Racunar

Kao sto mozete vidjeti iz danasnjeg priloga, 'provokacije' ponekad upale. Dugo sam cekao da se profesor javi i danas mi je izuzetna cast da objavim njegov prvi prilog. Sada kada je led probijen, ocekujemo nova javljanja.

Danasnji prilog bi se mogao vezati za priloge Elektrotehnicki fakultet ili Plivac. U svakom slucaju je vezan za nama (ne)znane 'igre' koje su neki poceli igrati jos veoma davno. Isti igraci su nastavili s igrama i u ona gadna vremena, ali sada u drugim dresovima.

Dragi prijatelji sirom svijeta:

Neki dan Natasa je spomenula moje ime i prozvala me da i ja napisem neku rijec u ovom Co-ovom blogu. Jos davno Izet me je zamolio da se i ja pridruzim grupi, koja je kako vidim odusevljena izmjenom informacija i osjecanja.

Ja se jos uvijek nisam oporavio od zla koje nam se desilo kada smo izgubili nasu dragu domovinu. Neki zli ljudi su dosli u poziciju da dijele pravdu i da nas rastjeraju po citavom bijelom svijetu. Znam mnoge na Novom Zelandu, u Australiji, u Africi, po citavoj Evropi i ovdje u Sjevernoj Americi. Vjerujem da nikome nije lako i da se niko nije pomirio/la sa sudbinom koja nas je zadesila. Ja im nisam oprostio.

Mozda je ovo sto sam napisao bilo suvisno i nepotrebno.

Natasa insistira na mom prilogu i evo ja cu napisati nesto o mom sjecanju na kupovinu racunara na ETF. Krajem 70-ih godina grcevito smo se borili da nabavimo veliki racunar za potrebe studenata. Imali smo odsjek za racunarsku tehniku i automatiku, a nismo imali mogucnost da ih prakticno obucavamo. Ne bas da nismo. Koristili smo Incelov racunarski centar i to besplatno. Problem je bio sto nismo imali jedno ucilo kod nas na fakultetu na upotrebu studentima i nastavnom osoblju.

Godine 1979 uspio sam da nagovorim predsjednika Izvrsnog odbora Skupstine Opstine Banja Luka da nam dodijeli neke para u tu svrhu. Bio je to gospodin Majkic, u to doba drug Majkic. Nisam tada znao da je on imao sina Branislava i kcerku Vesnu kao nase studente.Tu je takodje bio i Ante Anusic kao buduci son-in-law. Gospodin Majkic je bio upoznat do u detalje sa nasim problemima i nasim stremljenjima. Bez problema smo dobili dinarsku protiv vrijednost u iznosu od $300,000.00. To je u to doba bila kap u moru. Trebale su nam basnoslovne pare, nesto oko $1,500,000.00 za racunar kakav smo namjeravali da kupimo. Akcija prikupljanja para se nastavljala. Medjutim, ne zelim da sada pricam kako smo dosli do para. Rijec je o necem drugom.

U to doba Univerzitet je gradio zgradu za Pravni i Ekonomski fakultet. Kao sto je bio obicaj zapoceli su gradnju a da nisu imali pare. I jos nesto. Zapoceli su gradnju i umjesto dvospratne zgrade naglo su odlucili da naprve nesto jos izmedju prvog sprata i krova. Dodali su jos jedan sprat. I to je bilo bez finansijske konstrukcije-bez para.

U ljeto te godine bio sam kod Omisa u Duce Rogac u prikolici i uzivao u ljepotama Jadranskog mora. Iznenada me pozivaju da dodjem u Komitet Saveza komunista u Banjaluci. Prisutan sekretar Komiteta i profesor mitar Hajdukovic. Tada je vrsio funkciju prorektora Univerziteta u Banja Luci. Zahtijevali su da Univerzitetu prebacim pare dobijene za potrebe kupovine racunara.

Zacudjeno sam ih slusao. Prijetili su mi. Zaboga zgrada treba da se napravi a kod nas stoje tolike pare, koje po rijecima Hajdukovica ne mogu biti realizirane, jer konstrukcija finansiranja nije zatvorena. Hajdukovic je insistirao na mom misljenju "sta ako ne nabavimo racunar a zgrada univerziteta ostane otkrivena jos jednu zimu. Kako cu se ja opravdati pred Komitetom". Iskreno da vam kazem da sam im odgovorio da je to njihov problem. Nase pare ce biti upotrebljene namjenski. Onaj koji je odlucio da mijenja planove izgradnje te zgrade duzan je da nabavlja novce za njenu izgradnju. Ako pokusaju da nam otmu pare obecao sam im demonstracije studenata ispred Komiteta. Gledali su me zacudjeno.

Nisam nasjeo drugovima pa smo uskoro, naravno, uz jos dosta napora kupili za ono vrijeme veoma dobar racunar.

Za pocetak toliko.

Srdacni pozdravi mojim studentima, prijateljima i poznanicima.

Sedat