SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, December 30, 2006

Viski i Trapisti

Uz ovaj Emirin prilog o njenoj novoj domovini, koristim priliku da svima onima koji slave pozelim Bajram Serif Mubarek Olsun.

Prije 6-7 godina kad smo se selili u Kentucky, moja sefica me pita da li ja znam ista o Kentacky-ju. Ona, amerikanka, se ne moze sjetiti nicega osim Kentacky Derby-ja. Ja sam naravno znala jos manje. Znali smo da zelimo otici iz guzve velegrada, da zelimo naci mjesto gdje cemo se konacno na neki nacin smiriti i da u tom dalekom Kentacky imamo prijatelje jos iz doba kad smo isli u skolu.

Vremenom sam upoznavala svoju novu ‘uzu domovinu’. Pored tog cuvenog derby-ja i konja ima jos dosta zanimljivosti. Mamutske pecine, velika rijeka Ohajo, jezera puna ribe, duvan, viski ….


Kentacky je drzava koja po svemu potsjeca na BiH, po broju stanovnika, po izgledu krajolika, po nekad velikim ugljenokopima, po sumama, po vrsti drveca u sumama, na jugu po crvenoj zemlji kao u Hercegovini, po stijenama iz kojih u proljece izbija voda, po proizvodnji duvana.

Bosna je poznata, izmedju ostalog, po rakiji, Hercegovina po vinu, a Kentacky po viskiju / burbonu. Cini mi se da u Kentacky-ju svi prave viski. Ipak samo je nekoliko velikih, poznatih.

Kazu da od kvaliteta i nacina obrade drveta od kojeg sa pravi burad, u koijma viski ‘stari’ da bi dobio pravi ukus, na kvalitet jako utice i voda, koja se dodaje destilovanom alkoholu. A vode u Kentacky-ju ima u izobilju, one ciste, izvorske. U blizini cistih i bogatih izvora zvanih ‘Samuel’s Springs’ smjestena je destilerija Jim Beam. Vise lici na mali grad nego na ‘fabriku’ viskija. U turisticku ponudu ovog kraja spada i tkzv. Bourbon Trail tj. obilazak najpoznatijih destilerija . U srednjem dijelu Kentacky-ja , u okolini gradica Bardstown smjesetene su vrlo poznate destilerije: MAKERS MARK, JIM BEAM, BUFFALO TRACE , FOUR ROSES , HEAVEN HILL and WILD TURKEY. Kolege s kojima radim najvise cijene Makers Mark. Kod nas u kuci je cesci Jim Beam.

Jos jedna slicnost s Bosnom: U okolini Bardstown-a se nalazi samostan Trapista gdje se proizvodi isti onakav sir kakav se vjekovima proizvodio kod nas, u nasim Trapistima, a vjerovatno i fratarski red potice iz istog mjesta negdje u Francuskoj.

Na slici koju saljem u prilogu mozete vidjeti kako izgleda tipican pejsaz u srednjem i sjevernom Kentacky, jednu od destilerija, samostan i reklamu za sir.

I na kraju, zelim vam svima SRETNU I BERICETNU NOVU GODINU.
Emira

Labels:

10 Comments:

Anonymous Ljilja i Mario said...

Muslimanima od srca želimo
Bajram Šerif Mubarek Olsun!

Saturday, 30 December, 2006  
Anonymous Karmen said...

Emira, drago mi je da si poslala ovakav prilog. Ja volim procitati i znati kako se ko snasao, gdje zivi, sta radi ali isto tako volim procitati i nesto o gradu ili zamlji u kojoj se zivi. Ja sam odavno pripremila nekoliko priloga o Melbournu i Australiji racunajuci da vam je ona svima nepoznata i da ce bar neko uzivati citajuci o tome. Svidja mi se tvoj prilog, samo nastavi tako.

Saturday, 30 December, 2006  
Anonymous Sejo Visic said...

