Sevdalinka
Za one koji se jos sjecaju, danas je jos jedan praznik. Svim Bosancima cestitam Dan drzavnosti uz ovaj mali poklon. Ako ste na radnom mjestu, budite oprezni: brzo iskljucite zvucnike da ne biste upali u nepriliku. Ako je situacija 'cista' ili ste kod kuce, odvrnite zvucnike do daske i uzivajte (nadam se da ce mi Djoko oprostiti sto sam ukrao njegovu pjesmu). Štagod nocas da zapevam
Vucice na sevdalinku
Usnuo sam cobanicu
Uplakanu u šljiviku
Grom udari, Planu seno
Rasturi se stado njeno
Zaplete se dim na uvojku
Rece da se zove Bosna
Cudno ime za devojku?
Nekom Drina tece desno
Nekom Drina lijevo tece
Sve da tece u dubinu
Na dve pole svet da sece
Znam tajni gaz, moje lane
Most se pruži gde ja stanem
Sve da vuku me konji vrani
Nema meni jedne strane
Dok si ti na drugoj strani
Osta ovaj stari kompas u grudima
A po polju nikli zabrani
Crne senke što se gnezde u ljudima
Nadlecu me kao gavrani
Nekada sam putovao po mjesecu
Kroz vilajet pun hajducije
A sada me oci ljudske
Plaše više nego vucije
Sto puta su prijatelji
U molitvi pomenuti
Dal ce mi se radovati?
Ili glavu okrenuti?
Šta slagati? Šta im kasti?
Svet ne možeš pesmom spasti
Njine brige me i nocas brinu
Dok se spremam na put kuci
Na put kuci...U tudinu
Svetom smo se rasipali ko derdani
Nosili nas nebom cilimi
Da li su to stvarno bili bolji dani,
Ili smo to bolji bili mi?
Nekad smo se bratimili po pogledu
Sluteci da isto sanjamo
I bogu je prosto bilo
Krstimo l' se ili klanjamo
Labels: praznici
posted by co | 12:01 AM
3 Comments:
Svaka cast majstore ;o)))). Evo objavljujem svima, da sam postao BOSANSKI nacionalista ;o)))
Jedno jutro, osamdesetih, u kancelariju mi udje Goga Vasic, sekretarica u firmi u kojoj sam radio i rece:
'Imam molbu za veliku uslugu. Ti znas za malu Nadu, kcerku brata moga Boska. Zavrsila je osnovnu skolu na selu, hoce da upise Elektrotehnicku skolu, ali treba da polozi prijemni. Ona je odlican djak, ali ako bi ti ipak, za svaki slucaj, razgovarao sa svojim drugom Borom Drazicem, koji je profesor u toj skoli, da joj pomogne kod upisa.
Nada ce, ako sve bude u redu, preseliti kod nas ici u skolu.'
Obecao sam da cu razgovarati sa Borom. Cim je Goga izisla, moje muke su pocele. Kako razgovarati sa Borom, koji mi je hiljadu puta rekao, da nista vise u zivotu ne mrzi od intervencija i da nikad nece podleci pritiscima. Takvog sam ga i znao; tvrd.
Posto sam obecao, nadjem se sa mojim drugom isti dan. On nervozan, prijemni u skoli uskoro, zovu ga i oni koji ga nisu godinama zvali, zovu prijatelji, rodjaci. Svi bi da preko veze upisu nekoga u skolu. I dodaje:' E, preko mene nece!' Popricasmo, rastasmo se; nista ga pitao nisam. Gogi nista nisam rekao. Kako cu joj reci da ne mogu nista uraditi, kad je ona meni do tada hiljadu usluga ucinila. Ni zamoliti nisam trebao; ona je vec uzimala slusalicu da rijesava moj probloem? Moja muka je trajala dva dana. Treci dan, odem kod Bore i sa kapije kazem:' Boro, Nada Vasic, rodjaka Gogina, koja radi sa mnom, dolazi na prijemni u tvoju skolu. Molim te pomozi joj.' Boro zinuo; gleda u mene ne progovara, razrogacio oci.
'Jesi li zapamtio ime: Nada Vasic.'
'Jesam.'
'Hajd', zdravo!'.
'Zdravo. Gdje ces?'
Okrenuo sam se i otisao da skratim neprijatnu situaciju i njemu i sebi. Ispunio sam obecanje dato Gogi.
Nekoliko dana nakon toga, zove Boro i kaze:
'Druze moj, za koga si ti ono meni intervenisao?'
Ja se prestravio...
'Ta Nada Vasic, je najbolje uradila sve testove! Gdje si nasao da intervenises za takvog ucenika'
Isti dan kada su rezultati objavljeni, u moju kancelariju ulazi mala djevojcica, velikih ociju, divnog ali skromnog osmjeha.
'Dobar dan. Ja sam Nada. Hvala vam. Izvolite. Strina Goga me nagovorila da vam donesem cokoladu, jer kaze da vi volite slatko.'
Nije dugo ostala. Bilo joj je nekako neprijatno. A i meni. Goga i njena cokolada!
Kasnije, Boro je bio Nadin razrednik u Tehnickoj skoli. Cesto se hvalio Nadom. Nakon Tehnicke skole, Nada upise Elekro fakultet i zavrsi ga u rekordnom roku. Cesto je svracala kod svoje strine u firmu, i nikada nije propustila priliku da mi se javi, prica o ispitima, profesorima...
Izrasla u prelijepu djevojku. Nakon fakulteta radila je, mislim, u Cajavecu. Nosam siguran: izdaje memorija.
Svracala je Nada, istina rjedje, i kasnije...
Dosao je rat. Onog dana kada je Ferhadija u Banjaluci srusena, Nada je ponovo dosla. Ovog puta oci joj nisu blistale, nije bilo osmjeha...
Usla je kod svoje strine Goge i nekako s vrata rekla: 'Ja ovo vise ne mogu. Ja idem odavde...'
I zaplakala... Dugo se tresla i jecala... Svi smo plakali s njom...
Nakon dva mjeseca Nada je vec bila u Australiji. Kasnije sam cuo da se i udala. Vidio sam i slike sa njene svadbe. Mislim da i sada zivi u Australiji. Nadam se da je sretna...
Dragi moji blogovci,
Poklanjam vam ovu malu, istinitu pricu, za Dan Drzavnosti Bosne i Hercegovine, one koje vise nema...
Posvecujem je Nadinoj strini Gogi, koja je nazalost, umrla prije dvije godine.
P.S. Dogadjaj je istinit. Neka imena su izmijenjena.
Iz zemlje gdje ne postoji mnogo stosta pa ni dogovor o Danu drzavnosti, gdje se zaboravilo na ni-ni-ni, odnosno i-i-i, saljem cestitku Zemljacima na Dan kada su se zajednicki pjevale pjesme kao sto je i ova koja odlicno ocrtava nas karakter:
'Ja ne odoh isto vece
vec ja odoh sutra dan,
a vec mi se moja draga
za drugoga udala.'
Post a Comment
<< Home