22. Decembar

Danas je jos jedan od praznika koje smo nekada davno slavili, posebno mi u Rudi Cajavecu, RO Profesionalna elektronika.

22. decembar je bio Dan jugoslavenske armije, te slavne armije koja se na kraju srozala na najnize grane tokom 90-tih. 22. decembar je bio i praznik fabrike (sada je to, za ono malo sto je ostalo od fabrike, vjerujem, jedna od mnogobrojnih krsnih slava) i tog dana se po kancelarijama slavilo (pica i meze nije nedostajalo), ponekad bi bila pripremljena priredba uz nekakav kulturno-zabavni program a zasluzni radnici bi dobijali poklone. Sve u svemu, veselo je bilo toga dana u fabrici, nekada velikom i cijenjenom preduzecu bivse nam domovine.

Te lijepe dane vec pomalo pocinjem da zaboravljam a nova sjecanja potiskuju stara (Balasevic!). Danasnjeg dana se bolje sjecam iz nesto blize proslosti, kada sam se, sticajem okolnosti, zatekao u Banjaluci u to praznicko vrijeme. Naime, prije par godina sam iznenada stigao u Banjaluku da preuzmem i otkupim stan koji mi je bio vracen na koriscenje, te se tako zadrzah u gradu sve do negdje iza Nove Godine.

Par dana prije tog datuma sam morao svratiti do fabrike da obavim nekakve poslove vezane za povrat stana i tada sam se, nakon punih 8 godina ponovo nasao pred kapijom nekadasnjeg ponosa nase elektronske industrije. Zatekoh se pri izlasku ono malo zaposlenih sto su jos svakodnevno navracali u fabriku na ‘rad’ kojeg vise nije bilo. Face mi se nisu cinile sretnim, ili je to bio moj subjektivni zakljucak. Neki od poznatih pridjose da se pozdrave, neki su zagledali u mene i nisu bili sigurni da li sam to ja ili netko koga su nekada davno negdje slucajno sreli. Neke sam namjerno ignorirao, praveci se da ih ne poznajem, iako su namjeravali da mi pridju. Sve u svemu, susret sa bivsim kolegama me nije posebno zanimao jer ni njih u ona ruzna vremena nije zanimalo sta se sa nama desava.

Ponovni susret s fabrikom se desi slucajno, upravo na danasnji dan: radnici (od kojih mnogi zapravo vec mjesecima nisu radili) koji su napunili odredjeni broj godina rada, dobise poziv da dodju na proslavu i preuzmu poklone. Mene jedan od nasih blogera pozva da navratim do fabrike i posto zapravo nisam imao nekakvog posebnog posla, odlucih da skonem do Brace Pavlica 23 da vidim kako sve to sada izgleda.

Prodjoh kapiju bez neke provjere i uskoro se nadjoh u jednoj od prostorija u kojoj se sada nalazila laboratoriji koju sam nekad u ona dobra vremena vodio. Tu se okupilo manje drustvo, samo par ljudi: vecina nije radila jer se raditi nije imalo sta. Nesto kasnije zazvoni telefon i nakon kraceg razgovora, bismo pozvani da svratimo do drugog sprata gdje je Nikola, moj bivsi direktor, slavio praznik s grupom 'vidjenijih' Cajevcana. I Nikola je taj dan dosao da primi poklon jer ni on nije vec odavno radio.

Udjoh u prostoriju ne znajuci koga cu jos sresti. Kad tamo, poznata lica, na celu s 'velikim' direktorom Vitom Rakicem. Nije mi bilo drago sto ga vidjeh (a vjerujem ni njemu sto vidi mene), poslije svega onog sto se desavalo za njegovog mandata. S Vitom nisam imao puno kontakata a nisam ga zapravo nikada ni cijenio: bio je tipican predstavnik onog soja ljudi koji su iz provincije stigli u grad i odmah postajali direktori. Izgleda da su se vec radjali sa potrebnim znanjima i iskustvom. Da ne spominjem partijsku knjizicu, koja im je od malena znacila vise od bukvara. Pozdravih se sa svima redom, nekima bi drago da me vide (ili se to samo meni cinilo) a neki nisu mogli izbjeci rukovanje. Osjecao sam se opusteno, nadmocno, s adutima u rukama: tu u toj prostoriji su bili neki koji su kumovali nasim sudbinama, a sada, iznenada, jedan od nepozeljnih se nadje na mjestu gdje su se mnogi planovi razradjivali iza njegovih ledja. Vecina ih se nadala da su nas se zauvijek rijesili i da nikada necemo biti u prilici da ponovo predjemo kapije fabrike.