Iskoristo bih ovaj prilog gospodje Emire koji je sjajan, a koji me i opisom i slikom podsjeca na nase Trapiste, da svim vjernicima zazelim sretne Bajramske blagdane a svim blogerima sretnu Novu godinu.
Srdacan pozdrav Sejo i Amila - Norge

Saturday, 30 December, 2006  
Anonymous Natasa said...

Lijepo Emira, to smo cekali, tomu smo se nadali;upoznati preko vas nove krajeve, obicaje, ljude.

Onima koji slave zelim Bajram Serif Mubarek Olsun.

SRETNA VAM NOVA GODINA!

Saturday, 30 December, 2006  
Blogger Mirjana said...

Draga Emira!
Upravo sam stigla sa doceka N.god iz B.Luke i procitala novosti na blogu. Tvoj prilog me je odusevio. Takvo povlacenje paralele izmedju dva kralja na razlicitim dijelovima svijeta mogu samo da se osjete u dusi jednog covjeka koji to tako dozivljava.
Ja cesto trazim slicnosti u izgledu Kranja i B.Luke. U Kranju se proizvodi sir Trapist koji nije ni slican pravom trapist siru. Jedne zgodne prilike sam rekla direktoru Kranjske mljekare da bi bilo postenije da ga zovu "ala Trapist"!
Sa malim zakasnjenjem svima koji slave zelim Bajram Serif Mubarek Olsun.
Puno pozdrava
Mirjana

Tuesday, 02 January, 2007  
Anonymous mario said...

Prosto sam očekivao ugodne priče o Kentakiju i Australiji, koje degustiram onako uz kafu sa čarobnom aromom nekadašnjeg vremena, a jedna koleginica dolijeva mlijeko iz polulitarskog tetrapaka dok druga sa neponovljivim zadovoljstvom povlači dim... i teče razgovor o iznenadjenjima sa nekih putovanja. Lijepe putopise nam poslaše naše Emira i Karmen!

Wednesday, 03 January, 2007  
Anonymous Karmen said...

Mario, sljedeci moj prilog ce biti o vinima u Australiji pa ga eto posvecujem tebi. Volis li jos vino?

Wednesday, 03 January, 2007  
Anonymous mario said...

Hvala Karmen! Neću se poslužiti kontrapitanjem (‘Zar neko ne voli vino?’) nego ću kratko priznati: ‘Volim ga konzumirati!’ A pošto volim i čitati o vinu jedva čekam tvoj sljedeći prilog.
Moji prijatelji, ‘biseri rasuti po cijelome svijetu’, utapajući svoju nostalgiju u ovom napitku sjetili bi se i mene. Uz njihovu malu pomoć poslije rata sam tako kušao i vina iz Francuske, Japana, Španije, Holandije, Kanade (eiswine), Turske, Grčke, Južne Afrike, Švicarske, Njemačke, Bugarske, USA, Belgije... a Vjeko mi je donio i dvije boce odličnog australijskog.

Thursday, 04 January, 2007  
Anonymous jasmina.prpic said...

Rakija (kompot) i Trapisti
"Sumračni kutak Balkana"


Evo slučajno naidjoh na ovaj text o našim Trapistima i osnivaču samostana. Za dobro poznati sir Trapist znamo svi, ali mislim da malo ko i od nas Banjalučana zna za priču o Trapistima i rakiji ili da se nadovežem na Emirin članak za Trapiste i bosanski viski!

Jasna Prpić

SAMOSTAN TRAPISTI
PATER FRANZ PRANNER

Pater Franz Pranner, utemeljitelj i prior samostana Marija Zvijezda (Maria Stern), osnovao je 1869. godine u Delibašinu selu kod Banje Luke. Za nepunih desetak godina taj samostan je stvorio temelje modernog industrijskog i poljoprivrednog razvoja Banje Luke izgradnjom pivare, tvornice tekstila i tjestenine, metalskih i drvoprerađivačkih pogona, dovoženjem najmodernijih poljoprivrednih strojeva, a najčuveniji proizvod tog samostana bio je svjetski poznat sir trapist koji se, kao delikatesa, služio na bečkom i dvorovima širom Europe. Nakon 14 godina provedenih u Mariji Zvijezdi, 1883. otac Franz Pfanner otputovao je u Transval (Južna Afrika), gdje je osnovao samostan Marianhill po istom 'obrascu' i na istim standardima kao i banjolučki. Pater Franjo tamo je i pokopan.


