O knjigama i biblioteci da ne pricam. U moje vrijeme, na prste jedne ruke bi se mogle izbrojiti knjige koje smo imali na raspolaganju: vecinu predavanja smo morali ‘hvatati’ i nase teke kasnije koristiti kao glavni izvor informacija. Dobro su mi ostale u sjecanju knjige pokojnog profesora Martica koje je pisao rukom (imao je krasan rukopis). Predavao je visu matematiku i jednu knjigu bi pisao latinicom a drugu, cirilicom: bratstvo i jedinstvu u sluzbi nauke.

Kada vec spomenuh profesora Martica (i bratstvo i jedinstvo), moram spomenuti i neke koji su za mene jedno ogromno zivotno razocaranje. Koliko god su neki od njih bili odlicni u svom strucnom poslu, toliko su neki od njih u ljudskosti pali na najnize grane. Sjecam se nasih ‘uvazenih’ profesora koji su, kada je biti komunista bilo unosno, bili u prvim redovima u proganjanju kolega koji su se ogrijesili o to isto bratstvo i jednistvo, da bi, s dolaskom na vlast nacionalistickih stranaka, bili u prvim redovima borbe za svoju naciju. Takve transformacije od nekih nisu bile iznenadjenje (sitne duse su se uvijek lako mogle prepoznati i takvima manje zamjeram), ali nekima, koji su svojim manirima odavali imidz svjetskih ljudi, koji su prosli mnogo i vidjeli mnogo, to nikada ne mogu oprostiti. Takvi su mnogo opasniji i treba ih uvijek i na svakom mjestu spominjati. Seljak sa Zmijanja, onako neuk, je i mogao biti zaveden, ali profesor, koji je obisao svijeta je znao sta radi. Oni ne smiju pasti u zaborav jer mozda vec danas igraju drugu ulogu koja im vise odgovara u ovom trenutku.

Pitaju me neki zasto se u svojim prilozima stalno vracam u proslost i pricam o necem i nekima, danas, kada to vec pomalo postaje dosadno. Ja im odgovaram da osjecam potrebu da takve stvari i osobe spominjem (i uvijek cu ih spominjati), jer da njih nije bilo ja bih jos uvijek zivio na Starcevici, radio svoj posao, isao kod Muje na cevape i svake godine na Jadran na odmor, docekivao Nove godine s prijateljima i rodbinom, slavio rodjendane, vjencanja i rodjenja, odlazio na groblje roditeljima kad se na groblje ide, zivio miran zivot i cekao zasluzenu penziju a ne bih, pod stare dane razmisljao kako cu i gdje zivjeti kada ostarim, u kojem gradu Amerike ili svijeta ce mi djeca naci posao, sta me ceka sutra, gdje cu biti pokopan. Mnogi od nas to zaboravljaju i zato nam je kako nam je.

Mnogo sam toga evo nabacao a samo sam malo zaceprkao po prasini. Mnogo toga sam jos planirao reci ali ostavljam mjesta i za ostale. Ostavljam prostora za one koji se sjecaju tih nekih lijepih studentskih vremena a istovremena imaju volje da nesto o njima kazu. Ostavljam prostora i samom sebi da nesto vise kazem o lijepim i ruznim stvarima jer osjecam potrebu da moraju biti zabiljezene. Ako je suditi po prethodnim prilozima, reakcija nece biti previse.

Nekoliko dodatnih fotografija ovog naseg hrama nauke mozete naci na ovoj stranici. Kao dodatak sam ovih dana napravio par fotografija skole na kojoj radim (Pravni fakultet Duquesne University), koja je za americke prilike mali fakultet, tek onako da slikom potkrijepim neke od mojih opaski na pocetku.

P.S.
Da se malo pohvalim, na ovoj adresi, mozete vidjeti Virtual Tour biblioteke koji sam napravio prije jedno dvije godine, ako izaberete link ispod Library Information. Misem izaberete sprat a nakon toga birate pojedine objekte (u stvari, gdje god se kursor promijeni u ruku): u desnom prozoru ce se izmjenjivati slike koje donekle daju osjecaj o izgleda biblioteke. Slike su stare oko dvije godine (bio sam lijen da ih zamijenim novim) pa su racunari stari. Sada su to sve najnoviji modeli s flat monitorima.