena, a i da jesam to mi nije bilo bitno. Ne znam zastom ali mislila sam da je Zoran srpsko ime. Nisam znala niti da je jos ranije otisao iz Banjaluke.

Eto od nekadasnje male curice i ja dodjoh u zrele pedesete i naravno sa radoscu se sjecam nasih Pelagicevih trenutaka. Negdje 1972/3 dosla je smjena generacija i ja sam prestala igrati kad sam upisala fakultet. Zavrsila sam pravo, bila deset godija sudija na Opstinskom sudu u Banja Luci, od 1990 bila advokat, jer si nisam htjela dozvoliti da kao „nesrpkinja“ budem razrijesena duznosti. Naravno 1992. god kao i svi drugi bjezim sa familijom (muzem i dvije curice) u Njemacku.

Dva puta sam bila u Banjaluci, i otprilike dozivjela „sudije-radne kolege“ kao i Ti. Sa Banjalukom gotovo da i nemam kontakta, jer mi je sva familija protjerana i razbacani smo po cijelom svijetu. Ovdje sam takodjer advokat, ali prema pravu nase bivse Juge i kao sudski prevodilac.

Nase kcerke su bile svaka po godina dana u Americi na High school, tako da sam i ja bila u posjeti dva mjeseca tamo (Michigan).

Inace zivim u Njemackoj u prekrasnom gradu Freiburgu u srcu Schwarzwalda, na tromedji Njemacke, Svicarske (pola sata od Basela) i Francuske (sat vremena od Strasboruga). Muz mi radi od dolaska kao inzinjer u jednoj firmi, imamo dvije kcerke, Ana 26, i Tea 24. Ana je zavrsila grafik-design i od prije godinu dana zivi i radi u Irskoj, tako da cesto „odletimo“ tamo, skoro samo i na kafu vikendom, jer su letovi jako jeftini. Mladja kcerka Tea zavrsava pravo uskoro, tako da je eto ona krenula maminim stopama.

Odlazimo jednom godisnje na susret Banjalucana u Kloten kod Züricha u Svicarskoj. Prije dvije sedmice je gostovao i Oliver Dragojevic, tako da eto imamo priliku sresti se sa nasim ljudima, sa kojima inace nemamo bas previse kontakata, osim moj poslovni dio u kancelariji.

Eto dragi Co, toliko iz toplog Freiburga koji u ovo novogodisnje doba vise lici na neki proljetni praznik, jer nam prava zima jos nije zakucala na vrata.

Toliko za prvo javljanje, vjerujem da cu se javiti cesce ubuduce sa komentarom na neka pisma koja me dojme.

Cestitam na stranici i to je eto postao gotovo jedini nacin nase komunikacije. Pratim i strancu Kajak koju vodi Seha, nadam se da je i Ti posjecujes, jer mislim da je najcjelovitija od svih do sada gdje se okupljaju Banjalucani. Svim citaocima, naravno Tebi i Tvojoj familiji zelim sretnu Novu 2007. godinu sa zeljom da se u Novoj godini cesce „srecemo“ na elektronskim valovima.

Pozdrav - Jasna

P.S. Fotos: Damir, Jasna i Tea - Irska, juli 2006.