Samostan Marija Zvijezda, 18. 3. 1873. AD

Izgubljeno pismo patera Franje Pfanera


Dragi brate u Kristu Ivane,

Epistolu ovu šaljem u bisagama diplomatske pošte austrijskog konzula Stanislava Dragančića iz Banje Luke koja će, uz pomoć Svemogućeg kojem se molim za tvoje zdravlje, stići do Mariawalda. Evo su nepune četiri godine otkad smo ovdje, u Turskoj, mi Cisterciti, u mjesecu junu Ljeta Gospodnjeg 1869., a nakon bezuspješnih nastojanja da to učinimo u Austriji, Hrvatskoj i Ugarskoj, utemeljili naš samostan. Istini za volju, udaljeni smo sat hoda od grada na sjever prema Savi, ali to ima i dobru stranu. Naime, Turci su lijeni, pa kada odluče da nam neka prava ospore ili nam napakoste, blagovremeno saznamo i to preduhitrimo. Grad, u koji odlazim samo po nužnoj potrebi, turski je, ali ima i neke europske značajke. Unatoč Sultanovu odobrenju da kršćani ovdje zemlju slobodno kupovati mogu, i unatoč razvijenoj trgovini, u čemu prednjači pravoslavni ortodoks Tomo Radulović, na jedvite jade nekih 100 jutara od natečenog Radulovića otkupismo. U prvi mah tražio je za zemljište na desnoj obali rijeke Vrbas (sa 400 hrastovih i 400 stabala šljive) čak tri hiljade dukata. Brate Ivane, ti poznaješ moju upornost; natezali smo se, uz Konzulovu pomoć, do pola noći, a onda gospodin Tomo, neka mu Svevišnji udijeli svaku milost, napokon spusti cijenu na 1400 dukata.
Moram spomenuti i da sam, na kupljenoj zemlji, sva stabla znakom svojim obilježio u nazočnosti Konzula i kmetova-katolika ovdašnjih: Ilije i Nikole Bilića i Mijata Janića.
(Ne zaboravi se vratiti na onih podcrtanih 400 stabala šljiva !). Sam Bog znade kroz šta smo prolazili začinjući na pustoj livadi samostan! Ipak, nakon rezignacije življa ovdašnjeg (muslimana, pravoslavnih, ali neka im Bog oprosti - i katolika) dosljedno prakticiranje devize našega Reda "Ora et labora!" ("Moli i radi"), uzdržanost u jelu i cjelodnevna šutnja, priskrbili su nam, Bogu hvala, i opće poštovanje ne samo prostoga puka-kmetova (bez razlike u vjeri) nego i Vlasti službene. Sada na nas gledaju kao na "derviše", a 10 su pripadnici muhamedanskih sekli, koji uživaju velik ugled. Podigosmo, dakle, samostan, ali nije nam bilo dopušteno zvoniti.