Neki su skrivali pogled a ja sam im svima mogao pogledati u oci, ravno, bez treptanja. Bio sam zahvalan nasem kolegi koji mi, nesvjesno, pruzi priliku da prozborim koju s nekima koji su mislili da nas vise nikada nece morati slusati. Nikola me ponudi benkovackom lozom koju je dobio iz rodnog kraja. Prihvatih, znam da je domaca, a uz pice se lakse prica. Povede se razgovor. Pocese pitanja o zivotu u Americi, sta se radi, kako se zivi, sta je sa ostalom rajom. Znali su da mi nije lose, a znao sam i ja. Meni bi drago da im ispricam kako se nasa raja iz Profesionale uglavnom lijepo snasla (lagati nikad nisam znao), hvaleci fabriku koja nam je dala potrebna znanja i iskustva koja ovi na trulom zapadu znase prepoznati i iskoristiti. Nekima je bilo drago cuti dobre vijesti ali moglo se primijetiti da Viti takav razgovor nije bio po volji. Ja sam potencirao cinjenicu kako su Cajevacki inzinjeri na cijeni u Americi i kako Amerika mora biti zahvalna fabrici sto joj je poslala takve strucnjake. Hvalio sam nas razvoj, opremu i literaturu koju smo imali na raspolaganju. Pricao sam o mom univerzitetu na kojem je atmosfera bila kao u najboljim danima socijalizma: dobra plata, ne previse rada, dosta odmora i praznika, divota. Opet nisam lagao ali sam htio da to svi dobro cuju i upamte. Neki od njih su mislili da ce biti dovoljna samo da nas se rijese pa ce im poteci med i mlijeko. Vecina se prevarila, samo su oni, kao Vito, iskoristili svoju priliku i docepali se blagostanja.

Primijetih da Viti bi neugodno pa se isprica neodloznim obavezama i zurno ode: kao da se u fabrici koje nema imalo sta raditi. Fabrika vec mjesecima nije nista proizvodila a ono malo preostalih radnika je samo formalno dolazila na posao, jer posla bilo nije. Ja ostah jos jedno pola sata, drmnuh jos par loza, pa onda pozurih da se sretnem s jednim poznanikom s koji sam imao dogovoren sastanak u hotelu Bosna.

Iduci ulicom prema hotelu, po glavi mi se pocese vrtiti slike iz proslosti. Sjetih se nekih detalja koji su mi se i u ono doba cinili neobicni a sada su mi bili potpuno jasni. Sjetih se kada jednog naseg kolegu inzenjera nisu primili u fabriku jer je, navodno, bio nepodoban. Taj isti kolega je u to vrijeme bio partijski sekretar u svojoj firmi a otac mu je bio stara ‘komunjara’, jos u ono doba kada se za to gubila glava. Sjetih se i drugog kolege koji je radio u drugom dijelu Cajaveca a koji je takodjer bio nepodoban: govorili su nam da ‘ne cackamo mecku’ jer bi nas mrak mogao pojesti.

Sjetih se tih dogadjaja i zapitah se kako smo mogli biti toliko naivni da nismo vidjeli sta se sve sprema? Kako smo mogli dozvoliti tim ‘velikim komunistima’ da citavo to vrijeme igraju dvostruke uloge? Kako smo se lako mogli pomiriti i dozvoliti im da prisvoje sto smo svi nekad zajedno stvarali, pa sada zive ko bubrezi u loju. Ocigledno je da su oni bili bolji psiholozi od vecine nas, znali su kako cemo reagirati i sada uzivaju plodove svog ‘rada’. Hajde da nekako prihvatim razmisljanja onih (nepodobnih) koji su morali napustiti svoj rodni grad i koji su svoj novi zivot zapoceli negdje daleko ali nikada necu razumjeti one (podobne) koji ostadose u Banjaluci a ne ucinise nista da sprijece te ratne profitere da se obogate na muci drugih. Kako objasniti da jedan oficircic (prvo ime prazimena, Prastalo) prisvoji firmu i sada gradi ‘vile i konake’ a njegove kolege, strucnjaci, koji su tu firmu stvarali, izgube poslove i nadju se na biroima za zaposljavanje, ne dizuci svoj glas?

Sjetih se mnogo toga ali sjecanja malo toga mogu promijeniti. Pitanja su mnoga ali odgovori se ne cuju. Svi smo se zavukli u svoje vlastite ljusture i nemamo snage da se nas glas cuje. A oni to znaju, i drago im je. Oni su znali da ce tako biti. Godine ce izbrisati sjecanja a neke buduce generacije ce pricati o velikim gazdama koji se nekada tamo davno obogatise na svom znanju i sposobnosti. I sve ce biti kao da se nikada nista ruzno nikada nije desilo.

Mozda ce se neki zapitati zasto se opet vracam na istu temu? Cemu prica o necemu sto je bilo i sto se ne moze promijeniti? Odgovaram im da je to jace od mene. Da je to moj nacin borbe protiv nepravde i lopovluka. Oruzja nikad nisam imao, niti sam ga volio, niti bih ga upotrijebio protiv drugoga. Ostaju mi samo rijeci i nada da ce neke mladje generacije ove rijeci jednog dana procitati i upitati se sta se to tamo neke davne 1990. u gradu Banjaluci dogadjalo. Internet je mocna stvar i rijeci napisane ce zivjeti dugo kao sto neki od nas ovih dana citiraju recenice napisane nekad davno na steccima. Svako vrijeme ima svoje medije: nekad su to bile glinene plocice a danas je to neki zamisljeni papir koji ne mozemo opipati ali rezultate skrabanja mnogi mogu itekako lako pronaci i procitati. Razmislite malo o tome i cuvajte svoja misljenja za sebe kao da se nikada nista desilo nije!

P.S. Ovaj fotos ste vec mogli vidjeti ali to je jedino sto imam: Univerzitet za poslovne studije. Profesori su svoje znanje dokazali u praksi!