SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, December 02, 2006

Zoran Bicanic

Prije nekoliko dana dobih email od prijatelja s kojim sam izgubio kontakt jos tamo davnih 70-tih. Nase druzenje je vezano uz muziku, za one godine kada sam dosta vremena provodio na probama i nastupima po raznim salama Banjaluke i okolnih mjesta. Jedno vrijeme sam nastupao sa grupom Amori, ciji sam fotos objavio jos tamo u maju ove godine. Zoran Bicanic i ja smo se u to vrijeme smjenjivali za mikrofonom a muzicku pratnju su cinila braca Kozaragic, Zeljo Kosanovic, i bubnjar Zoran, cije sam prezime nazalost zaboravi.

Vezu s vecinom raje sam izgubio jos davno. Jedino sam Zelju imao prilike jednom sresti, prilikom jedne od rijetkih posjeta nasem gradu, i to je bilo sve.

Zoka se odselio iz Banjaluke nakon zemljotresa u Banjaluci i posljednji put sam ga imao priliku sresti jos samo jednom i to u Zagrebu, ovog puta u uniformi saobracajnog policajca. Vise se i ne sjecam kako se to desilo ali znam da od tog dana o Zoki nisam cuo gotovo nista, kao da je u zemlju propao.

Kad neki dan, veliko iznenadjenje: Zoka se javlja email-om. Moju adresu dobio od jos jednog blogera, sto potvrdjuje da se ova mala grupa ljudi koja se okupila oko ovog bloga polako siri. Email je bio kratak, samo provjera da je stigao na pravu adresu. Odmah sam odgovorio ali par dana ne bi odgovora. Poslao sam jos dva email-a da budem siguran da se kontakt ne prekine, kad jedan dan stize podugacak email i uz njega zakacena fotografija: Zoka se javlja opsirnim pismom i uz njega salje sliku na kojem prepoznajem ponosnog djeda i njegovog unuka.

U tom jednom email-u Zoka je pokusao da opise zadnjih 30-35 godina svog zivota. Puno je toga napisanog a ja izdvajam samo ponesto. Nadam se da se Zoka nece naljutiti i da ce ovaj njegov email biti samo pocetka ponovnog druzenja, makar ovako na daljinu.

Dragi prijatelju, ….Najveće bogatsvo pokazalo se u tome da imaš prijatelje i poznanike kojima se možeš obratiti bilo kad u životu, a kao da ste još jućer kontaktirali.

Cijenim tvoja nastojanja i pozdravljam uspjeh, zbližavanja i okupljanja nas zdrave banjalučke raje koja se dokazala dobrim kućnim odgojem što pokazuju ove stranice koje uređuješ. Ovim putem sve ih pozdravljam i ponosim se njihovom ustrajnošću da se dignu iz pepela i svojim naraštajima omoguće čestit život.

Dugo se nismo vidjeli niti čuli.... Ukratko ću preletjeti ovih „nepar „ godina kojih se nismo vidjeli.

Dakle, u Zagrebu sam sa malim prekidom od potresa 69-te, završio sam elektrostrojarstvo, zaposlenik sam INE i rukovodim njenom službom održavanja naftnih postrojenja i rafinerija primijenjujući nove svijeteske tehnologije. Deset godina radio sam na INI-nim naftnim platformama širom svijeta, sve do 1993, od kada sam stalno sa namještenjem u Zagrebu.

Kako znaš rano sam se oženio, tako da sam danas ponosni mladi dida unuka Noe od 17 mjeseci. Supruga Jelena, koju si upoznao, zavrila je defektologiju, specijalizirala psihoterpiju kod dr. Glassera u Los Angeles-u i nažalost ili nasreću u poslu je više nego ikad.


Sin Karlo je informatičar i radi u Siemens-u , a snaha Maja je završila žurnalistiku na filozofskom i glasnogovornica je jednog strukovnog sindikata. Roditelji su mi pokojni, mama se razbolila po dolasku iz Banjaluke. Stresne situacije njihovog dolaska u Zagreb, 1992 godine, uvjetovale su njen brzi odlazak. Tata mi je preminuo prije dvije godine nakon dužeg bolovanja. Brat Bruno završio je pravo, danas radi u ministarstvu financija, oženjen je i ima petogodišnjeg sina Tibora.

Onih grdih godina odlaska naše banjalučke raje sa svojih ogništa pokušavao sam im pomagati kao nekakav banjalučki – zagrepčanin tadašnjim potvtrdama o prihvatu u tranzitu. Koliko je to bila pomoć možda je upitno no mnoge sam ispratio za Švedsku, Norvešku, Kanadu ili Ameriku. .... To je ono skromno što sam tada mogao ućiniti pa su mi stoga informacije o njihovom uspjehu stvaranja novih toplih domova po svijetu vrlo drage i stoga još jedanput ti čestitam na ideji za stvaranjem ovakovih stranica i obnavljanja sječanja i lijepih vremena koje smo proveli.

Puno pozdrava tvojoj obitelji i tebi do idućeg javljanja kada ću spomenuti našu raju za koju znam gdje se nalaze.


Zoran Bićanić

Citajuci ovaj email imam osjecaj da sam cijelo ovo vrijeme bio u istom drustvu, da se nismo rasuli po ovom svijetu, a kad bolje razmislim, sa Zoranom se nisam cuo niti vidio dobrih 30 godina. Cudan je ovaj zivot, prolaze godine kao dani a mi jos uvijek mislimo da smo oni stari.