Uslišena molitva


Prošle godine, u proljeće AD 1872, ovdje je velika suša zavladala. Kapi s neba mjesecima nema. Turska vlast naredbu izdade kojom se sve konfesije (muhamedanci, kršćani i Mojsijevi) obvezuju da svaki, prema svome obredu, molbe za kišu Svevišnjem upućuju. Vidjeh tada priliku da Paši banjalučkom priopćim kako smo i mi, trapisti, voljni pridružiti se i za kišu Boga moliti - ali pri tome moramo i zvoniti.
Turci držahu kako smo pobožni "derviši" koji osobitu milost Božju uživaju. Ukazom nam zvona rabiti dopustiše "dok kiša ne padne". I Bog milostivi (da li baš na naše zvono?) kišu na zemlju otposla. Istini za volju - trapisti su se molitvama posljednji pridružili, pa tako i kod naroda, ali i kod vlasti, zavlada uvjerenje da je baš naša zvonjava kišu dovabila.
I Muhamedanci su, nakon toga, samostanu dolazili, klanjali nam se i uzvikivali "Mašallah!" A to je znak udivljenja i na turskome znači: "Kad Bog hoće (to i bude)!" Zvonismo još dugo poslije toga, a njima to nije smetalo.
A sada da ti, brate Ivane, objasnim ono o šljivama.
Kad sam u proljeće AD 1869. stigao u ovaj kraj, zamijetih nešto što nigdje i nikad vidio nisam. Ovdje, naime, svi piju, što je zapravo najblaži izraz za uživanje u rakiji, što se ogleda u cjelodnevnom napajanju tim vražjim eliksirom. Piju Turci, piju kmetovi, piju i katolici i pravoslavni podjednako revnosno, a vidjeh i svećenike (od sve tri vjere - neka im Bog oprosti!) kako im nije mrsko to smeće. Svima su od rakije lica zemljane boje, oči se jedva naziru kroz nabubrele kapke, i gotovo da ne možeš sresti čovjeka koji ide pravo, a da ne tetura. Turci - begovi još i nekako (oni i ne hodaju nego jašu na konjima), ali nadničari mogu raditi najviše sat-dva, a onda se svale u jarak (ako ga kopaju).

Ili, nakon sudaranja sa stablima koja su kanili posjeći, naprosto zamru od rakije.
Muka je to velika jer ovdje šljive uzgajaju isključivo da bi od njih destilirali rakiju. Pa da bar to čine na način kako se to u svijetu radi. Ovdje su, naime, u stanju iz deset kilograma prevrelog voća izvući dvadeset litara otrova koga niko živ i nigdje u svijetu okusio ne bi. A ovi ga piju umjesto vode, jer kažu - od vode obole bubrezi, ispadaju zubi, napada kostobolja.

