Dragi Co,

ne znam da li ces me se moci sjetiti. Mala curica iz folklorne grupe Pelagica, u Banja Luci, poznati „kec“ kao najmanja uvijek sam bila naravno zadnja u nasem polukrugu. U to vrijeme u nasoj grupi su igrali: Biljana (igrala solo sotu) crna Nada, Marica (plava mrsava), Ivanka (umrla jos u nase doba od raka na grlu), njena sestra bliznakinja Ankica (imala rak u nozi, amputirala nogu), Zaga, Bahireta, Karmela i ja (Jasna) na kraju. Puno imena sam zaboravila.

Od muskaraca: Tufe, Kosta, Cakan (Slavko, umro proslu godinu u Njemackoj), Predrag, Jadranko (kec, igrao sa mnom). Koreograf je bio Mile Milosavljevic, Ti si svirao u narodnom orkestru sa Zoranom Bicanicem, Zeljom Kosanovicem, Prle (Damjanovic), braca Kozaragic… i, boze pa prosla je vjecnost, sva sam imena pozaboravljala. Sve se to desavalo negdje poslije potresa, 1970, ja sam bila u to vrijeme gimnazijalka, mislim da si Ti studirao na elektrotehnici. Obozavala sam slusati Tebe i Zorana, tvoj glas sam posebno voljela, mozda i zbog toga bila potajno u Tebe i zaljubljena (ako se to moglo uopste tada i reci za curicu od nekih 15-16 godina).

Mom muzu je jucer dospjela u ruke Cajina knjiga Slije, pa zapoce tema Amora, Meteora, 27.dimenzije itd. Ja pomenuh Tebe i Zorana Bicanica, te mi muz rece da je prije kratkog vremena naisao na Tvoju web stranicu. Inace Te ne poznaje. On je zagrebacki student, zavrsio strojarstvo i niti ga ja u to „nase“ vrijeme nisam poznavala. Zaintrigiralo me je gdje si, jer je proslo eto vise od 30 god.

Odoh na stanicu Google i nadjoh stranicu. Iako je vec 01 h ne mogu na spavanje, jednostavno naviru sjecanja i moram Ti se javiti dok sam pod ovakvim emocionalnim dojmom nakon citanja par pisama nasih Banjalucana, posebno javljanje Zorana Bicanica. O njemu takodjer nisam nista znala, cak sam se iznenadila da je on i Hrvat, ja u ta stara vremena nisam niti razlikovala srpska od hrvatskih imena, a i da jesam to mi nije bilo bitno. Ne znam zastom ali mislila sam da je Zoran srpsko ime. Nisam znala niti da je jos ranije otisao iz Banjaluke.

Eto od nekadasnje male curice i ja dodjoh u zrele pedesete i naravno sa radoscu se sjecam nasih Pelagicevih trenutaka. Negdje 1972/3 dosla je smjena generacija i ja sam prestala igrati kad sam upisala fakultet. Zavrsila sam pravo, bila deset godija sudija na Opstinskom sudu u Banja Luci, od 1990 bila advokat, jer si nisam htjela dozvoliti da kao „nesrpkinja“ budem razrijesena duznosti. Naravno 1992. god kao i svi drugi bjezim sa familijom (muzem i dvije curice) u Njemacku.

Dva puta sam bila u Banjaluci, i otprilike dozivjela „sudije-radne kolege“ kao i Ti. Sa Banjalukom gotovo da i nemam kontakta, jer mi je sva familija protjerana i razbacani smo po cijelom svijetu. Ovdje sam takodjer advokat, ali prema pravu nase bivse Juge i kao sudski prevodilac.

Nase kcerke su bile svaka po godina dana u Americi na High school, tako da sam i ja bila u posjeti dva mjeseca tamo (Michigan).

Inace zivim u Njemackoj u prekrasnom gradu Freiburgu u srcu Schwarzwalda, na tromedji Njemacke, Svicarske (pola sata od Basela) i Francuske (sat vremena od Strasboruga). Muz mi radi od dolaska kao inzinjer u jednoj firmi, imamo dvije kcerke, Ana 26, i Tea 24. Ana je zavrsila grafik-design i od prije godinu dana zivi i radi u Irskoj, tako da cesto „odletimo“ tamo, skoro samo i na kafu vikendom, jer su letovi jako jeftini. Mladja kcerka Tea zavrsava pravo uskoro, tako da je eto ona krenula maminim stopama.

Odlazimo jednom godisnje na susret Banjalucana u Kloten kod Züricha u Svicarskoj. Prije dvije sedmice je gostovao i Oliver Dragojevic, tako da eto imamo priliku sresti se sa nasim ljudima, sa kojima inace nemamo bas previse kontakata, osim moj poslovni dio u kancelariji.

Eto dragi Co, toliko iz toplog Freiburga koji u ovo novogodisnje doba vise lici na neki proljetni praznik, jer nam prava zima jos nije zakucala na vrata.

Toliko za prvo javljanje, vjerujem da cu se javiti cesce ubuduce sa komentarom na neka pisma koja me dojme.

Cestitam na stranici i to je eto postao gotovo jedini nacin nase komunikacije. Pratim i strancu Kajak koju vodi Seha, nadam se da je i Ti posjecujes, jer mislim da je najcjelovitija od svih do sada gdje se okupljaju Banjalucani. Svim citaocima, naravno Tebi i Tvojoj familiji zelim sretnu Novu 2007. godinu sa zeljom da se u Novoj godini cesce „srecemo“ na elektronskim valovima.

Pozdrav - Jasna

P.S. Fotos: Damir, Jasna i Tea - Irska, juli 2006.