Iskreno se nadam da ce nam se Zoran jos koji puta javiti i da ce mu ovaj nas blog ostati upisan u listi Favorites. Siguran sam da je tu jos hrpa fotografija koja bi razveselila posjetioce a mozda potakla jos neke, koji sada samo bojazljivo pregledaju stranice, da nam se jave.

Labels:

5 Comments:

Anonymous caja said...

Zoka - 'ljiljan'?

Saturday, 02 December, 2006  
Anonymous Sejo said...

Dakle, ovaj deda je Fahrin i moj teniski ucenik , i to solidan.Deda a moj ucenik.Sta sam onda ja? Pradjeda? Bica je tada rano prestao da igra zbog muzike.
Zorane, da li si u Zagrebu ponovo proigrao?
Puno pozdrava od Seje!

Saturday, 02 December, 2006  
Anonymous Canak said...

Zoka Bicanic? Bicanici?? Zvuci mi toliko blisko i poznato ali , nazalost, memorija izdaje.
Putevi mladosti su nam se sigurno ukrstali. Mozda OS "Braca Pavlic"?
Slazem se s tobom da je kucno vaspitanje ono sto nas povezuje.
Pozdrav tebi i tvojima.
Predrag Canak
P.S. Zeljo Kosanovic je i dalje u Banjaluci, ugradjuje video i audio. On i Lazo Janjetovic i dalje nerazdvojni.

Saturday, 02 December, 2006  
Anonymous Karmen said...

Zorane, mislim da smo ti i ja bili godinama u istom razredu osnovne skole ali dalje od toga se vise ne mogu sjetiti pa te molim da me podsjetis je li to bilo u skoli "Mladen Stojanovic" (kod uciteljice Janje Zoric ili u skoli "Braca Pavlic" gdje sam bila od sestog do osmog razreda. Nadam se da ces procitati ovaj komentar pa mi odgovoriti. Imam nekoliko fotografija iz tog vremena pa bi me radovalo da se prepoznas na nekoj od njih.

Wednesday, 27 December, 2006  
Anonymous zoran said...

Dragi prijatelju,



Postajem lagani ovisnik o „ TVOM BLOGU „ pa kako obečah pokušat ću što redovitije kontaktirati te, a preko tebe i svo ostalo društvo.Inaće ovih dana o našem dopisivnju informiram naše banjalučke – zagrepčanine i svi, bar one koje ja poznajem, sa zanimanjem odobravaju tvoju zamisao. Ja sam isprintao i uvezao sve mjesece tvog objavljivanja tijekom prošle godine, pa doma kada imam vremena pokušavam povezati ljude i događaje o kojima pišeš.

Najprije želim Seji zahvaliti na toplim rijećima sjećanja povodom moga javljanja i priznati da mi je tenisko znanje koje sam naučio od njega i Fahre mnogo puta do sada, omogućilo dobre ljudske, a kasnije i poslovne kontakte.Pogotovo u vremenu kada je tenis postao „ obaveza „ poslovnog komuniciranja, kada su ga ključni ljudi mnogih konmpanija pod hitno morali uvrstiti u svoja „ znanja i vještine „. Da tenis igram redovito, sa istim žarom kao i prije 47 godina kada sam pohađao prvu tenis školu u Boriku – TK Petar Drapšin. Slike i novinski članak iz Glasa imam i danas sačuvan.

Caja prvi pjevač našeg školskog benda „ Ljiljani „ ( ime benda po mojoj simpatiji iz osnovne škole Brača Pavlić ) povezao me je sa tobom, a njegovu knjigu neka se ne, ljuti također sam kopirao u par primijeraka i podijelio dragim prijateljima. Jednog od njih ćlana našeg prvog benda Ivicu Jakića sam nedavno sreo na jednom kongresu u Cavtatu. Znajući da ču ga tu vidjeti ponio sam i Cajinu knjigu, svoj primijerak, koju sam mu i poklonio nakon njegovog oduševljenja. Ivica je inaće završio strojarstvo i uspiješno se bavi velikim poslovima distribucije i el. energije u europskim zemljama. Direktor je jedne Švicarske kompanije ali je i dalje jednostavan i topao kakav je i bio. Svi mi banjalučani fotografirani smo kod njegovog tate Pere, vlasnika prvog fotografskog studija u prolazu kod „Bate „.Ivica Jakić također me je obavijestio da okuplja našu generaciju banjalučana –zagrepčana u cilju druženja i povezivanja.Jako se veselim toj prigodi kada ču naćiniti fotke i javiti se pričom.Ovih dana zagrabit ču u brojne albume starih fotografija, skenirat pokoju zgodnu fotku i poslati je za objavu ukoliko je budeš prepoznao interesantnom.

Inaće bubnjar Amora kojem se ne sječaš pezimena je Zoran Šučur. On i njegov brat Pero svirali su s nama u orkestru Pelagića . I te fotke imam sa naših folklornih turneja.

Za ovaj puta toliko. Ako smatraš interesantnim ova moja prisječanja, a da nisu dosadna, javi mi, jer bih tada javljanjima pridružio i fotke iz tog vremena.

Predrag Čanak koji se javlja komentarom poznat mi je iz osnovne, ali sam ja otišao doista davno pa su sječanja izblijedila.



Svim blogerima puno pozdrava.

Zoran Bićanić

Thursday, 28 December, 2006  

Post a Comment

<< Home