Kompot od šljiva

Vidjevši tu muku i propast, odlučim podučiti bijednike da se šljive mogu sušiti, pa u zimi, okrepljujući i hranljivi kompot od njih praviti. Trapisti oduvijek suše voće pa ponudili seljacima da ga kušaju. I bijahu zadivljeni. Da bih im nekako šljive uskratio, lani sam s ostalom braćom sagradio sušionicu. Onda sam ponudio dobru cijenu i otkupljivao to voće, punio sušnicu, a pred prošli Božić, besplatno, raji i kmetovima, bez razlike vjere, to sušeno voće dijelio. Vjerovao sam da će im se oči otvoriti: uzeli su novce (a ostali bez šljiva) i onda te šljive sušene dobili. Bilo je očekivati da će ove godine i sami početi šljive sušiti jer sam razglasio da ću sve viškove otkupiti.
Niko sretniji od mene kada sam prošloga oktobra i novembra zaključio da se šljiva destilira tek na dva-tri mjesta u cijelome kraju. Jer ovi jadnici su gotovo cijeli urod prodali za našu sušnicu. Minula je Nova godina, stigao januar, snijeg je cijeli kraj gotovo zatrpao, tek smo put do samostana uspjeli malo prokrčiti. A onda se moja zamisao srušila, a bolje bi bilo, neka mi Svevišnji oprosti, da su se nebesa provalila i još jedan opći potop nastao! Hulio sam u sebi, a sada nastavljam perom. Da skratim: jednoga dana dolazi samostanu brojno izaslanstvo. I nose darove. Neko mlijeko, neko kolcu, tjeraju i nekoliko ovčica, napiti li svježe ispečenih ogromnih kruhova, i svi pjevaju (bolje je kazati - zavijaju kao vukovi) i, dragi moj brate u Kristu Ivane - svi pijani da ne mogu pijaniji biti!
Sklopljenih ruku zaustih se obratiti Svevišnjem, no najstariji među zabludjelima pristupi s nakanom da mi ruku poljubi, ali se onako pijan nosom svali u snijeg. Prignuh se da ga podignem, no on se izvali, i blaženog izraza otpoče govoriti: "Neka Bog blagoslovi pater Vranju i sve patere, i ovaj samostan, i sve trapiste koliko god i gdje god ih ima! Dok vi, sveti oci, ne dođoste, mi smo, bijedni, ujesen rakiju pekli, popili bi je do iza Božića, a onda cijelu zimu suha grla tugovali. Kad ste nas posvijetlili da se šljiva sušiti može, nama su se Nebesa otvorila. Neka vam Bog da zdravlja i veselja, jer sada, i u pola zime, mi rakiju od suhih šljiva peći moremo! I bolja je, oče duovniče, od one sirove, jesenske. Ilija dodaj-de našem premilostivom i učevnom pater Vranji plošku da se i on pričesti ovom blagoslovljenom mučenicom od njegovih suhih šljiva!" Stisnuo sam zube brale Ivane da ne bih kletvu izustio! Pobjegoh od bezbožnika koji su, neka im Bog oprosti, u stanju rakiju i od suhih drva napraviti!
Cijeli dan i cijelu noć provedoh u molitvi i pokori, bez mrvice kruha i kapi vode, a sve to uz flagelaciju do krvi! Braća su molila uz mene, a neki suze zadržati nisu mogli dok sam bičevao svoje griješno tijelo. Svevišnji mi je svjedok da ni u snu ne pomislih kako će se moja benevolentna nakana u blasfemiju izroditi!

Crkva je bila ispunjena

Na koncu, sve što sam mogao učiniti bilo je da obznanim kako pristup samostanu neću dopustiti nikome ko pije. Pijance nećemo ispovijedati ni pričešćivati, niti ih crkvi pripuštati. Da je onda tek bilo jad naš vidjeti!
Mise smo nedjeljama držali u gotovo praznoj crkvi. O pričestima neću niti pisati. Zatvorili bismo jedno oko na krštenjima, a posljednju pomast davali smo u domovima umirućih - no tu ne možemo utjecati na ukućane koji smrt, baš kao rođenje i krštenje, bez rakije zamisliti ne mogu. Za utjehu, i na kraju: stanje se koncem februara počelo popravljali. Crkva je gotovo puna na nedjeljnoj misi. Skrušeno mole puni pokajanja, ispovjede se i pričeste, a onda nestrpljivo jure pred samostan, na livade, i tu počinju lokati. I muški i ženski, bez razlike, i tako do zalaska sunca (ako ga ima).
Najradije bih pobjegao u Afriku, u misije, no još nisam ispunio zavjet, a to je da ovaj Samostan postane zubljom industrijskog preporoda i općeg, gospodarskog i kulturnog napretka ovog dijela Turske. Svevišnji će se, uz našu molitvu, pobrinuti da ovako ne ostane zauvijek. Neka te, premili brate u Kristu Ivane, ova epistola zatekne u dobrome zdravlju.
Moli za nas koji smo ovdje, u sumračnome kutku Balkana. Moli da nas Svevišnji uzdrži u Vjeri, Nadi i Ljubavi da istrajemo na svome križnome putu!
Moli i za ove nesretnike koji, osim u Boga, vjeruju još samo u rakiju...

Tvoj brat u Kristu Franjo


(S. Podgorelec, Izlet u Banjaluku, Banja Luka, 2006. str. 11-14).

Saturday, 27 January, 2007  
Anonymous Karmen said...

Ovo je odlicno! Znam da ocu Franji to nije bilo smijesno ali mene je do suza nasmijalo.

Saturday, 27 January, 2007  

Post a Comment

<< Home